ISTINA KOJA KASNI: Hrvatski logoraši i dalje čekaju pravdu

Za brojne zločine počinitelji nikada nisu odgovarali, a mnoge žrtve i njihove obitelji još čekaju pravdu. Vrijeme prolazi, ali odgovornost za počinjene zločine ne prestaje.
Sjećanje koje obvezuje
Postoji dio naše povijesti o kojem još uvijek nismo rekli sve što smo trebali. To je priča o hrvatskim braniteljima i civilima koji su završili u neprijateljskim koncentracijskim logorima, prošli mučenja, poniženja i nečovječno postupanje, a neki se nikada nisu vratili svojim obiteljima.
Kao čovjek koji je prošao zatočeništvo, o tim događajima ne govorim samo na temelju povijesnih zapisa. Govorim kao netko tko zna koliko čovjek može podnijeti, ali i koliko je teško nakon svega nastaviti živjeti i ponovno pronaći mir. Zato za mene sjećanje na logoraše nije samo pitanje prošlosti. Ono je pitanje ljudskog dostojanstva, odnosa prema žrtvama i odgovornosti države koju smo stvarali i branili.
Nemetin je više od datuma u kalendaru
Klisa, Bosanski Šamac, Nemetin i Lipovac samo su neka od mjesta koja su ostala zapisana u povijesti razmjena hrvatskih branitelja i civila tijekom Domovinskog rata. Posebno mjesto zauzima Nemetin, prigradsko naselje Osijeka, gdje je 14. kolovoza 1992. razmijenjeno 714 hrvatskih branitelja i civila.
Za javnost je to povijesni datum. Za ljude koji su se toga dana vratili, to je granica između dvaju života.
Iza njih su ostali mjeseci zatočeništva, fizička i psihička mučenja, glad, strah i neizvjesnost. Ispred njih bili su susret s obiteljima, liječenje, oporavak i pokušaj povratka svakodnevnom životu. Mnogi su nosili posljedice koje se nisu vidjele na fotografijama snimljenima nakon razmjene.
Na prijedlog Hrvatskog društva logoraša srpskih koncentracijskih logora Hrvatski sabor proglasio je 14. kolovoza Danom sjećanja na zatočenike neprijateljskih logora tijekom Domovinskog rata. Time je priznato značenje njihove patnje u novijoj hrvatskoj povijesti.
Ali priznanje datuma nije kraj obveza prema ljudima koji su preživjeli logore.
Tko je odgovarao za zločine?
To je pitanje koje me i danas prati. Tko je odgovarao za mučenja, ubojstva i zlostavljanja hrvatskih zarobljenika? Tko je odgovarao za stradanja civila i sudbine ljudi koji se nikada nisu vratili? Koliko je obitelji dočekalo pravdu, a koliko ih je ostalo bez odgovora?
Za brojne žrtve i njihove obitelji pravda je ostala nedostižna. Svaki neriješeni slučaj, svako neistraženo svjedočanstvo i svaki počinitelj koji izbjegava odgovornost dodatno produbljuju osjećaj nepravde.
Zato Hrvatska mora nastaviti tražiti istinu o svim mjestima zatočenja, uključujući i logor Morinj u Crnoj Gori. Mora utvrditi odgovornost za počinjene zločine i inzistirati na pronalasku nestalih osoba. Potrebno je prikupiti i sačuvati dokumentaciju, istražiti dostupne arhive te zabilježiti svjedočanstva preživjelih dok još imamo priliku čuti ih.
Svjedočanstva hrvatskih logoraša imaju neprocjenjivu vrijednost. Ona govore o ljudskoj patnji, ali i o sustavu nasilja koji je obilježio živote tisuća ljudi. Njihove riječi trebaju ostati dio hrvatske povijesti, obrazovanja i javnog pamćenja.
Pritom moramo biti jasni: odgovornost pripada počiniteljima i svima koji su zločine naredili, omogućili ili prikrivali. Utvrđivanje istine ne traži mržnju prema cijelom narodu. Traži poštovanje žrtava, činjenice i pravdu.
Vrijeme ne smije biti saveznik zaborava
Danas, više od tri desetljeća nakon rata, generacija hrvatskih logoraša sve je starija. Mnogi su preminuli, a s njima su otišla i osobna svjedočanstva koja nikada nisu dobila mjesto u javnosti kakvo zaslužuju.
Svaki izgubljeni svjedok upozorava nas koliko je važno prikupiti, dokumentirati i sačuvati njihova iskustva. Ne smijemo čekati da posljednji preživjeli više ne budu među nama pa tek onda postaviti pitanje što smo trebali učiniti.
Sjećanje ne smije ovisiti samo o obljetnicama. Ono traži trajnu brigu o spomen-obilježjima, sustavno bilježenje činjenica, razgovore s mladima i uključivanje ove teme u obrazovne programe. Mladi trebaju znati što su prošli hrvatski branitelji i civili, zašto su završili u logorima i koliko je sloboda skupo plaćena.
U tome veliku ulogu imaju udruge proistekle iz Domovinskog rata. Hrvatsko društvo logoraša srpskih koncentracijskih logora Osječko-baranjske županije svojim aktivnostima nastoji sačuvati uspomenu na zatočenike, prenositi njihova svjedočanstva i upozoravati na neriješena pitanja. To je odgovornost koju osjećamo prema onima koji se nisu vratili, prema njihovim obiteljima i prema ljudima koji su preživjeli.
Hrvatska ima pravo tražiti istinu
Odnosi Hrvatske i susjednih država ne smiju biti izgovor za prešućivanje zločina. Svaki razgovor o suradnji i budućnosti mora uključivati otvorena pitanja iz prošlosti, posebno sudbinu nestalih, procesuiranje ratnih zločina i dostupnost dokumentacije o zatočenicima.
Od hrvatskih vlasti očekujem ustrajnost, jasnu politiku i konkretne rezultate. Od institucija očekujem ozbiljan rad, a od političara odgovornost prema žrtvama. Pitanja logoraša ne smiju se otvarati samo uoči obljetnica, a zatim nestajati iz javnosti.
Pravda ne pripada jednoj političkoj opciji. Ona pripada žrtvama i njihovim obiteljima. Zato svaka hrvatska vlast ima obvezu nastaviti tražiti odgovore, neovisno o političkim okolnostima i trenutačnim odnosima sa susjednim državama.
Hrvatska je pobijedila u nametnutom ratu i oslobodila svoj okupirani teritorij. Operacija Oluja ostaje simbol vojne pobjede i ostvarenja slobode. Ali vojna pobjeda ne oslobađa nas obveze da istražimo zločine, pronađemo nestale i sačuvamo istinu o ljudima koji su stradali.
Slobodna država ima snagu suočiti se sa svojom poviješću i ustrajati na pravdi. To dugujemo svima koji su dali život za Hrvatsku, svima koji su prošli zatočeništvo i svima koji su nakon rata nastavili živjeti s posljedicama svojih stradanja.
Zato podržavam nastojanja Vlade Republike Hrvatske da se riješi pitanje naknade štete za hrvatske državljane zatočene i zlostavljane u logoru Morinj u Crnoj Gori. Prema objavljenim podacima hrvatskih institucija, u nekadašnjem logoru bilo je zatočeno 317 osoba s dubrovačkog područja. Za počinjene ratne zločine četiri su osobe pravomoćno osuđene na ukupno 12 godina zatvora.
Za dio bivših zatočenika odšteta je već isplaćena na temelju sudskih presuda, ali pitanje međudržavnog sporazuma Hrvatske i Crne Gore još nije riješeno. Očekujem da se pregovori nastave i završe konkretnim dogovorom, uz puno poštovanje prema žrtvama i njihovim obiteljima.
Njima je, uz naknadu štete, važno i priznanje pretrpljene patnje te odgovornost za počinjene zločine. Odgovornost za ratne zločine ne smije pasti u zaborav, a otvorena pitanja o naknadi štete moraju se rješavati u skladu sa zakonom.
Naša je dužnost pamtiti
Ne tražimo povlastice. Ne tražimo sažaljenje. Tražimo poštovanje prema žrtvama, istinu o počinjenim zločinima i odgovornost onih koji su za njih krivi.
Kao bivši zatočenici i hrvatski branitelji, imamo pravo govoriti o onome što smo prošli. Imamo pravo očekivati da se naša svjedočanstva čuju i da se činjenice ne prešućuju, umanjuju ili prikazuju drukčijima nego što jesu.
Sloboda u kojoj danas živimo plaćena je ljudskim životima, ranama, zatočeništvom i patnjom brojnih hrvatskih obitelji. Na nama je da taj dug ne prepustimo zaboravu.
Narod koji zaboravi svoje žrtve riskira izgubiti razumijevanje cijene vlastite slobode. Država koja poštuje svoje žrtve mora imati snage tražiti pravdu sve dok postoje neodgovorena pitanja.
Za nas koji smo preživjeli zatočeništvo, sjećanje je vezano uz povratak, ljude koji su nas čekali i sve one koji nikada nisu dočekali svoju slobodu.
Njihova imena, njihova patnja i njihova žrtva obvezuju nas da nastavimo govoriti.
Zbog njih. Zbog istine. Zbog Hrvatske.

Autor:Damir Buljević

Ovaj tekst je autorska kolumna. Stavovi izneseni u kolumni osobni su stavovi autora i ne moraju odražavati stavove uredništva Portala hrvatskih branitelja. Kolumna je objavljena u svrhu razmišljanja, poticanja javne i argumentirane rasprave.