28. KOLOVOZA 1991. – ĐAKOVO PRED SUKOBOM: Pucano na automobil ZNG-a, iz „Male vojarne“ otvorena vatra na kamion

U Đakovu se 28. kolovoza 1991. još nije vodila otvorena bitka, ali mir je postojao uglavnom na papiru.

Vojna vozila JNA kretala su se gradom i Đakovštinom, vojarne su se utvrđivale, a komunikacija između lokalne hrvatske vlasti i zapovjedništva garnizona bila je svedena na pisane poruke. Tog su dana ulicama odjeknuli i pucnji.

Novi znanstveni rad povjesničara Matea Dragičevića, objavljen 5. prosinca 2025. u Zborniku Muzeja Đakovštine, vraća nas upravo u te dane – prije otvorene Bitke za vojarne, kada je Đakovo iz dana u dan klizilo prema oružanom sukobu. Rad se oslanja na muzejsku dokumentaciju, ratne dnevnike, knjige dojava, regionalni tisak i ranije objavljena svjedočanstva sudionika.

Hici u Ulici kralja Tomislava

Kronologiju događaja od 28. kolovoza do 13. rujna 1991. zapisao je tadašnji sekretar Narodne obrane u Đakovu Zvonko Bušić, a objavljena je 1993. godine u knjizi Đakovština u Domovinskom ratu. Dragičević je tu lokalnu građu prvi put ugradio u širu znanstvenu rekonstrukciju osvajanja vojnih objekata.

Prema toj kronologiji, 28. kolovoza u Ulici kralja Tomislava, koja je vodila prema „Maloj vojarni“, ispaljeno je više hitaca na službeni automobil Zbora narodne garde.

Gotovo istodobno iz „Male vojarne“ otvorena je vatra na kamion zeničkih registracijskih oznaka. U dostupnom zapisu ne navodi se tko je pucao na automobil ZNG-a, dok je za napad na kamion izričito navedeno da je pucano iz vojarne. Nema ni podataka o mogućim ranjenima ili šteti na vozilima, zbog čega bi svako dodavanje takvih pojedinosti bilo nagađanje.

Incident je bio dovoljno ozbiljan da reagira ratni gradonačelnik Đakova Mate Zorić. Upozorio je kako se na području Općine više neće tolerirati „nikakve šetnje“ vojnih vozila bez prethodne najave.

Dogovoren je i sastanak predstavnika lokalne vlasti sa zapovjedništvom garnizona na kojem se trebalo razgovarati o ulozi JNA u širenju nemira. Predstavnici garnizona na dogovoreni sastanak nisu došli.

JNA pozivala građane u pričuvni sastav

Pucnjava nije bila jedini oblik pritiska.

Krizni štab Općine Đakovo istoga je dana preko lokalnog radija upozorio građane da ih JNA mimo nadležnog Sekretarijata obrane poziva u svoj pričuvni sastav. Zabilježeni su i sve učestaliji slučajevi dovođenja građana u vojarnu na takozvane „informativne razgovore“.

Poruka Kriznog štaba bila je jasna: građani se na takve pozive nisu dužni odazivati, a komanda garnizona takvim postupanjem krši zakon.

Bio je to pokušaj JNA da na prostoru na kojem su hrvatska tijela već preuzela odgovornost za obranu i mobilizaciju zadrži vlastiti sustav zapovijedanja nad stanovništvom. U istom danu tako su se spojila dva oblika pritiska – pucnjava na ulicama i pokušaj da se građane mimo hrvatskih vlasti uvodi u vojni sustav JNA.

„Mala vojarna“ bila je dio snažnog garnizona

Naziv „Mala vojarna“ odnosio se na vojarnu „Diljski partizanski odred“, smještenu u tadašnjoj Demonjinoj, odnosno današnjoj Frankopanskoj ulici. Njezin zapovjednik bio je Miljan Čabarkapa.

Na području Đakovštine nalazile su se postrojbe 158. mješovite protuoklopne artiljerijske brigade JNA. Osim „Male vojarne“, JNA je držala veliku vojarnu „Dračice“, Dom JNA u središtu grada, skladište oružja „Gaj“ između Đakova i Satnice Đakovačke te poligon Nabrđe kod Gašinaca.

Zapovjedništvo brigade bilo je u „Dračicama“. Pukovnika Radomira Srdanovića sredinom kolovoza 1991. zamijenio je dotadašnji načelnik štaba Radenko Gengo. Đakovački garnizon pripadao je 17. korpusu JNA sa sjedištem u Tuzli, koji je bio podređen 1. vojnoj oblasti u Beogradu.

Zato se događaj od 28. kolovoza ne može promatrati kao izdvojeni ulični incident. Iza zidova đakovačkih vojarni nalazila se velika količina topničkog, protuoklopnog i oklopnog naoružanja, dok su hrvatske snage tek stvarale sustav obrane.

Dan poslije – majke su krenule prema vojarni

Autentične fotografije Marka Perića, datirane 29. kolovoza 1991., bilježe okupljanje „Bedema ljubavi“ u Đakovu. Majke, žene i građani okupili su se ispred katedrale, a potom krenuli prema vojarnama s porukama protiv rata i zahtjevom da se mladićima omogući povratak iz JNA.

I dok su majke pozivale na mir, vojarne su se pripremale za drukčiji rasplet.

Krizni štab 31. kolovoza odredio je pojačane noćne policijske ophodnje i zatvaranje ugostiteljskih objekata u 23 sata. Odlučeno je i da se osobama koje nisu pripadale legalnim oružanim snagama Republike Hrvatske oduzmu oružje i odore ZNG-a kako bi se spriječile samoinicijativne akcije koje bi mogle izazvati sukob.

Prijetnje, rovovi i ranjena djeca

Već 1. rujna, prilikom prolaska vojne kolone s Nabrđa prema Bosanskom Šamcu, đakovačkim policajcima upućena je prijetnja da će sljedeći put raketama biti razoreno cijelo Đakovo.

Prvoga rujna zabilježeno je i premještanje džipa, kamiona i borbenoga oklopnog vozila između vojarne „Dračice“ i poligona Nabrđe. Dva dana poslije u „Dračicama“ su vojnici izlazili u rovove, a bagerima su kopani novi položaji.

Dana 3. rujna iz vojarne je ispaljen projektil koji je ranio jednoga odraslog građanina i dvoje djece. Izvori se razlikuju u opisu upotrijebljenog oružja: Knjiga dojava spominje minu, dok lokalna ratna kronologija i tadašnji Glas Slavonije navode tri granate protuavionskog topa kalibra 20 milimetara. Ono što nije sporno jest da su pogođeni ljudi izvan vojarne, među njima i djeca.

U sljedećim danima iz vojarni su premještani kamioni, oklopna vozila, topovi i ljudstvo. Noću se pucalo s poligona Nabrđe, a 9. rujna iz „Dračica“ je ispaljena raketa prema silosu koji je hrvatskim snagama služio kao promatrački položaj.

Početak nastave u 37 osnovnih i tri srednje škole na području tadašnje općine odgođen je jer škole nisu imale odgovarajuća skloništa. Istodobno je Đakovo prihvaćalo sve veći broj prognanika iz napadnutih mjesta istočne Slavonije.

Bitka nije počela iznenada

Prividni mir definitivno je završen 15. rujna 1991. godine. Iz vojarne „Dračice“ ispaljena je topnička granata koja je pogodila silos, nakon čega je paljba nastavljena po industrijskim, javnim i civilnim objektima. Posebno snažno napadana je industrijska zona PIK-a Đakovo.

Tada je započela borba za vojne objekte JNA.

„Mala vojarna“ u Frankopanskoj ulici osvojena je 16. rujna oko 13.30 sati, nakon akcije pripadnika ZNG-a i policije. Osvojeni su Dom JNA i skladište „Gaj“, dok su borbe za „Dračice“ potrajale do 18. rujna.

Zašto je 28. kolovoza važan datum

Oslobađanjem vojarni u Frankopanskoj ulici i Dračicama, skladišta „Gaj“ i poligona Nabrđe hrvatske su snage došle do velike količine prijeko potrebnog naoružanja. Time su stvoreni temelji za ustrojavanje 122. brigade Hrvatske vojske i ojačana obrana širega područja istočne Slavonije.

No bitka u rujnu nije počela bez upozorenja.

Hici na automobil ZNG-a, pucanje iz „Male vojarne“ na kamion, neovlašteno pozivanje građana u pričuvni sastav JNA, „informativni razgovori“, premještanje oklopnih vozila, kopanje rovova i prijetnje razaranjem grada bili su dijelovi iste slike.

Dana 28. kolovoza 1991. u Đakovu još nije proglašena opća opasnost. Ali granica između prijetnje i otvorenog rata već je bila opasno tanka.

Izvori: Mateo Dragičević, „Osvajanje vojnih objekata u Đakovštini 1991.“, Zbornik Muzeja Đakovštine, 17/2025.; Zvonko Bušić, „Napetost u đakovačkoj općini“, u knjizi Đakovština u Domovinskom ratu, Đakovo, 1993.; fotomonografija „Đakovačkim objektivom kroz Domovinski rat“; Grad Đakovo; Udruga veterana 122. brigade HV Đakovo.