„Paritas aut bellum!“ – Jednakost ili rat? Ako Split želi novi stadion, prvo treba pogledati prema sebi

Priopćenje KNH Torcida o budućnosti Poljuda ponovno je otvorilo ono staro hrvatsko pitanje: zašto Zagreb može, a Split ne može?

Torcida je pritom posebno prozvala premijera Andreja Plenkovića i državu, poručujući da, ako Zagreb i Dinamo dobivaju dva nova stadiona financirana javnim novcem, isto mora dobiti i Split i Hajduk.

„Ako se Zagrebu i Dinamu, kao najljućem rivalu, grade dva NOVA stadiona financirana isključivo javnim novcem, dva NOVA će se graditi Splitu i Hajduku, sve ostalo je izdaja nacionalnih interesa“, poručili su iz Torcide.

Zvuči jasno. Zvuči borbeno. Zvuči kao Torcida.

Ali upravo zato vrijedi zastati na trenutak i razdvojiti činjenice od navijačke retorike.

Jer Zagreb trenutačno zaista dobiva dva nova stadiona. I oba će biti financirana javnim novcem. No tu priča prestaje biti tako jednostavna.

Kranjčevićevu u cijelosti plaća Grad Zagreb.

Nema tu državnog sufinanciranja. Nema 50 posto Vlade. Nema novca iz državnog proračuna. Riječ je o gradskom projektu koji Zagreb financira iz vlastitog proračuna.

Vrijednost investicije procijenjena je na oko 38 milijuna eura bez PDV-a, a posao je dobio Strabag s ponudom od oko 37,87 milijuna eura bez PDV-a. S PDV-om, riječ je o iznosu od oko 44 milijuna eura.

Novi stadion imat će 11.163 mjesta, natkrivene tribine sa sve četiri strane i ispunjavati uvjete četvrte UEFA-ine kategorije.

I još jedna važna stvar koju se u ovoj raspravi često prešućuje: Kranjčevićeva nije zamišljena kao novi Dinamov stadion.

To je gradski stadion. Dinamo bi ga trebao koristiti kao privremeni dom nakon rušenja Maksimira i tijekom izgradnje novog stadiona na Maksimiru.

Dakle, ako netko iz Splita kaže: „Zagreb je dobio stadion od države“, za Kranjčevićevu to jednostavno nije točno.

A Maksimir? Tu je priča drukčija.

Kod Maksimira država jest unutra.

Vlada i Grad Zagreb u veljači 2025. potpisali su sporazum prema kojem će troškove izgradnje novog stadiona snositi u jednakim omjerima – 50 posto država i 50 posto Grad Zagreb.

Procijenjena vrijednost samog nogometnog stadiona iznosi oko 175 milijuna eura bez PDV-a. Kada se pribroje uređenje okoliša, garaža i tri pomoćna nogometna terena, cijeli zahvat procijenjen je na oko 205 milijuna eura bez PDV-a.

Maksimir je pritom proglašen sportskom građevinom od nacionalnog interesa. Novi stadion trebao bi imati oko 35.000 mjesta i biti namijenjen Dinamu, hrvatskoj reprezentaciji i drugim korisnicima.

I tu dolazimo do ključne razlike.

Nije točno reći da Vlada financira dva nova stadiona u Zagrebu.

Jedan – Kranjčevićevu – financira Grad Zagreb sam.

Drugi – Maksimir – financiraju zajednički Grad Zagreb i država, pola-pola.

To nije ista stvar.

I upravo zato mislim da bi u cijeloj ovoj priči trebalo malo manje vikati „Zagreb protiv Splita“, a malo više govoriti o tome tko je za što odgovoran.

Ako se iz Zagreba šalje poruka da je Maksimir projekt od nacionalnog interesa, onda je potpuno legitimno pitati može li i Split svoj veliki stadion definirati kao projekt od šireg, nacionalnog sportskog interesa.

Ako se traži sudjelovanje države u financiranju Poljuda, onda se o tome treba razgovarati argumentirano: što se želi graditi, koliko to košta, tko će biti investitor, kakva je vlasnička struktura, kakva je sportska i javna funkcija stadiona i zašto bi država trebala sudjelovati.

Ali prije svega – Split mora znati što želi.

Jer država nije jedina adresa na koju treba pokucati.

Ako Grad Zagreb iz vlastitog proračuna gradi Kranjčevićevu, onda nitko ne može reći da Zagreb nije ništa uložio sam.

Pa se isto pitanje može postaviti i Splitu:

Što će Grad Split uložiti u Poljud?

Koliko je spreman izdvojiti? Kakav projekt ima? Koliko bi koštala temeljita rekonstrukcija? Što se želi dobiti za taj novac? Postoji li jasna financijska konstrukcija? I gdje je konkretan plan?

Jer ako se od države traži da bude partner, onda je normalno očekivati da i lokalna vlast pokaže svoj dio odgovornosti.

Tu vrijedi ona stara: „Ispeci pa reci.“

Prvo ispeci projekt. Napravi troškovnik. Zatvori financijsku konstrukciju. Odredi tko koliko ulaže. Pa onda reci državi što od nje očekuješ.

Ne može baš sve početi i završiti u Zagrebu.

Ali ne može ni svaka rasprava završiti zaključkom da je država dužna platiti ono što Split želi.

Tu je, po meni, srž cijele priče.

Torcida ima pravo tražiti jednak tretman. Ima pravo tražiti ulaganje u Poljud. Ima pravo pitati zašto bi Maksimir bio projekt od nacionalnog interesa, a Poljud ne bi.

Ali ako već govorimo o jednakosti, onda moramo govoriti o svim stranama jednadžbe.

Zagreb ulaže svoj novac u Kranjčevićevu.

Zagreb će polovicu novog Maksimira platiti iz vlastitog proračuna.

Država će drugu polovicu Maksimira financirati zato što je projekt proglašen građevinom od nacionalnog interesa.

Ako Split želi isti model, onda je prvi korak vrlo jednostavan:

Grad Split mora staviti konkretan projekt na stol.

Ne samo emociju. Ne samo poruku. Ne samo usporedbu sa Zagrebom.

Projekt.

Troškovnik.

Financijsku konstrukciju.

Jasno definiranu ulogu Grada Splita, Hajduka i države.

Ispeci pa reci.

Tek tada možemo ozbiljno razgovarati o tome treba li država sudjelovati u financiranju.

Jer „Paritas aut bellum!“ – „Jednakost ili rat!“ možda dobro zvuči kao navijačka parola.

Ali kada govorimo o stotinama milijuna eura javnog novca, ipak bih prije rata birao – papir, brojke i odgovornost.

A u ovom trenutku, kada je riječ o prvom koraku prema novom Poljudu, lopta je prije svega na strani Grada Splita.

Split je na potezu.

Stavovi i mišljenja iznesena u kolumnama i komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta Uredništva Portala hrvatskih branitelja već isključivo mišljenje i stavove njihovih autora