Stepinac: "Dovedite mi jednog jedinog Srbina koji je mojim potpisom nasilno preveden u Katoličku Crkvu!"

"Dovedite mi jednog jedinog Srbina koji je mojim potpisom nasilno preveden u Katoličku Crkvu!" - riječi su kojima je odgovarao prvak Crkve u Hrvata, nadbiskup zagrebački, Alojzije Stepinac, na jednu od ključnih optužbi na političkom, montiranom procesu (za "nasilno pokrštavanje Srba"), te 1946. godine.

 I nisu doveli nijednog! Koliko su se tadašnje komunističke vlasti plašile istine, govori i to što je sudsko vijeće odbilo više od stotinu svjedoka (među kojima su mnogi bili pravoslavne vjere), iako su se sami javili kako bi dali iskaz u korist optuženika. Među onima koji su spriječeni u svjedočenju, bio je i ugledni kirurg, publicist i humanitarac, pravoslavac, dr. Julije Budisavljević (suprug Diane Budisavljević čiji je humanitarni rad u vrijeme rata komunistički režim iskoristio za antihrvatsku kampanju - i to traje do danas). Bilo je to pravno nasilje nepoznato u civiliziranom svijetu.

 Nijedan navod Tužiteljstva nije potkrijepljen bilo kakvim dokazima, a tužitelj Jakov Blažević i njegovi suradnici kompletnu su optužnicu temeljili na čisto političkim kvalifikacijama. U sudnici je stvoreno ozračje linča i presude su se morale donijeti – i za nadbislupa Stepinca i za ostale optužene, budući da su unaprijed bili svrstani među "narodne neprijatelje" i "fašističke saradnike".

 Iza svega je stajala težnja Komunističke partije (Tita, Kardelja, Bakarića i drugih), da se Katoličku Crkvu u Hrvatskoj odvoji od Rima i Svete Stolice i podredi političkom diktatu njihova režima. Komunisti su, međutim, naišli na osobu nepokolebljivog i čvrstog karaktera.  je (što je i na suđenju otvoreno iznio) bio pripravan u svakom trenutku umrijeti za Krista, vjeru i istinu i njega se nije moglo ucijeniti niti uplašiti.

 Kako bi postigli cilj i opravdali 16 godina dosuđene robije, oni su ispleli čitavu mrežu otrovnih laži i konstrukcija, pa je njihova promidžba Stepinca prikazivala kao jednoga od "ključnih saradnika ustaškog režima", a uskoro se u brojnim pamfletima Agitpropa počinje graditi mit o Katoličkoj Crkvi kao "duhovnom začetniku genocida". Nadbiskupa Alojzija Stepinca se (pored Pavelića) proglašava "jednom od najmračnijih figura" tog razdoblja i to iz samo jednog razloga: difamacijom Katoličke Crkve u Hrvata trebalo je kolektivno optužiti sve katolike (u većini Hrvate) kao "zločince odgovorne za genocid" u Drugom svjetskom ratu. Pod tom optužbom lakše i djelotvornije se mogao provoditi teror nad neistomišljenicima i ideološkim neprijateljima - a za komuniste je "neprijatelj" bio svatko tko nije pripadao njihovu taboru.

 Ostatak života kardinal Stepinac (29. studenoga 1952. godine odlukom pape Pija XII. imenovan je kardinalom) provodi u izolaciji, u Krašiću, gdje svakodnevno moli i drži službu Božju, uz rijetke susrete s drugim ljudima – jer na sve budno pazi komunistička Udba. Dana 10. veljače 1960. godine, u 14 sati i 15 minuta, naš je kardinal i mučenik izdahnuo, uz riječi: Fiat voluntas Tua (Budi volja Tvoja).

Tadašnji nadbiskup-koadjutor, dr. Franjo Šeper naložio je da zvone sva crkvena zvona u Zagrebu, te na svim zvonicima istaknu crne zastave, a od vlasti zatražio dopremanje kardinalovog tijela u Zagreb i njegovo polaganje u kriptu Katedrale. Komunistički vlastodršci u prvi mah su odbili taj zahtjev, ali su se brzo predomislili i već 12. veljače odobrili prijenos tijela i pokop u Zagrebu. Naime, njihova politička pragmatika im je nalagala da popuste, jer su procijenili kako bi zabrana pokopa u zagrebačkoj Prvostolnici izazvala masovno ogorčenje naroda i od Krašića stvorila središte otpora čiji bi učinci za režim bili vrlo štetni, pogotovu kad je u pitanju ugled Jugoslavije u svijetu.

 Tijelo kardinala Stepinca položeno je u kriptu ispod glavnog oltara gdje se nalaze i zemni ostaci Frana Krste Frankopana, Eugena Kvaternika, te Petra i Ivana Antuna Zrinskog. Velebnom sprovodu je (unatoč komunističkoj represiji, zastrašivanjima i prijetnjama) bilo nazočno tisuće vjernika, iako je sve pomno pratila i snimala Udba sa stotinama svojih agenata koji su se umiješali među narod. Hrvatski narod i katolički puk oprostili su se od svoga kardinala pjesmom Ecce quomodo moritur iustus (Evo kako umire pravednik).

 U Mariji Bistrici, 3. listopada 1998. godine, papa Ivan Pavao Drugi (danas svetac Katoličke crkve), pred pola milijuna vjernika, proglasio je mučenika Alojzija Stepinca blaženikom, izražavajući se o njemu biranim riječima i naglašavajući njegovu krepost, osjećaj za pravdu i čvrstinu vjere.

 U povijesti naše Crkve i našeg naroda, zauvijek će ostati zapisane riječi što ih je tadašnji papa Ivan Pavao Drugi (danas svetac) izgovorio u homiliji u povodu proglašenja hrvatskog Blaženika, tog 3. listopada 1998.:

"U osobi se novoga blaženika spaja, da se tako izrazim, cjelokupna tragedija koja je pogodila hrvatsko pučanstvo i Europu tijekom ovoga stoljeća obilježena trima velikim zlima: fašizmom, nacizmom i komunizmom. On je sada u nebeskoj slavi okružen svima onima koji su, kao i on, dobar boj bili, kaleći svoju vjeru u kušnjama i nevoljama. U njega danas s pouzdanjem upiremo svoj pogled ištući njegov zagovor."

(Izvor: https://ika.hkm.hr/novosti/homilija-sv-ivana-pavla-ii-na-beatifikaciji-kardinala-alojzija-stepinca/; stranica posjećena 7. 7. 2026.; istaknuo: Z. P.)

 Dana 22. srpnja 2016. godine i formalno je poništena nepravedna presuda komunističkog sudišta (od 16 godina robije s prisilnim radom) kojom su grubo prekršena temeljna ljudska prava, načela pravednosti i norme demokratskog civiliziranog svijeta.

 Hrvatski katolički puk u blaženom Alojziju Stepincu ima svoga zagovornika na nebu i on je već odavno svetac, neovisno o formalnom postupku kanonizacije koji još uvijek nije završen.

(Video): Proglašenje Stepinca blaženim;