"Prije je bilo bolje" - jugonostalgičarska bajka koja je prerasla u mit

Nema dana da ne čujemo – bilo putem medija, od prijatelja, susjeda, prolaznika na ulici i gdje sve već ne – kako je "prije bilo bolje". I traje to već nekih 20-ak i više godina.

Ta isprazna i stupidna fraza, olinjala floskula bez sadržaja koja se uglavnom lakonski i bez razmišljanja izgovara poput mantre pa joj dokaza i ne treba, nema nikakvoga pokrića, logike i rezona, ali toliko se odomaćila da već odavno nitko niti ne postavlja pitanje "KAD?" (odnosno, na koje se to razdoblje misli). Po nekom automatizmu, zdravo za gotovo se prihvaća kako se to "PRIJE" odnosi upravo na vrijeme vladavine KPJ/SKJ  i bivšu Jugoslaviju (1945-1990.). Iskaz "meni je prije bilo bolje" bi se već mogao razumjeti, jer  popriličan je broj onih koji su lagodno i bezbrižno živjeli u bivšoj Jugi zahvaljujući povlaštenom položaju, odnosno tomu što su bili vezani za Partiju, ali što je sa svima ostalima? Je li bilo bolje onima koji su progonjeni i osuđivani na robiju zbog verbalnog delikta, intelektualcima koji nisu smjeli slobodno pisati i govoriti, nepodobnim izopćenicima iz društva, stotinama tisuća naših očeva i stričeva koji su morali tražiti kruh po bijelom svijetu jer u Titovom "socijalističkom raju" nisu mogli dobiti nikakav posao; je li bilo bolje brojnim obiteljima koje nikad nisu dočekale istinu o svojim najmilijima čija je sudbina ostala nepoznata a završili su na nekom od tisuća partizanskih stratišta tijekom rata ili u poraću, je li bilo bolje našim emigrantima koji su ubijani po inozemstvu samo zbog napisane ili izgovorene riječi i njihovim obiteljima koje su zbog toga ispaštale i trpjele teror u Jugoslaviji ni krive ni dužne? Slažu li se s time kako je "bilo bolje" u tom sustavu oni koji članovima obitelji nisu smjeli zapaliti svijeću niti označiti grob? Samo čovjek koji nema savjesti niti osjećaja ikakve empatije za bližnje, može izricati hvalospjeve zločinačkom režimu i to mračno razdoblje idealizirati.

 Demokracija je i svatko ima pravo na svoj stav. Ima pravo žaliti za mladošću, osjećati nostalgiju, njegovati romantičarske snove - pa ako želi, mentalno i ostati u tom vremenu do kojeg mu je toliko stalo. U hrvatskom slučaju, međutim, ove glupe parole u stilu "prije je bilo bolje" nisu tek puka naklapanja dokonih jugo-nostalgičara niti se sve završava na romantičarskim snovima. One nam ustvari poručuju kako je u današnjoj Hrvatskoj ništa nije dobro, za razliku od razdoblja vladavine komunizma - i to je poanta svega.

 Pa kad je već tako, pokušajmo argumentirano odgovoriti na pitanje koliko istine ima u ovoj jugo-nostalgičarskoj tezi.

 Zavirimo nakratko u taj "socijalistički raj" okom kamere i podsjetimo jugo-nostalgičare, frustrirane titoiste i prodavače magle kako nam je uistinu bilo. Dokumentarni film Branka Lentića, "Zagreb bijeli grad" snimljen je u našoj metropoli 1969. godine (dakle, u vrijeme "procvata socijalizma") i na najbolji način kazuje kakav je standard građana tada bio i kako se živjelo u prljavom i zapuštenom Zagrebu prepunom blata, smeća i sirotinje. I ne zaboravimo: kadrovi ovog dokumentarca snimljeni su u samom središtu Zagreba, u okolici autobusnog kolodvora, a ne na periferiji (koja je u to vrijeme bila u neusporedivo žalosnijem stanju).

 (Vidi: Branko Lentić - ZAGREB BIJELI GRAD, 1969., dokumentarac; https://youtu.be/ozKBMqfrYg0 ; film je prikazan na HTV 3, 14. rujna 2015. godine)

 Majstor dokumentarnog filma Lentić, napravio je izuzetan film – dokument vremena koji je u svakom slučaju vrijedan pažnje. Zagrebačka sirotinja žali se na "drugove i drugarice" (jugooficire, državne dužnosnike i pripadnike višeg sloja) koji s terasa i prozora svojih višekatnica na njihove udžerice bacaju otpad (konzerve, papir, povrće, pa čak i rabljene higijenske uloške) i to se događa usred grada (današnja ulica Grada Vukovara – nekad Moskovska), bez ikakve reakcije komunalnih redara i policije.

 Zagreb je (izuzimajući užu gradsku jezgru) bio prljav, neuredan ("jako zmazan" - kako i u samom filmu kažu pojedini građani) i u tomu su svi intervjuirani bili jednoglasni. Gradski prijevoz funkcionira po redu vožnje "jedino kad sja sunce" (kako reče jedna gospođa), iz stambenih zgrada (višekatnica!) ljudi izlaze i čekaju u redu za vodu na uličnim hidrantima (jer u veliki broj njih nije uveden vodovod), kanalizacije također nema u mnogim ulicama, ulice koje se popravljaju stoje godinama raskopane, grad je pun sirotinje i čak je i među uličnim čistačima cipela jaka konkurencija...i oni plaćaju porez državi i moraju imati pismenu dozvolu za rad.

 Kad se tako jadno živjelo u metropoli, kako li je tek bilo na periferiji i u provinciji – odnosno, u ostatku Hrvatske?

"Imali smo besplatno školstvo" – LAŽ.

Roditelji su djeci kupovali knjige, nove ili polovne (ako su ih imali sreću pronaći na vrijeme), a plaćali su i sve drugo – od kuta (ili "radnih mantila") koje su đaci nosili u školi, do pionirskih marama, ekskurzija (Jasenovac ili "stazama revolucije" bile su obvezne destinacije unaprijed određene školskim programima i sukladno direktivama "odozgo") i "Dečjih novina" (izdanje Gornji Milanovac, Srbija) namijenjenih indoktrinaciji od malih nogu (sa stripovima "Mirka i Slavka", "Boška Buhe", "Sirogojna" i drugih partizanskih "junaka" dječjeg uzrasta koji su "slagali Švabe kao snoplje" i "neustrašivo jurišali" uz poklik "Smrt fašizmu - Sloboda narodu!")...

Imali smo besplatno zdravstvo – LAŽ.

Sve su to "radni ljudi i građani" itekako debelo plaćali preko poreza i razno-raznih "doprinosa", samo što nisu znali kud njihov novac ide i nisu ništa smjeli pitati. Oni koji nisu imali stalna primanja - poput poljoprivrednika - boga su molili da se nekako dočepaju državne plaće ili zaposle u kakvoj tvornici, samo zbog "socijalnog" (zdravstvenog) i "penzijskog" (mirovinskog) osiguranja. Usput, osnovna zdravstvena zaštita temeljila se na aspirinu i jodu (penicilin samo ako i kad se mora), a jedne te iste igle za injekcije korištene su mjesecima – prokuhavalo ih se u običnoj vodi (u "sterilizatorima") i koristilo tako dugo dok skroz-naskroz ne otupe. Uz to, pojave podmićivanja doktora bile su svakodnevna i uobičajena praksa – njima se nosilo sve što se moglo, od prasadi, pilića i suhomesnatih prerađevina do novca i skupih pića, naročito kad je bila u pitanju neka teža operacija člana obitelji ili borba za bolnički krevet i to je bila "javna tajna", odnosno, opće poznata stvar, čak su se znale i tarife (koliko u kojem slučaju treba dati doktoru). Tako je "socijalistički trudbenik" u konačnici itekako masno plaćao "besplatno zdravstvo" u svome "socijalističkom raju".

 Kad god je komu od komunističkih moćnika palo napamet, uvodio se novi porez, bilo za "nerazvijene republike i pokrajine" (u slučaju elementarnih nepogoda za pojedine republike ili gradove i sl.), a podanike se gulilo i preko raznih "narodnih zajmova" državi – koji, naravno, nikad nisu vraćani građanima. Lova je obično netragom nestajala, a da se nije smjelo ni pitati gdje je završila.

Po kuloarima su kružili razni "antidržavni" pamfleti, poput ovoga koji je pojašnjavao "dijalektiku jugoslavenskog samoupravnog socijalizma":

Nitko ništa ne radi, a proizvodnja raste,

Proizvodnja raste, a nigdje ničeg nema,

Nigdje ničeg nema, a svi dobro žive,

Svi dobro žive, a svi su protiv,                          

Svi su protiv, a svi glasaju 'ZA'

 Omiljena izreka bila je "snađi se druže", motivacija za obrazovanje sadržana u paroli: "Uči sine, da ne moraš raditi", kad je trebalo naći posao, najčešće se (kao i danas) pitalo: "Imaš li koga...tamo?", a otići u političku školu (pa još u Kumrovec) bilo je ravno zgoditku na lutriji (jer jedino je to jamčilo izvjesnu budućnost) – dodatna otegotna okolnost za obične smrtnike sastojala se u tomu što su bili unaprijed eliminirani iz ove utrke, jer su dolazili u obzir samo "idejno svjesni" omladinci i mladi partijski kadrovi koji su imali podoban obiteljski pedigre.

 Svaki istaknutiji član KPJ/SKJ, državni dužnosnik ili visoki oficir JNA imao je vilu (ili barem vikendicu) na moru, u planini, odlazio je redovito na ljetovanje, u lov. Dok su oni na nižim razinama vozili "fiće", "tristaće" ili "spačeke", crvena buržoazija uživala je u luksuznim automobilima primjereno statusu u društvu. Povlaštena kasta je poput parazita živjela na račun sirotinje i nemilice trošila uživajući u svim mogućim privilegijama, dok je raja jedva sastavljala kraj s krajem. Preko 80% radnika živjelo je u bijedi, ali je zato partijska i državna birokracija, oni koji su imali sreće biti u policiji, vojsci ili službama vezanim za državu i Partiju, uživali sve blagodati "socijalističkog raja" i to za njih uistinu i jest bio raj.

Nije bilo nijednog poduzeća koje nije imalo barem 30-40% zaposlenih više nego je trebalo. Osim onih privilegiranih koji su "krali bogu dane" i pojavljivali se na poslu samo povremeno ili točnije, kad im se prohtije, na platnim listama i izmišljenim radnim mjestima "statirali" su sportaši lokalnih klubova (nogomet, rukomet, košarka itd.), poneki atletičar, boksač, glumac, članovi obitelji i ljubavnice direktora i partijskih dužnosnika, a sve se izdašno plaćalo, jer nisu to bile obične radničke plaće. Kad firmi zapne, uskače država sa "sanacijom", a partijski podoban direktor nakon što upropasti poduzeće, u pravilu biva unaprijeđen u neku političku funkciju, dok radnici odlaze na burzu i snalaze se kako znaju i umiju. Sve se pokrivalo "kolektivnom odgovornošću" i svaljivalo na "radničke savjete", pa su oni koji su vukli konce uvijek izbjegavali odgovornost. Izuzetak su činili politički nepodobni kadrovi koji su postajali dežurni krivci čak i kad su bile u pitanju malverzacije drugih s kojima oni nisu imali veze. Politički sud bio je vrhovna instanca, a pravosudni sustav samo privjesak Partije. U stambeni fond izdvajali su svi (što se odbijalo od plaće pri samom obračunu), ali je stanove dobivala uglavnom povlaštena kasta (direktori, partijski kadrovi, državna birokracija, vojska, policija) i malobrojni sretnici (iz redova radnika) nakon 20, 30 ili više godina rada, najčešće  "socijalni slučajevi" (s više djece i minimalnom plaćom), kako bi se pokazala "socijalna osjetljivost" sustava.

 Dakle, klasična kupovina lojalnosti "baze" i socijalnog mira, što je kroz cijelo razdoblje postojanja Jugoslavije bio modus operandi vladajuće klike.

 Do posla, akademskih titula i bilo kakvog društvenog položaja, jako teško se dolazilo bez Partije. Uz mito i korupciju, nepotizam je bio najrazvijenija devijacija sustava – ali to je vrijedilo samo za povlaštenu klasu, jer obični smrtnici nisu niti bili u prilici koristiti blagodati tog vida društvene deformacije. Moralno-politički podobni intelektualci dobivali su partijske magisterije i doktorate, čitava armija „društveno angažiranih“ (što je bio sinonim za moralno-političku podobnost) novinara, književnika, slikara, glazbenika, glumaca, redatelja, povjesničara, publicista, državnih cenzora i profesionalnih propagandista bila je upregnuta u partijski propagandni stroj i živjela na državnim jaslama, političari su investicije vukli u svoje lokalne sredine – često i one koje nisu imale nikakvoga ekonomskog opravdanja – samo kako bi ojačali vlastiti položaj, narod je bio izložen indoktrinaciji i pranju mozga, pod kontrolom je bilo sve: od javnog djelovanja svakog pojedinca, do pisane riječi, filma, kazališta, književnosti...Famozni Članak 133. KZ SFRJ sankcionirao je delikt mišljenja ili verbalni delikt (po uzoru na sovjetski model), javno mnijenje odgajao je Agitprop (partijska glasila, filmski „žurnali“, kontrolirana socijalistička literatura, publicistika i kultura, partijski mediji, partijsko školstvo – u partijskoj državi sve je bilo partijsko).

Klasično ispiranje mozga.

 Svaka neprilagođenost sustavu, opozicijski stav ili neposluh oštro su kažnjavani, a „narodni neprijatelji“ su bili pod posebnom paskom i s njima se država obračunavala terorom i progonima – od osuda na dugogodišnje robije i tortura, do fizičkih likvidacija.

Ukratko, to je bila ta "sloboda" koju smo uživali u "zlatno doba socijalizma".

Sve to, uz ostale troškove koje je crvena buržoazije stvarala svojim hedonističkim životnim navikama i lagodnim životom na visokoj nozi, u konačnici je financirano inozemnim kreditima koji su nemilice podizani s 10, 15, 20 ili više godina odgode dospijeća i kad je to stiglo na naplatu uslijedio je kolaps sustava i države.

O krizi se raspravljalo na zatvorenim političkim forumima (potiho) već početkom 70-ih godina, no, pravo stanje stvari krilo se i od naroda i od Tita sve do smrti "najvećeg sina naših naroda i narodnosti".

Jugoslavija tada još uvijek preživljava od doznaka iz inozemstva koje krajem 70-ih iznose oko 7 milijardi dolara (više nego cjelokupni izvoz) i turizma. Dakle, državu na životu održava "neprijateljska emigracija" (u kojoj su najbrojnije "ustaše") i "ustaška Hrvatska" (kao republika s najrazvijenijim turizmom) koju se nemilice "muze".

No, u drugoj polovici 70-ih dolazi do krize. Obveze po inozemnim kreditima koje rastrošna država nije u stanju servisirati pristižu sve češće. Nestaje nafte i naftnih derivata (uvodi se režim par-nepar u korištenju osobnih automobila i tiskaju bonovi za gorivo), nestanci i restrikcije struje sve su češće (jer se dio te energije izvozi kao kompenzacija za uvoznu robu), javlja se problem grijanja u gradovima i domaćinstvima, učestale su nestašice deterdženata, kave, jestivog ulja i svih drugih proizvoda koji su se uvozili ili su se za njihovu proizvodnju koristile uvozne komponente. Čekalo se u redovima i za čokolade, banane, a uskoro su uvedeni i bonovi, tako da su obični građani (periodično) mogli dobiti samo propisanu i sasvim određenu količinu tih artikala. Povlaštenu klasu, to, naravno, nije doticalo. Za njih je moralo biti i oni su se do kraja ponašali jednako – bahato i rastrošno.

Jugoslavija je tada bila zadužena u 500 svjetskih banaka i nakon smrti Kardelja (1979.) i Tita (1981.), ona gubi povjerenje SAD-a i drugih zemalja koje postavljaju pitanje vraćanja dugova. Samo mjesec dana poslije smrti J. B. Tita, savezna Vlada (SIV) devalvira dinar za 30% i od tada nadalje devalvacije postaju uobičajene. Iste 1981. godine formirana je tzv. Krajgerova komisija (po komunističkom čelniku Borisu Kreigeru) u kojoj je bilo oko 300 političara. Njezina je zadaća bila ispitati stanje u državi, snimiti stanje i predložiti rješenja, ali Komisija je samo konstatirala visoku inflaciju, prekomjerno zaduživanje u inozemstvu, nenadzirane investicije i veću potrošnju od ostvarenog dohotka, ali rješenja nije bilo. Inflacija se zahuktava, otima kontroli i prerasta u hiperinflaciju - krajem 1989. godine, godišnja stopa inflacije iznosi vrtoglavih 2700 %. Svemoćna Partija i pored svega ne dopušta dirati u sustav i poduzimati bilo kakve radikalne mjere, kako ne bi dovela u pitanje svoju poziciju.

Nije se znalo čak niti koliki je stvarni dug ni komu je sve Jugoslavija dužna. Analitičari barataju s brojkom oko 20 milijardi tadašnjih američkih dolara s kamatama (što bi danas vrijedilo barem pet puta više). U to vrijeme ovo je bila ogromna suma za zemlju veličine i ekonomske snage kakva je bila Jugoslavija. Statistički gledajući, iznosilo je to oko 12 % BDP-a, ali se postavlja pitanje: kako onda Jugoslavija nije mogla servisirati taj dug? Očito je i visina BDP-a statistički frizirana kako bi se dokazala "uspješnost" ekonomije, ali iza toga nije stajao razvoj, niti produktivnost. I sve je to funkcioniralo dok je trajalo novca od podignutih kredita. Potom su slijedili dužničko ropstvo i kolaps.

Milka Planinc (kao predsjednica SIV-a, tj, savezne Vlade) obznanila je 1983. Dugoročni program ekonomske stabilizacije i započela politiku "stezanja remena", ali prekasno i uz velike otpore Srbije i drugih "nerazvijenih krajeva" koji su do tada velikim dijelom živjeli na grbači Hrvatske, Slovenije i Vojvodine. Jugoslavija se tada zadužuje kratkoročnim zajmovima inozemnih povjerilaca i u tom financiranju sudjeluju MMF i konzorcij (od preko stotinu) svjetskih banaka, a u svrhu servisiranja otplata kamata (dok glavnica dugova ostaje netaknuta), ali sve je to kratkog daha i država doživljava ekonomski kolaps. Započinje se s tiskanjem novca – što izaziva galopirajuću inflaciju, rapidno raste broj nezaposlenih, poduzeća masovno propadaju, izvoz je sve manji – a za uvoz nema novca, standard građana je sve niži...itd., itd, a među republikama sve veće tenzije oko preraspodjele dohotka i financiranja Federacije i "nerazvijenih" republika i pokrajina.

Put u bankrot bio je neizbježan i on se dogodio čitavo desetljeće prije raspada Jugoslavije.

Danas se pričaju bajke o "socijalističkom čudu" u Jugoslaviji i nekim enormnim "stopama privrednog rasta", ali nepobitna je činjenica da je ona u cijelom razdoblju svoga postojanja (1945-1990.) značajno zaostajala za svim zemljama s kojima se mogla usporediti među tadašnjim kapitalističkim državama u Europi (Italija, Španjolska, Portugal, Grčka), a napredovala je samo u odnosu na ruralne zemlje istočnog lagera – i to zahvaljujući podizanju inozemnih kredita (s 10, 15 ili 20 godina odgode plaćanja) na račun budućih naraštaja (što je i bio jedan od glavnih generatora krize i na koncu financijskog bankrota).

U razdoblju od 10 godina (1980. - 1989.), u Jugoslaviji je bilo ukupno 5588 radničkih štrajkova, s 1.207.790 štrajkaša čije prosvjede više nije mogla zaustaviti ni represija. (Vidi: https://borovo1988.radnickaprava.org/hr/strajkovi). Strmoglavi pad životnog standarda pokrenuo je radnike u velikim poduzećima (Kombinat gume i obuće "Borovo", Istarski ugljenokopi "Raša", "Vazduhoplovna industrija 'Soko'" - Mostar, Rudnik mrkog ugljena "Đurđevik", Industrija poljoprivrednih strojeva "Zmaj" - Zemun, Industrija motora i traktora ("IMT") - Novi Beograd, beogradska industrijska četvrt Rakovica itd.). I to rječito govori kako se "socijalistički raj" počeo urušavati čim je njegov glavni arhitekt (J. B. Tito) napustio ovaj svijet.

 Oni koji danas u Hrvatskoj žive nadprosječnim standardom, a još uvijek još uvijek se zanose bajkama o tomu kako je u Jugi "bilo bolje", neka se ostave najnovijih mobitela, računala i interneta, markirane odjeće i obuće, ljetovanja i zimovanja, presele u udžerice ili stanove bez vode, grijanja i kanalizacije, započnu koristiti poljske klozete, zaborave na kupaone, nove automobile i blagdansku rastrošnost i (barem ponekad) sjete da su im roditelji, bake i djedovi jednu običnu napravu kakva je bicikl, kupovali na kredit (marke "Pretis" ili "Rog"). Pripadnik srednje "samoupravljačke" klase, u prosjeku je svake druge ili treće godine jedva uspijevao djeci priuštiti sezonsku garderobu (obuća i odjeća se kupovala za 2-3 broja veća, jer se u tu svrhu nije moglo izdvajati za svaku sezonu, dok o kvaliteti i dizajnu iste ne treba trošiti riječi). Čak i takva banalna sitnica kao što je toalet spadala je u luksuz – i za većinu žitelja "socijalističkog raja" (izuzimajući povlaštenike sustava) nepoznanica, pogotovu na selima.

"Socijalnu sigurnost" o kojoj pričaju jugonostalgičari imali su i Albanci u vrijeme Enver Hoxhe – i k tomu nikad nikomu nisu bili dužni ni dolara – pa čisto sumnjam da bi itko od onih koji veličaju jugoslavenski "socijalistički raj" pristao danas živjeti tim životom. Naravno i ta krhka "socijalna sigurnost" bila je kratkog vijeka. Pogleda li se stanje u ukupnom poratnom razdoblju, Jugoslavija je imala u najboljem slučaju 15 godina takve "sigurnosti" (od 1965. do 1980.), a kad su pristigli krediti na naplatu, sve se urušilo i započeli su štrajkovi.

 Po pitanju velike pljačke Hrvatske tijekom privatizacije koja je i danas obavijena velom tajnosti, također treba reći punu istinu. Ona je započela pod dirigentskom palicom komunističkih moćnika u vrijeme "Markovićeve privatizacije" (1989/90. godine), kad su se "drugovi" (direktori firmi, partijski kadrovi i njihova bratija) već dočepali enormnog bogatstva najprofitabilnijih firmi prije uspostave nove vlasti i izbijanja rata.  Zato i danas "drmaju" medijskom i javnom scenom u Hrvatskoj.

Filmove Branka Lentića i Krste Papića iz tog vremena svakako je korisno pogledati i jako su dobra terapija za razbijanje iluzija koje siju naši prodavači magle...samo zato ne bi li dokazali da u današnjoj Hrvatskoj ne valja ništa i da Hrvati ne zaslužuju vlastitu državu.

 Od sredine 60-ih godina (kad su otvorene granice) do kraja 70-ih, u inozemstvo je otišlo oko 1,5 milijun građana iz Jugoslavije u potrazi za egzistencijom. I najveći broj njih nije se nikada vratio. Sjetimo se i te tužne epizoda iz Titovog "socijalističkog raja". Pogledajte kako je tadašnja vlast isporučivala Njemačkoj radnu snagu - bilo je to ponižavajuće i jadno, ispod svakog ljudskog dostojanstva:

(Video):     
Specijalni vlakovi (Krsto Papić, 1971.) dokumentarni;

Zlatko Pinter/PDN