23. kolovoza 1991. – Nakon odbijenog pješačkog napada pobunjenici minobacačima tukli Grubišno Polje

Šest dana nakon prvoga otvorenog napada na Grubišno Polje srpske pobunjeničke snage ponovno su napale grad. Dana 23. kolovoza 1991. minobacačkim projektilima gađano je šire gradsko područje, ali napad ovaj put nije bio praćen pokušajem pješačkog prodora.

Dan poslije, 24. kolovoza, minobacačka vatra usmjerena je prema grubišnopoljskoj industrijskoj zoni. Time je započela nova faza napada u kojoj su pobunjenici, nakon neuspjeha na zemlji, sve češće koristili minobacače i druga oružja za djelovanje po gradu i okolnim naseljima.

Datum i osnovni opis događaja potvrđeni su u izvornom znanstvenom radu povjesničara Petra Bašića i Ivice Miškulina „Grubišnopoljska kronika 1990.–1991. (drugi dio)”, objavljenom u časopisu Scrinia Slavonica. Autori su događaje rekonstruirali na temelju arhivskoga i novinskoga gradiva te relevantne literature. Znanstveni rad dostupan je na Hrčku.

Novi napad nakon neuspjeha 17. kolovoza

Prvi otvoreni napad na grad izveden je 17. kolovoza. Nakon početnog minobacačkog djelovanja pobunjenici su iz smjera Velike Peratovice pokrenuli i pješački napad, ali su ih hrvatski policajci i pripadnici tek ustrojenoga Zbora narodne garde odbili.

Službena kronologija Grada Grubišnoga Polja navodi da su 17. kolovoza ranjena dva policajca i četiri civila. Ti se gubici ne smiju pripisivati napadu 23. kolovoza.

U danima nakon 17. kolovoza pobunjenici više nisu pokušavali osvojiti grad pješačkim snagama. Istraživanje o operaciji „Otkos 10“ navodi da je uslijedilo nekoliko minobacačkih napada bez pratećega pješačkog djelovanja. Autor zaključuje da pobunjeničke snage tada vjerojatno nisu raspolagale dovoljnom pješačkom snagom za ponovni prodor u grad. Istraživanje o operaciji „Otkos 10“.

Tko je raspolagao minobacačima?

Glavnu pobunjeničku vojnu formaciju predstavljao je Općinski štab Teritorijalne obrane Grubišno Polje, sa sjedištem u Velikoj Peratovici. Zapovjednik štaba bio je Rade Čakmak, a politički komesar Živko Zagorac.

Štab je pod svojim zapovjedništvom imao Bilogorski odred, kojim je zapovijedao Drago Čolić. Odred su činile četiri čete, dok je pod zapovjedništvom štaba bilo i nekoliko stotina naoružanih pripadnika seoskih i mjesnih straža.

Istraživanje povjesničara Jakše Raguža, utemeljeno na dokumentima pobunjeničke Teritorijalne obrane sačuvanim u HMDCDR-u, navodi da je grubišnopoljski TO raspolagao:

• dvama minobacačima od 120 milimetara

• četirima minobacačima od 82 milimetra

• šestero minobacača od 60 milimetara

Posjedovali su i ručne i protuoklopne bacače, gorski top od 76 milimetara te četiri borbena vozila s protuzračnim topovima. Istraživanje Jakše Raguža.

Popis potvrđuje da su pobunjenici imali oružje kojim su mogli gađati Grubišno Polje. Ipak, dokument nije dnevnik borbenoga djelovanja pa se samo na temelju njega ne može odrediti koji je kalibar korišten 23. kolovoza.

Odakle su granate ispaljene?

Točan položaj minobacača iz kojih je 23. kolovoza gađan grad nije naveden u dosad dostupnim objavljenim izvorima.

Potvrđeno je da su se zapovjedništvo Općinskoga štaba TO-a i glavnina Bilogorskoga odreda nalazili u Velikoj Peratovici, tadašnjem središtu oružane pobune. Pobunjeničke snage kontrolirale su Veliku i Malu Peratovicu, područje prema Gornjoj Rašenici, Mali Grđevac i druga bilogorska sela iz kojih su ugrožavale prilaze gradu.

Zbog toga se kao opći smjer napada može navesti privremeno okupirani bilogorski prostor prema Velikoj Peratovici, ali bez izvornoga borbenog izvješća nije opravdano tvrditi da je upravo ondje bio minobacački položaj korišten 23. kolovoza.

Pogođeni objekti i žrtve nisu pojedinačno utvrđeni

Znanstveni rad za 23. kolovoza navodi napad na šire gradsko područje, ali ne donosi popis pogođenih kuća, javnih zgrada, prometnica ili položaja hrvatskih snaga.

Za napad 24. kolovoza kao cilj se izrijekom navodi industrijska zona, no ni za taj događaj u objavljenom tekstu nisu imenovana pojedinačna poduzeća ili objekti.

U pregledanim javno dostupnim izvorima nisu pronađeni potvrđeni podaci o poginulima ili ranjenima 23. kolovoza. Najtočnije je zato navesti da žrtve toga napada zasad nisu dokumentirane u dostupnoj literaturi, a ne da ih sigurno nije bilo.

Postoje policijske depeše, ali ne i javno objavljeno izvješće o 23. kolovoza

U fondu Policijske stanice Grubišno Polje sačuvano je više ratnih depeša:

• depeša broj 511-02-41-SP-101/6-91 od 18. kolovoza 1991. odnosi se na prvi otvoreni napad

• depeša broj 511-02-41-SP-101/22-91 od 27. kolovoza 1991. u znanstvenoj literaturi povezana je s napadom na Gornju Rašenicu

Druga depeša zato se ne smije automatski predstavljati kao izvješće o granatiranju grada 23. kolovoza. Za konačno utvrđivanje broja projektila, mjesta pada, štete i mogućih žrtava trebalo bi pregledati cjelovitu dokumentaciju Policijske stanice Grubišno Polje, Policijske uprave Bjelovar te tadašnjih centara za obavješćivanje. Rad o izvješćima MUP-a.

Grad je izdržao početak sustavnoga granatiranja

Napad 23. kolovoza nije bio ponavljanje događaja od 17. kolovoza, nego nastavak napada novom taktikom. Nakon što nisu uspjeli pješaštvom ući u Grubišno Polje, pobunjenici su grad nastojali iscrpljivati minobacačkom vatrom i ugrožavanjem civilnih i gospodarskih objekata.

Službena gradska kronologija navodi da je do operacije „Otkos 10“ na slobodni dio općine izvedeno više od pedeset napada jačega intenziteta: više od dvadeset topničkih, petnaest pješačkih i šest zračnih udara.

Grubišno Polje unatoč gotovo svakodnevnim napadima nije osvojeno. Obrana grada održala je slobodni prostor i stvorila uvjete za konačni hrvatski odgovor – operaciju „Otkos 10“ i oslobađanje okupiranoga dijela Bilogore.