Jesmo li se za slobodu izborili da bismo danas ponovno morali šutjeti?

Od slobode izražavanja ostaje sve manje ako se ona brani samo onda kada odgovara određenim ideološkim krugovima. Dok se jedni pozivaju na umjetničku slobodu, satiru i pravo na provokaciju, drugima se zbog drukčijeg mišljenja lijepe etikete, organiziraju prijave i pokušava ugasiti javni glas. Nije problem u tome što se ljudi ne slažu. Problem nastaje kada se neslaganje pokušava pretvoriti u zabranu.

Sloboda govora jedno je od temeljnih obilježja demokracije. O njoj se rado govori u političkim govorima, ustavnim raspravama i prigodnim porukama, osobito kada treba prozvati neku drugu državu zbog ograničavanja ljudskih prava. No, kada se pogled usmjeri prema vlastitom dvorištu, slika postaje znatno manje idealna.

Sve češće imam dojam da u hrvatskom javnom prostoru postoje dvije kategorije slobode izražavanja. Jedna je gotovo neograničena i podrazumijeva pravo na provokaciju, ismijavanje, ironiziranje i osporavanje svega što pripada hrvatskoj nacionalnoj, povijesnoj i kulturnoj baštini. Druga je znatno uža i vrijedi samo dok se izgovoreno uklapa u poželjne ideološke obrasce.

Ne sporim ničije pravo da kritizira Domovinski rat, propituje povijesne događaje, ismijava političare ili zauzima stavove s kojima se osobno ne slažem. To je demokracija. Ali isto tako ne prihvaćam da pravo na provokaciju bude rezervirano samo za one koji se smatraju ideološki naprednima, dok se svaki drukčiji stav unaprijed proglašava neprihvatljivim.

Zašto bi, primjerice, netko imao pravo pod krinkom umjetnosti ili satire omalovažavati vrijednosti koje su mnogim ljudima svetinja, a drugi ne bi imao pravo javno odgovoriti, kritizirati ili iznijeti vlastito viđenje povijesti?

Sloboda izražavanja ne može biti jednosmjerna ulica.

Posebno zabrinjava ono što se događa u digitalnom prostoru. Kada branitelj, lokalni aktivist, neovisni kroničar ili običan građanin objavi mišljenje koje ne odgovara određenim društvenim i političkim krugovima, nerijetko umjesto rasprave slijede prijave, javno etiketiranje i pokušaji diskreditacije.

Društvene mreže postale su prostor u kojem se pojedinci i skupine natječu u tome tko će koga proglasiti neprihvatljivim. Organizirano prijavljivanje profila i stranica, pozivi na njihovo uklanjanje, javno likovanje zbog suspenzije nečijeg računa i stvaranje pritiska na platforme sve su pojave koje zaslužuju ozbiljnu raspravu.

Naravno, postoje jasne granice slobode govora. Prijetnje, poticanje na nasilje, ciljano uznemiravanje i drugi oblici nezakonitog sadržaja nisu zaštićeni samo zato što ih netko naziva svojim mišljenjem. Ali tko i prema kojim kriterijima odlučuje da je nečiji stav nedopušten? Gdje završava legitimna zaštita od štetnog sadržaja, a počinje pokušaj uklanjanja nepoželjnog mišljenja?

To su pitanja na koja ne možemo odgovarati etiketama.

Posebno je problematično kada se političko ili ideološko neslaganje automatski izjednačava s govorom mržnje. Braniti hrvatske nacionalne interese, isticati vrijednosti Domovinskog rata, kritizirati postupke vlasti ili osporavati određena povijesna tumačenja samo po sebi nije ekstremizam. Kao što ni kritika tih vrijednosti sama po sebi nije dokaz neprijateljstva prema Hrvatskoj.

U demokratskoj državi obje strane moraju imati pravo govoriti, a javnost mora imati mogućnost procijeniti njihove argumente.

Jesu li se promijenile metode, a ostao mentalitet zabrana?

Ne želim povlačiti pojednostavljene povijesne paralele niti svaku prijavu na društvenim mrežama uspoređivati s nekadašnjim represivnim sustavom. Takve usporedbe mogu biti pretjerane i nepravedne. Ali ne mogu zanemariti jednu opasnu sličnost: nastojanje da se pojedincu oduzme prostor za javno izražavanje zato što njegovo mišljenje nekome smeta.

Nekada su postojali politički komiteti, ideološki nadzor i službene evidencije nepoćudnih. Danas pritisak može dolaziti kroz organizirane kampanje na društvenim mrežama, masovne prijave, javno prozivanje i pokušaje da se nekoga profesionalno ili društveno diskreditira.

Te metode nisu iste, ali pitanje koje otvaraju jest slično: tko ima pravo određivati granice dopuštenog mišljenja?

Ne mogu prihvatiti da se u Hrvatskoj, trideset i pet godina nakon početka Domovinskog rata, ljudi moraju bojati javno izreći svoj stav zato što bi mogli postati metom organiziranog digitalnog pritiska. Još manje mogu prihvatiti da se šutnja predstavlja kao poželjan oblik društvene odgovornosti.

Ne tražim povlašten položaj, nego jednaka pravila

Kao netko tko smatra da su sloboda, dostojanstvo i pravo na vlastiti stav vrijednosti za koje se vrijedi zauzimati, ne tražim nikakvu posebnu zaštitu za mišljenje koje zastupam. Ne tražim ni zabranu tuđeg mišljenja, pa ni onoga s kojim se duboko ne slažem.

Tražim samo jedno: jednaka mjerila.

Ako netko ima pravo kritizirati hrvatsku državu, njezinu povijest, institucije i društvene vrijednosti, onda i drugi mora imati pravo odgovoriti. Ako je dopuštena satira na račun jednih, mora biti dopuštena i na račun drugih. Ako se brani pravo na provokaciju, mora se braniti i pravo na reakciju.

A ako netko smatra da je određena objava nezakonita, za to postoje pravila, postupci i nadležne institucije. Ne bi smjeli postojati privatni ideološki arbitri koji će, na temelju vlastitih uvjerenja, odlučivati tko smije imati javnu riječ.

Hrvatska nije ničije privatno vlasništvo, a ni društvene mreže ne bi smjele postati poligon za obračun s političkim i svjetonazorskim neistomišljenicima.

Zato se ne radi samo o jednom ugašenom profilu, jednoj prijavi ili jednom portalu. Radi se o pitanju kakvo društvo želimo biti. Društvo u kojem se različita mišljenja sučeljavaju argumentima ili društvo u kojem se protivnik pokušava ukloniti čim postane neugodan?

I na kraju, postavljam pitanje koje bi si trebali postaviti svi, bez obzira na političku ili ideološku pripadnost: Jesmo li slobodu govora izborili zato da bismo je danas jedni drugima uskraćivali?

Domovinski rat nije vođen zato da bi nakon njega bilo tko imao monopol na istinu, patriotizam ili javnu riječ. Sloboda nije dar koji nam dodjeljuju političari, mediji ili administratori društvenih mreža. Ona podrazumijeva i odgovornost, ali prije svega jednakost pred pravilima.

Ne tražim da se svi slažu sa mnom. Tražim da mi ne uskraćuju pravo da govorim. Isto pravo mora imati i onaj koji misli potpuno suprotno.

Jer ako sloboda govora vrijedi samo za one s kojima se slažemo, onda to više nije sloboda. To je privilegij.

A za privilegije se u demokratskoj državi ne bi smjela voditi borba. Sloboda mora pripadati svima ili će, prije ili poslije, biti ugrožena za sve.

Ovaj tekst je autorska kolumna. Stavovi izneseni u kolumni osobni su stavovi autora i ne moraju odražavati stavove uredništva Portala hrvatskih branitelja. Kolumna je objavljena u svrhu razmišljanja, poticanja javne i argumentirane rasprave.