VUČIĆEVA POLITIKA NIJE PROŠLOST: Od okupirane Gline do napada na Hrvatsku pred UN-om

Postoje političke snimke koje ne zastarijevaju zato što ih je netko spreman ponovno pustiti. Godine 1995., u Glini koja je tada bila pod kontrolom pobunjenih srpskih snaga, Aleksandar Vučić govorio je da „nikada Glina neće biti hrvatska” i poručivao kako će se živjeti u „velikoj Srbiji, jedinstvenoj srpskoj državi”. To nije bila usputna rečenica izgovorena izvan političkog konteksta. Bila je to poruka o tome kome Glina pripada i kakvu državu njezini stanovnici trebaju očekivati.

Godinama poslije, kada su ga novinari pitali za govor, Vučić je tvrdio da su izmislili njegovu izjavu o Velikoj Srbiji. HRT je tada objavio svoju arhivsku snimku koja ga demantira. U toj epizodi stane cijeli problem njegova odnosa prema prošlosti: izrečeno se poslije pokušava prikazati kao izmišljeno, a od novinara koji na to podsjećaju pravi se napadače.

Od Šešeljevih radikala do vrha države

Vučić je u Srpsku radikalnu stranku ušao 1993., njezin glavni tajnik postao je 1994., a 1998. imenovan je ministrom informiranja u Miloševićevoj vladi. Nakon odlaska iz SRS-a s Tomislavom Nikolićem osnovao je Srpsku naprednu stranku, a zatim postao prvi potpredsjednik Vlade, premijer i 2017. predsjednik Srbije. Taj put nije nevažna biografska crtica: političku karijeru započeo je u stranci koja je zagovarala velikosrpski nacionalizam, a vlast je potom izgradio predstavljajući se kao pragmatičan i proeuropski političar.

Promjena stranačkog imena i političkog rječnika ne briše staru snimku, kao što ni deklarativno zalaganje za Europsku uniju samo po sebi ne dokazuje da se prihvaćaju njezine vrijednosti. Vučić je 27. rujna podnio ostavku na dužnost predsjednika Srbije. Reuters je izvijestio da mu taj potez ostavlja mogućnost povratka na mjesto premijera ako SNS pobijedi na prijevremenim parlamentarnim izborima 25. listopada. Odlazak iz predsjedničke palače zato još ne znači i odlazak iz središta političke moći.

Hrvatska kao stalni politički protivnik

Kada hrvatski državni vrh govori o suočavanju s prošlošću, Vučić ne odgovara raspravom o vlastitoj političkoj ulozi ni o srbijanskom odnosu prema ratovima devedesetih. Hrvatsku vraća u središte priče kao prijetnju i optužuje je da veliča nacizam.

Početkom rujna, nakon što je Plenković upozorio da Srbija nije napravila iskorak u suočavanju s prošlošću, Vučić je poručio da će se u Hrvatskoj nacizam veličati i 2045. godine. Nekoliko tjedana poslije, za govornicom Opće skupštine UN-a, optužio je Hrvatsku da se ponosi nacističkom prošlošću i spomenuo Jasenovac. Plenković je takve tvrdnje nazvao neutemeljenom difamirajućom kampanjom i upozorio da Srbija time ide dalje od europskih vrijednosti i članstva u Europskoj uniji.

Hrvatska ima obvezu jasno se suočavati s vlastitom poviješću i suzbijati svaki pokušaj veličanja ustaštva. Ta obveza ne daje Vučiću pravo da današnju Hrvatsku pred međunarodnom javnošću svodi na nacističku karikaturu, niti briše njegove vlastite riječi iz okupirane Gline. Takva retorika ima jasnu političku korist: svaku kritiku iz Zagreba pretvara u dokaz navodne hrvatske mržnje prema Srbiji, a raspravu o odgovornosti i činjenicama skreće na poznati sukob s Hrvatskom. To je opasan i proračunat način pridobivanja domaće javnosti.

Sprovod koji je postao politička poruka

Sprovod Ratka Mladića 7. rujna pokazao je koliko je velik raskorak između europskih riječi i političke stvarnosti. Mladić je pravomoćno osuđen za genocid u Srebrenici, progon i prisilno premještanje Bošnjaka i Hrvata, zločine tijekom opsade Sarajeva i druge ratne zločine. Njegova smrt u zatvoru u Haagu ne može izbrisati sudske presude ni bol obitelji žrtava.

Oko formalnog naziva ispraćaja treba biti precizan: Europska komisija poručila je da se nije radilo o sprovodu s državnim počastima. Istodobno su HRT i drugi mediji izvijestili o vojnicima uz lijes, prisutnosti srbijanskih ministara i vojnim počastima, uključujući počasnu paljbu. Vučić je branio pomoć koju je država pružila u organizaciji, a reakcije iz susjednih zemalja opisao kao „histeričnu lavinu” napada. Kada se od njega traži odgovor na veličanje osuđenog ratnog zločinca, on razgovor ponovno pokušava pretvoriti u priču o navodnoj mržnji prema Srbiji.

Srbija u Europskoj uniji?

Odgovor na pitanje treba li Srbija ući u Europsku uniju s ovakvom politikom glasi: ne dok je takva politika na vlasti i dok se ne promijeni u djelima. To nije kazna srbijanskim građanima, niti smije biti trajna zabrana članstva. To je minimum ozbiljnosti prema kriterijima na kojima Unija počiva.

U izvješću Europske komisije za Srbiju za 2025. navodi se da su potrebna dodatna poboljšanja izbornog procesa, da vlast još nije pokazala stvarnu političku volju za provedbu europskih prioriteta te da su prisutni trajna protueuropska retorika i pritisci na civilno društvo. Komisija je zabilježila i da je usklađenost srbijanske vanjske politike sa zajedničkom vanjskom i sigurnosnom politikom EU-a iznosila 63 posto te da se Srbija nije uskladila s europskim restriktivnim mjerama prema Rusiji. To su mjerila, a ne hrvatski izgovori.

Od Gline do govora u UN-u proteklo je više od trideset godina, ali ostao je obrazac: Hrvatsku se napada kad god njezini predstavnici otvore pitanje Srbije i njezina odnosa prema prošlosti. Vučić je promijenio političke funkcije i pozornice. Njegove riječi iz Gline, pokušaj da ih kasnije zaniječe i današnje optužbe protiv Hrvatske ostaju dio iste političke biografije.

Srbija može imati europsku budućnost. Vučićeva politika, sve dok se oslanja na poricanje, veličanje osuđenih zločinaca i predstavljanje Hrvatske kao krivca za srbijanske probleme, ne može se predstavljati kao europska. Članstvo se ne zaslužuje samo podizanjem zastave Europske unije na govornici. Zaslužuje se poštovanjem činjenica, pravnih presuda, demokratskih institucija i susjeda.

Što hrvatska diplomacija mora učiniti

Vrijeme je da Zagreb prestane slati prosvjedne note, ponavljati kako su otvorena pitanja važna i potom nastavljati pregovore kao da se ništa nije dogodilo. Nestali, ratni zločini i ratna odšteta moraju postati jasni, mjerljivi uvjeti na europskom putu Srbije. Saborski Odbor za ratne veterane u Vukovaru je krajem kolovoza 2026. ponovno zatražio punu suradnju Srbije i dostavu svih raspoloživih podataka i arhivske dokumentacije. Obitelji nestalih nakon 35 godina ne duguju se još obećanja, nego odgovori: otvaranje arhiva, informacije o prikrivenim grobnicama i rokovi za predaju podataka.

Isto vrijedi za ratne zločine. Europska komisija je u izvješću za 2025. ocijenila da Srbija još nije pokazala stvarnu predanost istraživanju i procesuiranju ratnih zločina. Navela je više od 1.800 neriješenih predistražnih predmeta, izostanak optužnica protiv visokopozicioniranih osumnjičenika te upražnjeno mjesto glavnog tužitelja za ratne zločine. Hrvatska treba zahtijevati konkretne rezultate: istrage, optužnice, suđenja, zaštitu svjedoka i poštovanje pravomoćnih presuda.

Državna komisija procijenila je izravnu ratnu štetu na 236,4 milijarde kuna, odnosno približno 31–32 milijarde eura; taj iznos Srbiji nije pravomoćno dosuđen

Ratna odšteta ne smije ostati pitanje koje se spominje samo kad se obilježava godišnjica. Hrvatska je još 1998. Srbiji poslala prijedlog dodatka sporazumu kojim bi se uredilo utvrđivanje ratne štete; Srbija ga je odbila, a povjerenstva osnovana za to pitanje nisu donijela rezultat. Hrvatska diplomacija zato mora izraditi ažurirani obračun dokumentirane štete, podnijeti službeni međudržavni zahtjev i odrediti rok za pregovore o obeštećenju. Ako Beograd odbije razgovarati, treba pokrenuti sve pravne postupke koji su Hrvatskoj na raspolaganju. Pitanje odštete mora dobiti pravni plan i političku cijenu odugovlačenja.

A zatim treba jasno reći što slijedi ako Srbija ne ispuni te zahtjeve. Pristupni ugovor mora jednoglasno odobriti Vijeće, a potom ga ratificiraju sve države članice. Hrvatska treba iskoristiti tu ovlast i unaprijed objaviti da neće dati suglasnost za ulazak Srbije dok Beograd ne pokaže provjerljiv napredak u traženju nestalih, procesuiranju ratnih zločina i rješavanju ratne odštete.

Dok Srbija ne otvori dokumentaciju, ne pokaže rezultate pred svojim sudovima i ne pristane na ozbiljno rješavanje ratne štete, Hrvatska ne smije potpisati njezin pristupni ugovor. Veto mora biti dosljedna državna politika, a ne prijetnja izrečena pred kamerama pa zaboravljena za pregovaračkim stolom.