14. listopada 1991. Zločini agresorske vojske – ubijanje novinara kao dio strategije

“Da parafraziram Platona – volim Hrvatsku, ali još više volim istinu. Istina oslobađa, jer dolazi od Isusa, Oca istine. Tko laže, služi sotoni, ocu laži. Ja se trudim služiti Isusu.” (Mario Filipi, teško ranjeni novinar bez ruke i noge koji je 1991. pronosio svijetu istinu o ratu u Hrvatskoj i genocidu koji provodi srpska vojska nad Hrvatima)”.

Tijekom Domovinskom rata ubijeno je 15 hrvatskih novinara, snimatelja, fotoreportera i tehničara, te 8 stranih novinara, što je tada bio najveći broj ubijenih novinara nakon II. svjetskog rata. Mnogi novinari su dali svoj doprinos širenju istine o Domovinskom ratu, ovo je vrlo kratki podsjetnik na ljude koji su ubijeni radeći svoj posao novinara i snimatelja šireći istinu o genocidu u Hrvatskoj. Više od 170 novinara je ranjeno ili zlostavljano od Srba.

Dana 13/14. listopada 1991. teško je ranjen novinar “Glasa Slavonije’ Zagrepčanin Mario Filipi na bojištu blizu Vukovara. 

Mario Filipi je jedan od junaka hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata, u koji se, kao vrhunski novinar i fotoreporter, dragovoljno uključio sredinom 1991. Iz tada „mirnog“ Zagreba otišao je u Slavoniju. Nije ni slutio da će se vratiti kao teški ratni vojni invalid. Naime, 13/14. listopada 1991. tenkovska granata zločinačke JNA odnijela mu je ruku i nogu.

Mario Filipi samo je jedan od novinara koji je bio pronositelj istine o zločinačkoj agresiji Srbije koja je svim sredstvima nastojala u svijetu opravdati rat blateći Hrvatsku da je fašistička država.

“U Nuštru sam se priključio specijalcima iz Lučkog i Slavonskog Broda i krenuli smo u nedjeljno jutro iz Nuštra prema Marincima. Ideja mi je bila da se zajedno s dečkima probijem u Vukovar i tamo snimam, fotografiram sve što je bitno da istina pobijedi. Na visoravni između ta dva sela stali smo zbog neprijateljske vatre. Bio sam u jarku pokraj ceste zajedno s ostalima. U jarku nas nikakvim oružjem nisu mogli izravno pogoditi. Kobnu pogrešku smo učinili jer nismo gledali što je iza nas. Tamo je bilo drveće. Srpski tenkovski strijelci su primijenili poznato pravilo: Ako ne možeš neprijatelja pogoditi izravno, ciljaj neki predmet koji je iznad njega. Oni su pogađali drveće, a geleri su po nama padali poput kiše. Oko mene je bilo šest mrtvih mladića – tri iz Lučkog i tri iz Broda. Tog dana nešto dalje od tog mjesta poginula su još trojica. Mislim da mi je isti geler otkinuo ruku i zdrobio nogu ispod koljena, jer sam klečeći na jednom koljenu držao kameru. Pogodili su me i drugi geleri, ali bez posljedica. Spasili su me legendarni zapovjednik Brođana Šima Đamić i njegovi dečki koji su me dovukli do sanitetskog vozila i potom u Nuštar”, priča Mario Filipi.

Ubijanje novinara bio je dio srpske strategije sprječavanje slanja istine u svijet

Agresorska JNA je blokirala pristup informacijama zauzimanjem, blokiranjem ili uništavanjem odašiljača na cijelom području Hrvatske. Blokirala je pristup odašiljačima Lička Plješivica i Ćelevac, okupirala odašiljač Belje te uništila odašiljače Tovarnik, Borince i Srđ. Teško su oštećeni odašiljači: Zadar, Deanovac, Sunj, Papuk, Milkovci, Biokovo i Stipanov Grič. Raketirali su i oštetili odašiljač na Sljemenu te oštetili osam radijskih postaja. Radijski i TV programi odašiljani su s 32 pričuvne lokacije, što je omogućilo kontinuitet pokrivanja programima HRT-a. Za slanje informacija o agresiji u svijet posebno su bili važni odašiljačko-prijamna satelitska postaja HRT-a te pomoć Slovenije i Austrije.

Tijekom agresije ubijeni su:

Stjepan Penić, 6. kolovoza 1991. (mučen i ubijen u Dalju), izvjestitelj Glasa Slavonije,

Gordan Lederer, 10. kolovoza 1991. (brdo Čukur iznad Hrvatske Kostajnice, ubio ga je srpski snajperist), snimatelj HRT-a,

Đuro Podboj, 23. kolovoza 1991. (kod odašiljača Belje, kojeg je branio),

Žarko Kaić, 28. kolovoza 1991. (Osijek – blizu poligona C, ubio ga je vojnik JNA), snimatelj HRT-a,

Zdenko Purgar, ubijen 1991. godine, izvjestitelj tjednika Borovo,

Nikola Stojanac, 15. rujna 1991. (u blizini brda Oštra kod Gospića), šef tehničke ekipe HTV-ova studija Rijeka,

Siniša Glavašević, 20. studeni 1991. (Ovčara), novinar Radio Vukovara,

Branko Polovina, 20. studeni 1991. (Ovčara), radijski tehničar Radio Vukovara,

Pavo Urban, 6. prosinca 1991. (Dubrovnik, blizu Orlandova stupa), fotoreporter,

Živko Krstičević, 30. prosinca 1991. (Turanj, kod Karlovca), snimatelj WTN (SAD),

Ivan Maršić, 9. lipnja 1992. (Osijek) ranjen 4. svibnja 1992. gelerom minobacačke granate, umro od posljedica ranjavanja, izvjestitelj Hrvatskoga radija Baranja,

Tihomir Tunuković, 1. studenog 1992. (kod Travnika), snimatelj BBC-ja,

Željko Ružičić, 2. veljače 1993. (Sarajevo), novinar u BiH i dopisnik HR-a

Zoran Belavić, 10. rujna 1993. (Karlovac, tijekom granatiranja), izvjestitelj Hrvatskoga radija Karlovac.

Također su poginuli Vladimir Levar i Danilo Hardi, novinari Vinkovačkoga lista i povremeni izvjestitelji HR-a.