Znaju li srpska djeca što su njihovi očevi radili 1991.?

Nitko ne piše niti govori o tome što srpska djeca uče u školama. Je li ona uopće znaju gdje su bili njihovi očevi tijekom 1991. i kasnije? Stoga smo odlučili to istražiti i o tome nešto napisati.

Naime, dok se trideset i pet godina nakon početka velikosrpske agresije obitelji žrtava i preživjeli branitelji Vukovara još uvijek bore s posljedicama tromjesečnog pakla, službeni Beograd u svojim školama provodi gotovo zločinački oblik povijesnog inženjeringa. Kroz školske udžbenike povijesti za osnovne i srednje škole, srbijanski obrazovni sustav sustavno provodi politiku institucionalnog sljepila, perući krv s epoleta vlastitih generala i odgajajući generacije mladih na opasnim mitovima, prešućivanju i otvorenim povijesnim falsifikatima.

U tim knjigama, iz kojih uče djeca u Srbiji, tromjesečna opsada, bjesomučno sravnjivanje Vukovara sa zemljom i patnja desetina tisuća civila svedeni su na tek nekoliko usputnih, hladnih rečenica ili beznačajnu crticu. Za srpsku prosvjetu grad-heroj ne postoji; on je tek geografska lokacija na kojoj su se, eto, dogodili nekakvi oružani sukobi.

Najveća laž srpskog obrazovnog sustava leži u samoj definiciji sukoba, pa su tako pojmovi poput „velikosrpske politike“, „agresije“ ili „osvajačkog rata“ u srbijanskim udžbenicima strogo zabranjeni i izbrisani. Umjesto toga, rat u Hrvatskoj definira se isključivo kao „građanski rat“, izazvan navodnom nelegalnom secesijom Hrvatske. Uloga zločinačke Jugoslavenske narodne armije, koja je u jesen 1991. iz Beograda slala stotine tenkova okićenih cvijećem prema Vukovaru, prikazuje se kao potpuno legalan i legitiman pokušaj „obrane ustavnog poretka SFRJ“.

Besramnom zamjenom teza, agresorska vojska pretvara se u mirotvorca, a njezino divljačko razaranje gradova u akciju „zaštite srpskog naroda od ponovnog ustaškog terora“.

Ono što se ne može opravdati, srbijanski pisci udžbenika jednostavno su odlučili izbrisati, pa tako u školskim lekcijama u Srbiji ne postoji spomen o stravičnom pokolju ranjenika i civila na Ovčari, egzekucijama na Veleprometu, koncentracijskim logorima u Stajićevu, Begejcima i Sremskoj Mitrovici, kao ni o masovnim grobnicama koje se i danas prekopavaju u potrazi za nestalima.

Počinjeni ratni zločini u potpunosti su prešućeni, a ako se bilo kakva stradanja uopće moraju spomenuti, ona se relativiziraju kao „nužna i neizbježna posljedica ratnih djelovanja za koja su krive sve strane“.

Kako bi se sakrila sramota vlastite agresije i masovnog dezerterstva iz 1991., fokus cjelokupne povijesti devedesetih namjerno je prepravljen i pomaknut na sam kraj sukoba.

Lekcije o ratu u Hrvatskoj u srbijanskim školama počinju i završavaju operacijom „Oluja“ iz 1995. i izbjegličkim kolonama. Namjernim brisanjem uzroka ratnih stradanja i svega što se događalo od 1991. do 1995., srbijanska država stvara privid da je rat počeo tek 1995. i da su Srbi isključive žrtve sukoba.

Djeca u Srbiji tako odrastaju u potpunom neznanju o tome da su njihovi očevi i djedovi uništavali tuđe domove, pljačkali i provodili teror, dok se istovremeno cementira priča o vječnoj ugroženosti srpskog naroda. Ovakvo obrazovanje, lišeno i mrvice katarze i suočavanja s prošlošću, nije ništa drugo nego priprema terena za neke nove sukobe. Dokle god službeni Beograd u svojim udžbenicima slavi generale JNA, a skriva istinu o vukovarskim žrtvama, ratne sjekire na ovim prostorima ne mogu i neće biti zakopane.

Mladen Pavković