Taj krvavi svibanj 1945. nemoguće je zaboraviti: A sad čitamo o suzama za Titom

Preživjeli smo vrijeme komunističkog "ponosa i slave". A sad ovih dana "slavimo" osamdeset i jednu godinu od predaje hrvatske vojske na tragičnom Bleiburgu. Po mnogima je to najveći pokolj Hrvata u cjelokupnoj povijesti. Igrom povijesnog slučaja tamo se nisu zatekle naše partizanke Sandra Benčić i Katarina Pejović. Nesvjesne svoje gluposti naslikavale su se na Trnjanskim krijesovima u partizanskoj uniformi sa šajkačama na kojima se ističe petokraka. Njima to nije samo zafrkancija nego i provokacija. No, vratimo se tim tragičnim vremenima iz 1945.g. Taj krvavi svibanj 1945. godine nemoguće je zaboraviti i potisnuti iz svijesti svakog normalnog čovjeka. Bila je to klaonica bez presedana koja u svakom slučaju nosi Titov potpis. Imao je poziciju da odlučuje o životu i smrti. U vrijeme tih tragičnih obračuna naš "dragi" Titek bio je  predsjednik Vlade DFJ, generalni sekretar KPJ, vrhovni zapovjednik armije… itd. Imao je punu kontrolu nad vojskom i represivnim aparatom. Bio je u danonoćnoj vezi s Kostom Nađom, zapovjednikom egzekutorske III. armije. Beogradski autor Pero Simić, koji se bavio tom tematikom, napisao je kako je Tito potpukovniku Jefti Šašiću dao kratku i jezgrovitu zapovijed koja je glasila: "Pobiti!" A sad čitamo o Terezinim suzama i oduševljenju Titom, o "Trnjanskim krijesovima" kojima se slavi ubijanje na kraju rata kao i o ”sukobima ideologija” i drugim izlikama kako bi se relativizirala strahota tadašnjih događaja. Imaju li ti zaljubljenici u Tita i Jugu ijednu suzu za one koji su tih poratnih godina izgubili živote, bez suda i bez ikakvih dokaza o krivnji? Gdje je tu osjećaj za "ljudska prava" i "prava svih žrtava rata"? To su za njih samo parole koje vrijede kad se radi o "njihovima", a ne poštuju ih kao univerzalne ljudske vrijednosti koje važe za svih. Evo samo jedne anegdote iz 1948.g. Na općina Jarun u Zagrebu oko osam stotina ljudi dobilo je poziv da se hitno jave u prostorije Općine radi davanja određenih informacija. Neki bi rekli "Pa što, uobičajena birokracija". Jest, osim što je više od polovice njih u tom trenutku kad su im stigli pozivi da se hitno jave u Općinu već bilo streljano.

U tvrde glave ljubitelja Tita, partizana i bivše Juge ne ulazi istina kako su se antifašisti na ovim našim prostorima borili protiv fašizma samo zato kako bi se dokopali vlasti pa potom sami provodili najžešći fašizam, prvenstveno protiv Hrvata. Zato danas, kad su već mnoga njihova zlodjela izašla na vidjelo, slaviti Tita i partizane jednako je slavljenju fašističkih metoda kojima su se eliminirale stotine tisuća ljudi zbog ideologije.

Željeli su ih samo prizemljiti, ali su ih zabunom pod-zemljili

Po svemu sudeći, mi "Hrvateki" još nismo došli do kraja naše borbe za punu povijesnu istinu. Ako jednog lijepog dana otvorimo vrata povijesnoj istini i napokon raskrstimo s tim tamnim danima naše povijesti, tek ćemo tada doći u fazu da gradimo svjetliju zajedničku budućnost. Do tada će prešućena istina i dalje navirati kroz frustracije onih koji ju znaju, a laž i povijesno sljepilo i dalje će se šepuriti i izazivati sukobe u društvu. Do tada se možemo osloniti samo na pojedinačnu savjest bez ideološke opterećenosti, s izraženim osjećajem za istinu. A sve što nije istina nije pravedno. Od tuda dolazi pobuna onih koji, boreći se za istinu, zapravo se bore za pravedni odnos prema naših predcima i njihovoj povijesti.

Niccolo Machiavelli je rekao: "Ljudi su po naravi spremniji na osvetu zbog nepravde nego na zahvalnost zbog dobročinstava".

Željeli su ih samo prizemljiti, ali su ih zabunom pod-zemljili.