Nenad Piskač: Red otpada, red požara, a stanje redovno!?

U posljednja dva sata dok ovo pišem lakše se diše – nije zabilježen nijedan novi požar u Dalmaciji i na otocima, niti je otkriveno neko novo odlagalište opasnoga otpada! Sezona požara će proći, ekipa za potpalu otići odakle je i došla, ako ih narod ne uhvati na djelu. Otpad, međutim, ostaje. Ča, kaj, što s njim? Znamo, jedini u EU nemamo spalionicu, pa ni puno manje sofisticirane oblike zbrinjavanja raznih vrsta otpada. Ako o otpadu država ne vodi računa, onda priču o otpadu vodi mafija. Znamo, također, kako istodobno dok nemamo spalionicu i drugu infrastrukturu imamo liberalan režim uvoza opasnog otpada. Kako je to moguće bez političke potpore? Nikako. Pojednostavljeno: Netko je morao predložiti zakonodavcu (obično je to Vlada) zakon prema kojemu je moguća liberalizacija uvoza, zatim je Sabor u nekom sazivu morao prihvatiti po Hrvatsku loš zakon ili zakon s ugrađenom zakonskom rupom. Sve ostalo je pitanje podzakonskih akata i propisa koje donosi vladino mjerodavno ministarstvo. Onaj tko ima povlaštenu informaciju ne samo o (budućim) zakonskim i podzakonskim paragrafima, nego još više o ugrađenim zakonskim i podzakonskim rupama, može krenuti u posao (uvoz otpada, poljoprivrednih proizvoda, ili sad moderan uvoz radne snage – koji država potiče osnivanjem ureda u ciljanim državama, itd.). Pitanje nadzora ili žmirenja na jedno ili oba oka rješava se korupcijskim alatima na višim razinama mjerodavnih državnih ustanova i civilnoga društva.

Uvoz opasnoga otpada završavao je na više lokacija. Lokaciju odlaganja opasnoga otpada određivala je političko-moralna podobnost lokalne razine i propali „silosi“ u naletu pretvorbe i privatizacije na hrvatski/partijski način, usput – zločini pretvorbe i privatizacije ne zastarijevaju, ali taj je zakon zastario jer ga se nitko ne pridržava, usvojen je nepisani konsenzus o njegovoj likvidaciji iz pravnog prometa. Tamo gdje je političko-moralna svijest lokalnih šerifa bila niska, a oči im željne kruha bez motike prekomjerno velike, nastala su odlagališta opasnoga otpada bez ikakva nadzora, dobro maskirana papirologijom za zbunjivanje javnosti i vozanje ukrug zainteresiranih entuzijasta – uglavnom tihih i žilavih nacionalista, sve pod disketnom zaštitom društvenopolitičkog zaleđa. Eko
udruge kad jednom završe na proračunu zaborave razlog postojanja i postaju dio režima.

Full of life: Zakonodavni okvir, kadrovi s lokacijom, provedba bez nadzora, lova u džep

Lokalni zločesti dečki nisu mogli ući u biznis uvoza opasnoga otpada i njegova skladištenja bez potpore većih zločestih dečki i cura iz nacionalnih fotelja. Jedni plus drugi stvorili su „Šinceka“, a ne Šincek njih. No, kad smo već kod popularnog Pedra kojega bi sad veliki zločesti dečki žrtvovali i na njega svalili svu odgovornost uz pomoć politmedijske kovanice „Šincekova mreža“, treba reći da imamo posebno ministarstvo koje skrbi o okolišu i njegovoj zaštiti, a sad k tome još i o „zelenoj tranziciji“ za koju opravdano sumnjam da je više-manje zgoljna ispraznica. Međutim, sad se već i u medijima glavne struje javno pitaju kome je bilo u interesu da Hrvatska bude jedina država EU bez spalionice otpada. Pa „šincekovoj mreži“! Od vrha do dna.

Posljednjih godina otkad razni šinceki koriste blagodati liberalizacije uvoza, koju su zakonski uredili još za vrijeme Milanovićeve vlade i znamenitih ministara Mirele Holy i Mihaela Zmajlovića, na čelu mjerodavnoga resora bila je Plenkovićeva ministarčad: Tomislav Čorić, Davor Filipović, Damir Habijan i Marija Vučković. Jedni pripremili, drugi proveli. Ako su prvi pogriješili – a jesu, drugi su trebali ispraviti, a nisu. Jedni i drugi su na istoj crti protueko djelovanja, a posljedica je ekocidna mreža odlagališta diljem Lijepe naše koju Ministarstvo turizma nasuprot praksi zaštite okoliša reklamira po svijetu kao „full of life“.

Nejasno je i ovo: Je li uvoz opasnoga otpada odrađen legalno ili nelegalno. Ako se pokaže da je (i) uvoz bio ilegalan (u što bi onda umočena bila i Carina), onda bismo mogli vratiti Italiji i Sloveniji njihov otpad ilegalno uvezen u Hrvatsku. Ako je posao bio legalan, onda smo tu gdje jesmo. Zbrinjavanje toga otpada koštat će naš zajednički proračun enormne svote. U tom pogledu postoje neka njemačka neugodna iskustva s neadekvatno tretiranim opasnim otpadom, koji ni moćna Njemačka nije u stanju riješiti iako je u sanaciju uložila tolika sredstva kolika Hrvatska ne može ni sanjati. Afere s opasnim otpadom osvijestile su nam činjenicu da uz prehrambeni uvozni lobi imamo visokorazvijeni lobi uvoza i odlaganja opasnog otpada. U borbi s lobijima državne ustanove su se povukle u mišju rupu, provire samo kad treba prigodnom recitacijom smiriti javnost ili se netko hrabro pomokri u rupicu.

U očekivanju rehabilitacije partijske politike u hrvatsku politiku

Što se pak požara tiče, sad je, naime, kaj, svima jasno da je nekoliko dana Hrvatska bila (i ostala) izložena namjernim potpalama s katastrofalnim posljedicama. I tu je najprije došlo do zakonodavne liberalizacije odnosa sa zemljama agresorima na Hrvatsku, prvenstveno sa Srbijom. Uz sva druga povezivanja, npr. međusobne bilateralne sporazume o „saradnji“ državnih „tužilaštava“ (Bajić…), zatim na planu „zajedničkoga kulturnoga prostora“ (Šerbedžija, Brena, Prijovićka, Karleuša i drugi „umetnici“…), ali i drugih, najpoznatije je ukidanje viza sa Srbijom. Olakšano bezvizno povezivanje tuzemnih piromana sa „otadžbinom“ i obrnuto, a osobito enormnim financiranjem provoditelja „srpskog sveta“ Hrvatska je ušla u shizofrenu samodestrukciju u kakvoj se već dvaput našla. U monarhističkoj Jugi i u komunističkoj u kojoj su Srbi u Hrvatskoj bili narod. I tu su, kao i kod otpada, ključni akteri i esdepeovi i hadezeovi ministri, mandatari i vlade u cjelini, kao i njihova mašina za dizanje ruku u nekad časnom Hrvatskom državnom saboru. Kao i kod otpada – politički model je isti.

Kad jednom dođe do rehabilitacije sada pogubne hrvatske politike, protupožarna i sigurnosna politika (protupožarna i ekološki osviještena i odgovorna) zauzet će jedno od primarnih pozicija u svakoj vladi, ne samo deklarativno već i u proračunu i u rigoroznom izboru čelnih ljudi. No, dalek je put do istinske rehabilitacije hrvatske politike. Ruku na srce nije na vidiku još dva-tri mandata tijekom kojih će partijske frakcije nastaviti krčmiti hrvatski prostor i međusobno glumiti „rat do istrjebljenja“ koje pak nikako da dođe. Što će dotad od Hrvatske preostati, otvoreno je pitanje.

S obzirom na previsoku koncentraciju otpada i požara sad je glavno pitanje: Je li Vlada donijela neku hitnu privremenu ili trajnu odluku/mjeru o zabrani uvoza opasnoga otpada i, drugo, je li vlada ima akcijski plan o tomu kako će se suprotstaviti doktrini „srpskoga sveta“ u Hrvatskoj. Naime, kaj, ulaganje u srpsku mrežu čuvenoga etnobiznismena jednako je kratkoročno, srednjoročno i dugoročno za Hrvatsku pogubno kao i ulaganje u „Šincekovu mrežu“. Obje mreže su supstancijalno iste kakvoće. „Pupovčeva mreža“ s četrdeset novih centara i „Šincekova mreža“ s nepoznatim brojem odlagališta. Plod trulih hrvatskih političkih elita proisteklih većim dijelom iz SKH i manjim iz SKJ. Ne znaš što je veći problem – ove dvije mreže ili hrvatske političke elite.

Stavovi i mišljenja iznesena u kolumnama i komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta Uredništva Portala hrvatskih branitelja već isključivo mišljenje i stavove njihovih autora