MILANOVIĆ U TRAPERICAMA – Predsjedniče, zar žrtve Vukovara nisu zaslužile barem odijelo
Damir Plavšić pisao je o ratnicima koji su u trapericama branili Vukovar. Milanović je u njima, 35 godina poslije, položio vijenac na Memorijalnom groblju u Vukovaru i Ovčari – pred žrtvama kojima je kao predsjednik države i vrhovni zapovjednik dugovao punu ozbiljnost

Postoje mjesta pred kojima predsjednik države mora pokazati da razumije težinu svakoga svojeg javnog postupka. Vukovarsko Memorijalno groblje i Ovčara pripadaju tim mjestima. Ondje se dolazi pred poginule branitelje, ubijene civile i obitelji kojima je rat trajno promijenio život.
Zoran Milanović jučer, 18. studenoga 2026., sudjelovao je u Koloni sjećanja te položio vijence na Memorijalnom groblju i na Ovčari. Predsjednik Republike i vrhovni zapovjednik Oružanih snaga Republike Hrvatske učinio je to u plavim trapericama, ležernoj tamnoj jakni i bijeloj košulji bez kravate.
Takvo odijevanje na službenom odavanju počasti smatram ozbiljnim propustom prema dostojanstvu njegove dužnosti i težini mjesta na kojem je stajao.
Upravo zato vrijedi otvoriti priču o jednoj knjizi i ljudima iz njezina naslova.
TRAPERICE U KOJIMA SE BRANIO VUKOVAR
Knjiga Damira Plavšića „Bitka za Vukovar – ratnici u trapericama i tenisicama“ objavljena je u Zagrebu 2023. godine. Njezin naslov podsjeća na građane koje je agresija zatekla u svakodnevnom životu i koji su postali branitelji svojega grada.
Traperice i tenisice u toj priči govore o mladosti, civilnom životu prekinutom ratom i obrani koja se stvarala u krajnje teškim uvjetima. O ljudima koji su stali na položaje u onome što su imali. O vršnjacima koji su prije rata mogli zajedno sjediti na predavanju, igrati nogomet ili planirati obitelj, a onda su počeli izvlačiti ranjene prijatelje.
Plavšić je osobno prošao taj put. U razgovoru za Hrvatsku katoličku mrežu opisao je kako je u lipnju 1991., nakon ispita na studiju veterine u Zagrebu, dragovoljno otišao braniti rodni Vukovar. Nakon obrane grada prošao je zatočeništvo u Stajićevu, Nišu i Sremskoj Mitrovici.
U istom je razgovoru naveo da mu je otac ubijen na Ovčari.
Zato Ovčara u ovoj usporedbi ima strašnu, sasvim konkretnu težinu. Ondje je ubijen otac čovjeka čija knjiga čuva uspomenu na ratnike u trapericama. Ondje je jučer stajao hrvatski predsjednik.
GDJE JE TADA BIO ZORAN MILANOVIĆ?
Odgovor postoji na službenoj stranici Ureda predsjednika.
Na obilježavanju 30. godišnjice osnutka 101. brigade ZNG-a, 11. lipnja 2021., Milanović je izjavio:
„Ja nisam bio u ratu, bio sam u Zagrebu, radio sam za Hrvatsku, ali nisam nosio pušku.“
Njegova službena biografija navodi da je 1991. diplomirao na Pravnom fakultetu u Zagrebu. Profesionalnu karijeru započeo je kao stažist na Trgovačkom sudu u Zagrebu, a 1993. zaposlio se u Ministarstvu vanjskih poslova. U studenome 1991. imao je 25 godina. Da je htio nositi pušku, mogao je.
Dok su njegovi vršnjaci branili Vukovar, on je, prema vlastitim riječima, bio u Zagrebu i nije nosio pušku. Da je htio, mogao je.
Za predsjedničku dužnost nije uvjet sudjelovanje u ratu. Ali čovjek koji tu dužnost obnaša mora razumjeti koliku obvezu ima prema onima koji su slobodu platili životom. Posebno kada sam zna i javno priznaje da njihovo iskustvo nije prošao.
Vukovarski branitelji svojim su primjerom pokazali da se u obranu Hrvatske odlazilo i u trapericama. Milanović je rekao da nije bio među ljudima koji su nosili pušku. Danas od njega imamo pravo očekivati barem punu ozbiljnost pri službenom dolasku pred njihove grobove.
ŠTO DOISTA KAŽE SLUŽBENI PROTOKOL?
Javno dostupna dokumentacija Ministarstva branitelja iz 2013. za održavanje i protokolarnu skrb na Memorijalnom groblju u Vukovaru izrijekom predviđa tamna odijela, košulju i kravatu za ovlaštene osobe koje provode protokol. Pri njegovoj provedbi predviđene su i bijele rukavice.
Ta se odredba odnosi na osoblje koje provodi protokol. Ona sama po sebi nije dokaz da za predsjednika Republike postoji izričita zabrana nošenja traperica. U pregledanim javnim izvorima nije pronađena takva posebna odredba za jučerašnju komemoraciju.
Zato ovu kritiku valja izreći precizno: riječ je o neprimjerenom izboru odjeće i odgovornosti najvišega državnog dužnosnika za vlastiti nastup.
A upravo je porazno da o tome uopće treba raspravljati kao da predsjedniku prije odlaska na Ovčaru treba dostaviti popis dopuštenih hlača.
Ako se od osoblja koje osigurava dostojanstven tijek ceremonije očekuje formalna odjeća, razumno je od predsjednika države očekivati barem jednaku pažnju prema prigodi.
PREDSJEDNIČKA DUŽNOST TRAŽI VIŠE OD OSOBNOG STILA
Milanović na Ovčaru dolazi kao predsjednik Republike i vrhovni zapovjednik. Uz njega stoje najviši vojni dužnosnici, pripadnici počasne postrojbe obavljaju svoje zadaće, a cijeli čin ima jasno određenu državnu i komemorativnu težinu.
Njegov izgled zato pripada javnom nastupu institucije koju predstavlja.
Od predsjednika se može tražiti da za takvu prigodu odabere tamno odijelo, košulju i kravatu. To je skroman zahtjev za čovjeka koji ima sve uvjete pripremiti se za državni komemorativni događaj. Usporedimo li ga sa žrtvom ljudi kojima dolazi odati počast, taj je zahtjev gotovo neugodno malen.
Doći, položiti vijenac i nakloniti se važni su postupci. Njihovu ozbiljnost treba pratiti i ozbiljnost predsjednikove pripreme.
Na 35. obljetnicu vukovarske tragedije to se od vrhovnog zapovjednika moralo očekivati.
OBITELJIMA SU OSTALA IMENA, FOTOGRAFIJE I GROBOVI
Među ljudima kojih se prisjećamo jesu oni koji nisu dočekali ni godine u kojima je Milanović postao predsjednik. Njihove obitelji čuvaju fotografije mladića koji više nikada neće ostarjeti. Obitelji nestalih još čekaju odgovor gdje su njihovi najmiliji.
Pred takvom se žrtvom od državnog dužnosnika očekuje osjećaj mjere koji ne mora nitko posebno propisivati.
Odijelo samo po sebi ne dokazuje iskrenost. Poštovanje prema žrtvama traži i djela: ustrajnu potragu za nestalima, skrb za preživjele i odgovornost za počinjene zločine. Ali sve to ostavlja dovoljno prostora za jednostavan zahtjev da se predsjednik na službenoj komemoraciji odjene primjereno.
Pristojna formalnost jedan je od načina na koje institucija pokazuje da razumije pred kim stoji. Predsjednik bi taj jezik morao poznavati.
PREDSJEDNIČE, MOGLI STE POKAZATI VIŠE
Damir Plavšić zapisao je uspomenu na ratnike u trapericama i tenisicama. Među njima su ljudi čiji su život, zdravlje i obitelji nepovratno stradali u obrani Hrvatske.
Milanović je vlastitim riječima objasnio da je za rata bio u Zagrebu i da nije nosio pušku. Upravo bi ga svijest o tome trebala obvezivati na posebnu pažnju prema ljudima pred čijom se žrtvom danas pojavljuje kao vrhovni zapovjednik.
Predsjedniče, branitelji Vukovara u trapericama su stajali pred daleko nadmoćnijim neprijateljem. Vi ste jučer trebali stati pred njihovo spomen-obilježje.
Za primjeren dolazak na to mjesto nije trebalo riskirati život. Trebalo je pokazati osjećaj mjere, poštovanje prema dužnosti i spremnost da se osobna ležernost toga dana ostavi kod kuće.
Vukovarski ratnici zaslužili su toliko. Njihove obitelji zaslužile su toliko. A hrvatski predsjednik mogao je i morao pokazati više.
Izvor:PHB











