26. listopada 1991. – počeo višednevni pokušaj dopreme pomoći opkoljenom Vukovaru

Dana 26. listopada 1991. obrana Vukovara već se nalazila u iznimno teškom položaju.

Grad je bio potpuno opkoljen, zalihe hrane, lijekova, streljiva i protuoklopnog oružja ubrzano su se smanjivale, a branitelji su danima ostajali na položajima bez mogućnosti normalne smjene.

Jedan od branitelja Mitnice, Rafo Alandžak, u svjedočanstvu koje je objavio Hrvatski vojnik opisao je kako je upravo od 26. listopada do 3. studenoga trajao pokušaj dopreme tehnike, hrane i lijekova u Vukovar preko Marinaca.

Za ljude u opkoljenom gradu sama vijest da pomoć dolazi značila je ogroman porast morala.

No pomoć nije prošla.

Alandžak je poslije sažeo ishod riječima da dalje od Marinaca pomoć nije stigla.

Marinci su bili ključ vrata prema Vukovaru

Za razumijevanje tih pokušaja presudan je položaj Marinaca.

JNA je 1. listopada 1991. zauzela Marince, čime je presječena komunikacija Vinkovci – Nuštar – Marinci – Bogdanovci – Vukovar.

Tako je blokiran i glasoviti Kukuruzni put, kojim su dotad prema Vukovaru prolazili ljudi, oružje, streljivo, hrana i sanitetski materijal, a u suprotnom smjeru izvlačeni ranjenici i civili.

Prema dokumentaciji Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra, padom Marinaca Vukovaru je presječen put opskrbe, dok su i Bogdanovci ostali opkoljeni.

Upravo zato svaki ozbiljan pokušaj kopnene pomoći Vukovaru morao je računati s ponovnim otvaranjem prostora oko Marinaca.

U gradu se čekala pomoć koja bi omogućila nastavak obrane

Branitelji nisu očekivali da ih netko zamijeni ili izvuče iz grada.

Trebali su ono osnovno za nastavak borbe – streljivo, protuoklopna sredstva, lijekove, hranu i drugu opremu.

U svjedočanstvu za Hrvatski vojnik Alandžak objašnjava da je vijest o pokušaju dopreme pomoći braniteljima vratila optimizam jer su vjerovali da će dobiti ono što im treba kako bi nastavili obranu.

Isti izvor pokazuje koliko je stanje već tada bilo teško: na Mitnici je nedostajalo ljudi i hrane, nije bilo struje ni vode, a smjene na položajima praktički više nisu postojale.

Sam Rafo Alandžak ranjen je upravo 26. listopada, ali se nakon svega nekoliko dana ponovno vratio na Mitnicu jer je procijenio da je stanje obrane kritično.

Dok se čekao proboj, borbe oko grada postajale su sve žešće

Razdoblje od 26. listopada do 3. studenoga nije bilo samo čekanje pomoći.

Istodobno su JNA i srpske snage nastavile pritiskati obranu Vukovara iz više smjerova.

Posebno teške borbe vodile su se na Mitnici i Sajmištu, ali i na Lušcu, Budžaku, Trpinjskoj cesti i prostoru Borova Naselja.

Pregled ratnih zbivanja Hrvatskog časničkog zbora navodi da je 30. listopada Mitnica ponovno bila izložena snažnom napadu, pri čemu su protivničke snage uspjele zauzeti dio ulica i dio Pionirskog naselja, ali nisu uspjele potpuno slomiti obranu Mitnice.

Na Sajmištu su se istodobno nastavile ulične borbe za kuću po kuću i položaj po položaj. Hrvatski branitelji na tom su prostoru već tjednima zaustavljali pokušaje prodora prema središtu grada.

29. listopada napadnuti Bogdanovci

Posebno važna točka na mogućem pravcu pomoći bili su Bogdanovci.

Oni su nakon pada Marinaca ostali izolirano hrvatsko uporište između slobodnog teritorija i Vukovara.

Dana 29. listopada JNA je snažno napala Bogdanovce iz pravaca Marinaca, Petrovaca i dijelova vukovarskog bojišta, ali je napad odbijen.

Novi veliki napad uslijedio je 1. studenoga, kada je prema Bogdanovcima krenulo približno 15 tenkova. Hrvatski branitelji uništili su dva tenka, nakon čega su se napadači povukli, navodi ratna kronologija vukovarskog područja.

Opstanak Bogdanovaca bio je iznimno važan jer je to selo još uvijek predstavljalo posljednju točku između opkoljenoga grada i hrvatskih snaga prema Nuštru i Vinkovcima.

2. studenoga pokušaj kod Cerića – bez proboja prema Vukovaru

Dana 2. studenoga 1991. hrvatske snage izvele su napad na okupirani Cerić.

Cilj nije ostvaren.

Zbornik Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar navodi da je zapovjednik Operativne grupe Vukovar Mile Dedaković nakon neuspjelog pokušaja deblokade 13. listopada organizirao aktivnu obranu na vinkovačkom bojištu, napadajući neprijatelja gdje god je bilo moguće kako bi se barem smanjio pritisak na Vukovar.

Napad na Cerić 2. studenoga nije doveo do oslobađanja mjesta, ali su takve akcije, prema istom izvoru, pozitivno djelovale na branitelje Vukovara i prisiljavale protivničke snage na angažiranje izvan samoga grada.

Kad pomoć nije mogla kopnom – stigla je iz zraka

Upravo 2. studenoga dogodio se i jedan izniman pothvat.

Nakon višestrukih neuspješnih pokušaja dostave pomoći kopnenim putem, četveročlana posada Samostalnog zrakoplovnog voda Osijek izvela je prvi borbeni let prema opkoljenom Vukovaru.

Malim zrakoplovom probili su blokadu i padobranima izbacili sanitetski materijal hrvatskim braniteljima.

Prema memoarskom zapisu objavljenom u zborniku Instituta Ivo Pilar, Samostalni zrakoplovni vod Osijek do 14. studenoga još se četiri puta uspješno vraćao iznad opkoljenoga Vukovara te jednom iznad okupiranih Marinaca.

Bio je to očajnički, ali konkretan odgovor na činjenicu da se kopneni koridor nije uspijevao otvoriti.

Istoga dana pao Lužac

Dok su izvan grada trajali pokušaji pomoći, stanje u samom Vukovaru dramatično se pogoršavalo.

Dana 2. studenoga 1991. slomljena je obrana Lušca.

Grad Vukovar navodi da je pad Lušca imao posebno teške posljedice jer je prekinuta komunikacija između Vukovara i Borova Naselja, čime je obrana grada fizički podijeljena.

Na Lužac su krenule snažne oklopno-pješačke snage JNA i srpskih paravojnih postrojbi. Nakon sloma obrane uslijedila su i ubojstva hrvatskih civila i branitelja.

Za branitelje na Mitnici i Sajmištu to je značilo još teži položaj i dodatno sužavanje prostora obrane.

3. studenoga postalo jasno da pomoć preko Marinaca neće stići

Do 3. studenoga višednevna nada u kopneni dolazak pomoći preko Marinaca bila je praktički ugašena.

Vukovar je ostao opkoljen.

Borbe su se nastavile, a stanje s hranom, lijekovima i streljivom postajalo je sve kritičnije.

Ipak, obrana nije prestala.

Dok su hrvatske snage izvan grada pokušavale napadima prema Ceriću, Marincima i drugim položajima barem vezati dio protivničkih snaga, branitelji unutar Vukovara nastavili su držati Mitnicu, Sajmište, središte grada, Trpinjsku cestu i Borovo Naselje.

Tek će nekoliko dana poslije uslijediti novi pokušaji stvaranja uvjeta za deblokadu, a sredinom studenoga i posljednji veliki organizirani pokušaj proboja iz smjera Nuštra prema Marincima.

Razdoblje 26. listopada – 3. studenoga 1991. zato ostaje posebno u kronologiji obrane Vukovara.

Branitelji su danima vjerovali da prema njima dolaze tehnika, hrana i lijekovi koji bi im omogućili nastavak obrane. Pomoć kopnenim putem nije uspjela prijeći Marince, ali sama nada da Hrvatska pokušava doći do njih na nekoliko je dana vratila moral ljudima koji su u potpuno opkoljenom gradu već gotovo dva mjeseca odolijevali višestruko nadmoćnijem neprijatelju.