Thompson smeta u Vukovaru, a Draža se slavi u Beogradu

Gotovo svaki koncert Marka Perkovića Thompsona izaziva istu, već izlizanu predstavu. Prije nego što je postavljena pozornica, prije nego što je otpjevan prvi stih i prije nego što je zabilježen ijedan incident, dežurni politički tužitelji već zahtijevaju zabrane, šalju upozorenja i Hrvatsku prijavljuju međunarodnim institucijama.

PIŠE: MLADEN PAVKOVIĆ

Posebno je groteskno što se to događa upravo u Vukovaru.

Thompson će 29. kolovoza održati veliki humanitarni koncert čija će dobit, nakon podmirenja organizacijskih troškova, biti namijenjena završetku studentskog doma Salezijanaca u Zagrebu i izgradnji Stadiona 12 hrvatskih redarstvenika u Vukovaru. Dakle, pjeva se za mlade, obrazovanje, sport i uspomenu na hrvatske policajce ubijene u Borovu Selu. Unatoč tome, politički predstavnici SDSS-a, DSS-a i SDP-a događaj unaprijed proglašavaju sigurnosnim i društvenim rizikom. Namjena humanitarnog koncerta, reakcije vukovarskih političkih predstavnika

Vukovar nije talac ničijeg političkog straha

Najprije treba razbiti jednu manipulaciju: SDSS i DSS nisu „svi Srbi u Vukovaru“. Njihova priopćenja nisu etnički referendum niti su njihovi dužnosnici ovlašteni govoriti u ime svakog hrvatskog građanina srpske nacionalnosti.

Zato kritiku treba usmjeriti precizno – na političare koji pokušavaju manjinska prava pretvoriti u pravo veta nad hrvatskom kulturom, hrvatskim pjesmama i hrvatskim sjećanjem.

Hrvatska redovito dopušta nastupe izvođača iz Srbije. Njihova nacionalnost nije razlog za zabranu, niti smije biti. Ali onda isti standard mora vrijediti i za hrvatskog izvođača u hrvatskom gradu. Ako netko na bilo kojem koncertu počini prekršaj, prijeti drugima ili potiče nasilje, neka odgovara imenom i prezimenom. Međutim, unaprijed proglasiti desetke tisuća ljudi opasnima zato što dolaze pjevati hrvatske domoljubne pjesme nije zaštita suživota – to je kolektivna politička optužnica.

Vukovar nije ničiji eksperimentalni laboratorij za zabranu hrvatskog identiteta. To je grad razoren velikosrpskom agresijom, grad masovnih grobnica, logora, nestalih i ubijenih. Tražiti od Vukovara da utiša vlastito sjećanje kako se ne bi uznemirili političari koji još izbjegavaju jasno imenovati agresora nije pomirenje.

To je zahtjev da žrtva ponovno spusti glavu.

VIDEO: Burna rasprava na vukovarskom Gradskom vijeću

„Bojna Čavoglave“ nije nastala u ministarskom kabinetu, nego pred nadmoćnim neprijateljem

„Bojna Čavoglave“ nije nastala u miru, u marketinškoj agenciji ni u kabinetu neke osvajačke vlasti. Nastala je 1991., u zemlji koja je gorjela, dok su sela i gradovi napadani, civili ubijani, a hrvatski branitelji s nedovoljno oružja zaustavljali vojno nadmoćniju JNA, srpske paravojne postrojbe i pobunjeničke snage.

Stih „stići će vas naša ruka i u Srbiji“ nije bio plan osvajanja Srbije. Hrvatska nije prešla Dunav kako bi zauzela Beograd, nije rušila srbijanske gradove i nije otvarala logore po Srbiji. Bio je to ratni krik namijenjen zastrašivanju neprijatelja koji je već stajao na hrvatskom teritoriju.

Zahtijevati od ljudi iz 1991. da pod tenkovskim granatama govore rječnikom današnjih salonskih seminara o toleranciji vrhunac je mirnodopskog licemjerja. Oni nisu imali komunikacijske savjetnike, diplomatske fraze ni europske fondove. Imali su puške, improvizirane položaje, spaljene kuće i pitanje hoće li dočekati jutro.

„Bojna Čavoglave“ zato nije vojni program Republike Hrvatske. Ona je zvučni dokument vremena u kojem se Hrvatska borila da uopće preživi.

VIDEO: Izvorna „Bojna Čavoglave“ iz 1991. godine

Sud je povukao granicu – i srušio konstrukciju o automatskom prekršaju

Demokratska Hrvatska nije NDH i ne može prihvatiti veličanje njezina režima i zločina. No jednako tako ne može dopustiti da se svaki simbol, pjesma ili oznaka korištena u Domovinskom ratu automatski oduzme hrvatskim braniteljima i preda na vlasništvo režimu iz Drugoga svjetskog rata.

Visoki prekršajni sud 2020. nije općenito dopustio korištenje pozdrava „Za dom spremni“ u svim prilikama. Odlučivao je o precizno određenom slučaju: izvodi li Marko Perković kao autor izvornu „Bojnu Čavoglave“ i može li se takva izvedba podvesti pod članak 5. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira.

Od dvadeset prisutnih sudaca, njih petnaest glasalo je da se takvo autorovo postupanje u konkretnom predmetu ne može podvesti pod opis tog prekršaja. To nije bjanko-dozvola za svaki povik na svakom mjestu, ali ruši politički nepoštenu tvrdnju da je svako izvođenje „Bojne Čavoglave“ automatski nezakonito. Službeno priopćenje Visokog prekršajnog suda

Zakon mora kažnjavati stvarno poticanje mržnje i nasilja. Ne smije se pretvarati u političku toljagu za brisanje autentične pjesme iz obrambenog rata.

Hrvatska se secira do krvi, a Srbija četništvo pretvara u službenu povijest

Dok Hrvatska godinama vodi beskrajne rasprave o jednoj pjesmi nastaloj u ratu za vlastiti opstanak, Srbija je otišla neusporedivo dalje: povijesni revizionizam ondje je dobio zakonski, sudski i politički pokrov.

Izmjenama zakona iz 2004. pripadnicima Jugoslavenske vojske u otadžbini i Ravnogorskog pokreta priznat je status boraca Narodnooslobodilačkog rata, a nositelji „Ravnogorske spomenice 1941.“ u pravima su izjednačeni s nositeljima „Partizanske spomenice 1941.“. To nije privatna pjesma, majica ili povik pojedinca. To je odluka Narodne skupštine Srbije. Tekst zakonskih izmjena iz 2004. godine

Dragoljub Draža Mihailović sudski je rehabilitiran 2015. godine. Tom odlukom nije znanstveno dokazano da četničke kolaboracije i zločina nije bilo; poništena je poslijeratna presuda zbog ocjene da nije imao pravično suđenje. Ali u političkoj Srbiji ta procesna odluka pretvorena je u stroj za pranje čitavog pokreta. Analiza sudske rehabilitacije Mihailovića

To je revizionizam s državnim pečatom.

Draža je dobio muzej, spomenik i četničke pjesme usred Beograda

U Bregalničkoj ulici u Beogradu 2023. otvoreni su spomen-soba i spomenik Draži Mihailoviću. S razglasa su odjekivale četničke pjesme, okupljeni su nosili ravnogorsku ikonografiju, a policija je spriječila protivnike skupa da priđu događaju.

Formalna obrana glasi da je muzej otvoren u privatnom prostoru. Ali pokretač cijelog pothvata bio je Igor Braunović – zastupnik Socijalističke partije Srbije i tadašnji vršitelj dužnosti direktora javnog poduzeća „Srbijašume“. Dakle, nije riječ o nepoznatom pojedincu u privatnoj garaži, nego o predstavniku političke i državne strukture.

Hrvatsko Ministarstvo vanjskih i europskih poslova tada je događaj nazvalo neprihvatljivim i suprotnim europskim vrijednostima. Nota je poslana, priopćenje objavljeno, a zatim je sve ponovno potonulo u tišinu.

Srbija je dobila još jedan četnički spomenik. Hrvatska još jednu arhiviranu diplomatsku reakciju.

VIDEO: Kako je u Beogradu otvoren muzej Draži Mihailoviću

Iz Beograda nestaju Hrvatska, Splitska, Šibenska, Hvarska i Osječka ulica

Beogradske vlasti nisu ostale samo na rehabilitaciji četničkog pokreta. Godinama su uklanjale nazive ulica povezane s Hrvatskom i drugim bivšim jugoslavenskim republikama.

Hrvatska ulica 2020. preimenovana je u Ulicu Glinskih žrtava 1941. Hvarska je postala Ulica Miroslava Radojčića, Bjelovarska je dobila ime Predraga Milojevića, Osječka Dragana Nikitovića, Šibenska majora Ive Fregla, a od dvije Splitske ulice nije ostala nijedna. Tadašnji zamjenik beogradskog gradonačelnika Goran Vesić otvoreno je poručivao da ulice trebaju nositi imena sredina koje „poštuju Srbiju“.

To nije komunalna slučajnost. To je političko preuređenje pamćenja. Pregled uklanjanja hrvatskih naziva ulica – N1 Srbija, odluka o preimenovanju Hrvatske ulice – Radio-televizija Vojvodine

A onda upravo iz takvog Beograda Hrvatskoj dolaze lekcije o povijesnom revizionizmu.

To više nije licemjerje. To je politička drskost države koja od Hrvatske traži da se odrekne pjesme iz obrambenog rata, dok sama pere, preimenuje i vraća u javni život pokret opterećen kolaboracijom, etničkim nasiljem i masovnim zločinima.

Bruxelles zna što se događa – i uredno nastavlja šutjeti

Europska komisija u izvješću o Srbiji za 2025. izričito navodi da su pojedine srbijanske stranke, političari i mediji nastavili davati javni prostor osuđenim ratnim zločincima i nekažnjeno nijekati ratne zločine, uključujući genocid u Srebrenici. Izvješće Europske komisije o Srbiji za 2025.

Dakle, Bruxelles zna.

Zna za veličanje ratnih zločinaca. Zna za povijesni revizionizam. Zna za medijsku propagandu. Zna za ruski utjecaj i autoritarno gušenje protivnika režima.

I što čini? Piše nova izvješća.

Europska birokracija vlastiti kukavičluk pere frazama o „dijalogu“, „regionalnoj stabilnosti“ i „suočavanju s prošlošću“. Srbiju želi zadržati podalje od potpunog zagrljaja Moskve i Pekinga pa joj redovito dopušta ono što državi članici nikada ne bi prešutjela. Kada Zagreb upozori na četničku rehabilitaciju, Beograd uzvrati optužbom o „ustašizaciji Hrvatske“, a Bruxelles se sakrije iza lažne neutralnosti.

Tako se pjesma nastala u obrani napadnutog sela stavlja uz bok zakonskoj rehabilitaciji četničkog pokreta.

To nisu dvije krajnosti iste pojave. To nisu „dvije strane“. To su obrambeni ratni kontekst na jednoj i državna revizija povijesti na drugoj strani.

Izjednačavati ih znači ponovno izjednačiti agresora i žrtvu.

Hrvatska šutnja postala je nacionalna sramota

Ipak, najveća odgovornost nije na Beogradu. Od Beograda se takva propaganda očekuje. Nije ni na Bruxellesu, koji već desetljećima dokazuje da mu je privid stabilnosti važniji od povijesne istine.

Najveća je odgovornost na hrvatskoj politici.

Hrvatska ima zastupnike u Europskom parlamentu, diplomaciju, ministarstva, veleposlanstva, arhive, presude i dokumente. Ima dovoljno dokaza da međunarodnoj javnosti pokaže razmjere srbijanske rehabilitacije četništva. Umjesto trajne diplomatske ofenzive, Zagreb uglavnom proizvodi jednu prosvjednu notu, nekoliko televizijskih izjava i zatim se vraća poslušnoj tišini.

Ta šutnja nije pristojnost. Nije europska uljuđenost. Nije doprinos pomirenju.

To je politička kapitulacija pred propagandom.

Država koja se neprestano opravdava zbog vlastite obrane, dok susjedna država agresivno prepravlja povijest, sama pristaje na ulogu optuženika. Hrvatska se ponaša kao da još mora dokazivati pravo na vlastito postojanje.

Ne mora.

Hrvatska se Srbiji nema za što ispričavati zato što je preživjela

Hrvatska je 1991. branila svoj međunarodno priznati put prema samostalnosti, svoje gradove, sela i stanovništvo. Nije krenula osvajati Srbiju. Nije sravnila Beograd, Novi Sad ili Niš. Nije protjerivala njihove stanovnike iz podruma razorenih bolnica.

Vukovar zna tko je došao s tenkovima, tko je razorio grad, tko je odveo ranjenike s Ovčare i tko desetljećima skriva podatke o nestalima. Nijedna diplomatska fraza i nijedna medijska kampanja neće izbrisati tu činjenicu.

Zato se 29. kolovoza u Vukovaru mora pjevati bez kompleksa, bez unaprijed nametnute krivnje i bez dopuštenja političkih komesara. Neka policija i sudovi sankcioniraju svaki stvarni pojedinačni prekršaj. Ali nijedna stranka, manjinsko vijeće, beogradsko ministarstvo ni bruxelleski činovnik nema pravo unaprijed proglasiti hrvatsku publiku opasnom i hrvatsku pjesmu zabranjenom.

Suživot ne znači šutnju većine. Suživot nije pravo političkih predstavnika da određuju koje uspomene Hrvati smiju imati. Suživot počinje istinom – a prva je istina da je Hrvatska bila napadnuta i da se obranila.

Dok se u Beogradu otvaraju vrata muzeja Draže Mihailovića, nitko iz Beograda nema moralno pravo Hrvatskoj držati lekcije o „Bojni Čavoglave“.

A hrvatskoj vlasti treba konačno poručiti: prestanite klečati pred tuđim lažima. Država koja se srami vlastite obrane sama poziva druge da joj napišu povijest.

Vukovar nije pao da bi danas šutio.

Hrvatska nije pobijedila da bi se danas ispričavala zato što je preživjela.