04. RUJNA 1991. – PUCALI SU NA VOZILO S OZNAKOM PRESS: Tko je otvorio vatru na hrvatske novinare kod Okučana?

Rat se 4. rujna 1991. na prostoru između Stare Gradiške, Novog Varoša, Vrbovljana i Okučana više nije mogao prikazivati kao niz lokalnih incidenata. Na tom je prostoru upravo toga dana počinjala jedna od ključnih operacija JNA u zapadnoj Slavoniji – pokušaj presijecanja prometnih pravaca i povezivanja snaga koje su iz Bosne i Hercegovine prodirale preko Save sa snagama koje su već držale Okučane.

Usred takvog bojišta našli su se i novinari.

Večeslav Kocijan, novinar zagrebačkog tjednika Danas, i Biljana Čakić, tada ratna reporterka i snimateljica Radija 101, vozili su se automobilom označenim oznakom PRESS. Kod Okučana na vozilo je otvorena vatra.

Nisu stradali.

Ali ono što se dogodilo ostalo je zabilježeno daleko izvan hrvatskih ratnih kronologija.

Međunarodni izvor potvrđuje napad – i naglašava oznaku PRESS

Posebno vrijedan trag pronađen je u časopisu Index on Censorship, u izdanju 1/1992., koje je sustavno evidentiralo napade, ubojstva, ranjavanja i pritiske na novinare tijekom rata u Hrvatskoj i raspada Jugoslavije.

U kronologiji za 4. rujna 1991. nakon podatka o zarobljavanju francuskih novinara kod Banje Luke, izrijekom stoji da su kod Okučana zagrebački novinari Veceslav Kocijan i Biljana Cakic bili izloženi pucnjavi dok su se vozili u jasno označenom novinarskom automobilu – „clearly-marked press car“.

To je važan detalj.

Ne govorimo, prema tom izvoru, o civilnom automobilu za koji netko u borbenoj situaciji možda nije znao tko se u njemu nalazi. Međunarodni izvor posebno bilježi da je vozilo bilo jasno označeno kao novinarsko.

I hrvatska kronologija događaja za isti dan navodi da je s nadvožnjaka iznad autoceste Zagreb – Slavonski Brod otvorena vatra na vozilo s oznakom „Press“ u kojem su bili Kocijan i Čakić.

Dvije informacije stoga se poklapaju u ključnim činjenicama: datum, područje Okučana, imena novinara i jasno označeno vozilo PRESS.

Što se tog trenutka događalo na autocesti?

Da bi se razumjelo zašto se automobil s novinarima našao pod vatrom, događaj treba smjestiti u vojnu situaciju 4. rujna.

Okučani su još od sredine kolovoza bili jedno od glavnih čvorišta srpske pobune i djelovanja JNA u zapadnoj Slavoniji. Nakon intervencije 265. mehanizirane brigade JNA iz Bjelovara hrvatske su snage u kolovozu bile potisnute iz mjesta, dok su preko područja Stare Gradiške pristizale i snage 329. oklopne brigade iz sastava 5. banjalučkog korpusa.

Upravo 4. rujna počinje velika ofenziva.

Rekonstrukcija borbi za Okučane navodi da je borbena skupina 265. brigade blokirala promet na autocesti kod nadvožnjaka Vrbovljani, dok je 329. oklopna brigada probila hrvatsku obranu, izbila na autocestu i povezala se sa snagama na području Okučana. Hrvatske snage – pripadnici „Tigrova“, policajci PU Kutina i pripadnici 62. samostalnog bataljuna – istoga su dana pokušale deblokirati autocestu, ali su odbijene snažnom vatrom.

Znanstveni rad objavljen u časopisu Strategos potvrđuje širi strateški smisao operacije: 5. korpus JNA trebao je, oslanjajući se na pobunjene srpske snage u zapadnoj Slavoniji, prodirati pravcem Gradiška – Pakrac – Virovitica, presjeći Hrvatsku i prekinuti prometne i logističke veze između središnje i istočne Hrvatske.

Drugim riječima, Kocijan i Čakić nisu se 4. rujna zatekli uz neku mirnu prometnicu u pozadini.

Nalazili su se upravo na prostoru na kojem se toga dana vodila bitka za autocestu.

Je li moguće utvrditi tko je pucao?

Tu treba biti vrlo precizan.

Kasnija hrvatska kronologija počinitelje naziva „teroristima“ i navodi pucanje s nadvožnjaka. Međutim, međunarodni Index on Censorship, koji neovisno potvrđuje sam napad, ne navodi tko je otvorio vatru.

Istodobno znamo da je toga dana nadvožnjak i autocestu kod Vrbovljana blokirala borbena skupina 265. brigade JNA, dok su na istom prostoru djelovale snage 329. oklopne brigade i pobunjeni Srbi.

Zbog toga bi bilo previše tvrditi da danas znamo koji je vojnik ili koja je konkretna postrojba pucala na automobil.

Možemo, međutim, vrlo čvrsto utvrditi okolnosti: pucnjava se dogodila na prostoru na kojem su toga dana JNA i srpske pobunjeničke snage preuzimale i osiguravale nadzor nad autocestom.

To je bitna razlika između povijesno dokumentirane činjenice i pretpostavke.

Biljana Čakić nije bila slučajna putnica – bila je ratna reporterka

Biljana Čakić tada je imala 24 godine. Factum u njezinoj službenoj biografiji potvrđuje da se od početka rata 1991. nalazila na bojištu kao ratna reporterka i snimateljica Radija 101. Već 1992. snimila je svoj prvi ratni dokumentarac Maja II.

Rat će poslije obilježiti velik dio njezina profesionalnog rada, ali i privatnog života. Njezin brat nestao je tijekom rata 1991., a potraga za njim odvela ju je u istraživanje ekshumacija, identifikacija i sudbina nestalih branitelja i civila. Iz toga će nastati ciklus Polja smrti te višestruko nagrađivani dokumentarni film Dečko kojem se žurilo.

U otvoreno dostupnim digitalnim arhivima zasad nisam pronašao njezin kasniji intervju u kojem bi detaljno rekonstruirala upravo pucnjavu kod Okučana 4. rujna. Nije pronađen ni digitalizirani tonski zapis izvještaja Radija 101 neposredno nakon događaja.

To ne znači da ti zapisi ne postoje – nego da nisu dostupni u javno pretraživim internetskim arhivima.

I Večeslav Kocijan ostao je gotovo izvan ratne historiografije

Još manje tragova ostalo je o ulozi Večeslava Kocijana.

Međunarodni izvor iz 1992. navodi ga kao zagrebačkog novinara i zajedno s Biljanom Čakić evidentira kao žrtvu napada kod Okučana. Hrvatska kronologija precizira da je bio novinar tjednika Danas.

No u digitaliziranim zbirkama nisam pronašao broj Danasa iz prvih dana rujna 1991. s njegovim izvještajem niti kasniji opširniji iskaz o pucnjavi.

To je upravo ona vrsta detalja koja često nestane iz velike povijesti rata: novinari su odlazili dalje na teren, objavljivane su nove vijesti, a pojedinačni događaji ostajali su tek u kronologijama.

Oznaka PRESS 1991. nije značila sigurnost

Napad kod Okučana nije bio izoliran slučaj.

Isti broj Index on Censorshipa bilježi čitav niz napada na novinare tijekom kolovoza i rujna 1991.: pogibiju Gordana Lederera, ubojstvo snimatelja Žarka Kaića, mitraljiranje automobila novinara Večernjeg lista kod Vukovara, zarobljavanja, ranjavanja i prijetnje novinarima različitih redakcija.

Helsinki Watch, današnji Human Rights Watch, poslije je procijenio da je od 26. srpnja 1991. tijekom izvještavanja iz rata u Hrvatskoj poginulo najmanje 17 domaćih i stranih novinara, četvero ih se vodilo kao nestalo, najmanje 28 bilo je ranjeno, 63 napadnuto, a više od 38 izloženo prijetnjama, oduzimanju opreme ili drugim oblicima uznemiravanja. Međunarodna federacija novinara opisala je Jugoslaviju kao najopasnije mjesto za novinare 1991. godine.

U tom kontekstu događaj kod Okučana dobiva veću težinu.

Automobil je bio označen.

Ljudi u njemu nisu bili borci.

Ipak je na njih pucano.

Priča koja je ostala skrivena u jednoj rečenici ratne kronologije

Trideset i pet godina poslije ne možemo bez dodatnog arhivskog dokumenta napisati ime čovjeka koji je 4. rujna 1991. nanišanio automobil s oznakom PRESS.

Možemo, međutim, rekonstruirati gotovo sve oko njega.

Znamo datum. Znamo područje. Znamo tko se nalazio u automobilu. Imamo međunarodnu potvrdu da je vozilo bilo jasno označeno kao novinarsko. Znamo i da su upravo toga dana JNA i srpske pobunjeničke snage vodile operaciju za ovladavanje autocestom kod Vrbovljana i povezivanje svojih snaga oko Okučana.

A možda je upravo zato najvažnije sačuvati ovu priču.

Jer ratni reporteri 1991. nisu promatrali rat iz redakcija. Vozili su cestama kojima su prolazili tenkovi, ulazili u gradove pod granatama i pokušavali prenijeti ono što se događa.

Večeslav Kocijan i Biljana Čakić 4. rujna 1991. imali su sreću preživjeti jednu takvu vožnju.

Na njihovom automobilu pisalo je PRESS.

Netko je svejedno pucao.