ŠTO JE KADIJEVIĆ ZNAO? Tajni dokument JNA od 28. kolovoza 1991. povezuje Kapetana Dragana s MUP-om Srbije

Da je ovakvu informaciju 1991. sastavila hrvatska služba, u Beogradu bi je vjerojatno proglasili ratnom promidžbom. No dokument o kojem je riječ nastao je unutar sigurnosnog sustava same JNA. Nosio je oznaku strogo povjerljivo, zaveden je pod brojem 437, a 28. kolovoza 1991. upućen je generalu armije Veljku Kadijeviću i drugim korisnicima vojnog vrha.

Naslov dokumenta bio je: „Neka saznanja o Danielu Sneddenu, državljaninu Australije, alias ‘Kapetan Dragan’“. Potpisao ga je pukovnik Milorad Bošković, načelnik III. odjeljenja Uprave bezbednosti Saveznog sekretarijata za narodnu obranu.

Trideset i pet godina poslije najvažnije pitanje više nije tko je bio Kapetan Dragan. Njegov ratni put i zločini za koje je pravomoćno osuđen dobro su poznati. Važnije je nešto drugo: što su o njegovu angažmanu znali vrh JNA, vojna sigurnosna služba i MUP Srbije – i kada su to znali?

Dokument koji nije nastao u Hrvatskoj

Informacija str. pov. br. 437 važna je prije svega zbog svojega podrijetla. Nije riječ o hrvatskoj obavještajnoj procjeni, novinskom članku ni poslijeratnom svjedočenju. Dokument je sastavila Uprava bezbednosti SSNO-a, vojna sigurnosna struktura neposredno vezana uz tadašnji savezni obrambeni vrh.

U javno dostupnoj evidenciji ponovljenog haškog postupka protiv Jovice Stanišića i Franka Simatovića dokument je zaveden kao dokaz P00250, na tri stranice, s datumom 28. kolovoza 1991. U ranijem postupku bio je označen kao P1062. Cjelovit prijepis objavio je 2015. Hrvatski vojnik, u tekstu ravnatelja HMDCDR-a dr. sc. Ante Nazora. Javno dostupan sken izvornika zasad nije pronađen, ali postoje službena sudska evidencija dokaza, sudski citati njegova sadržaja i objavljeni prijepis.

Već na početku vojna služba bilježi da je Vasiljković bio angažiran na obuci „Specijalne jedinice“ MUP-a SAO Krajine u Golubiću kod Knina. Još je važnija procjena da se stalno kretao uz ljude MUP-a Srbije koji su bili angažirani na istom zadatku.

Potom dolazi rečenica koja je srž cijelog dokumenta: „Snedden je u SAO Krajinu poslat po odluci MUP Srbije.“

Prema istoj Informaciji, SDB MUP-a Srbije nadzirao ga je od dolaska u zemlju, zatim s njim uspostavio operativni kontakt i preko Udruženja Srba iz Hrvatske uputio ga u SAO Krajinu kao instruktora. To je mnogo više od općenite tvrdnje da je Srbija „pomagala“ pobunjene Srbe u Hrvatskoj. Vojna sigurnosna služba zabilježila je kanal, instituciju i svrhu upućivanja.

Frenki, Fićo i ljudi poslani na isti zadatak

U dokumentu nisu ostale samo neodređene formulacije o „pojedincima iz Srbije“. Navedena su i imena, odnosno nadimci ljudi povezanih s Vasiljkovićem.

Prvi je Franko „Frenki“ Simatović. U prijepisu Informacije prezime je zapisano kao „Stamatović“, ali je u haškim presudama i dokaznim opisima identificiran kao Franko Simatović, tadašnji operativac srbijanske Državne bezbednosti. Drugi je naveden kao Dragoljub Filipović zvani Fićo. U kasnijoj presudi Stanišiću i Simatoviću osoba s nadimkom Fićo navodi se kao Dragan Filipović, operativac SDB-a Srbije i Simatovićev podređeni. Tu razliku u imenu treba ostaviti zabilježenu, a ne prešutno „ispraviti“ izvorni dokument.

Ponovljeni postupak Stanišiću i Simatoviću potvrdio je da Vasiljković nije bio jedini instruktor u Golubiću. Uz njega su djelovali Filipović, operativac srbijanske SDB, zatim Milan Radonjić, zaposlenik iste službe, te čovjek poznat kao Mark Irac. Sud je utvrdio da je Kapetan Dragan bio glavni instruktor.

Dokument br. 437 donosi i podatak o njegovu odlasku u Bor 8. kolovoza 1991. Ondje je boravio s Nikolom Šainovićem, ministrom u Vladi Srbije. Od lokalnih vlasti i Teritorijalne obrane traženo je korištenje nastavnog centra „Aerodrom Bor“ za obuku približno 200 ljudi s područja Baranje, Slavonije i Srijema. Obuka se trebala prikazati kao obuka jedinica MUP-a i pričuvnog sastava TO Srbije. Zapovjednik Općinskog štaba TO Bor Branko Janjić zahtjev je odbio jer nije imao suglasnost Republičkog štaba TO Srbije. Odbio ga je i pukovnik Žika Milenković iz 16. partizanske divizije.

Informacija tako ne govori samo o onome što se već dogodilo u Golubiću. Ona pokazuje i pokušaj prenošenja istog modela obuke na drugu lokaciju, za ljude koji su trebali doći iz područja Hrvatske.

Kada je Vasiljković stigao i tko je financirao Golubić?

Haški spisi pokazuju da se Vasiljković u Kninu pojavljivao još u listopadu 1990. i nudio obuku krajiškoj policiji. Krajem ožujka 1991. pozvan je na razgovor s Frenkijem u Beogradu, a početkom travnja najavio je odlazak prema Kninu. Sudski dokazi smještaju njegov rad u Golubiću u travanj 1991., dok je glavnina obuke trajala od svibnja do kraja srpnja ili početka kolovoza.

Pitanje financiranja nije moguće pošteno svesti na jednu rečenicu. U ponovljenom postupku Stanišiću i Simatoviću sud nije utvrdio izvan razumne sumnje da su njih dvojica sami osnovali kamp i u cijelosti financirali njegovo djelovanje. Golubić je i ranije služio lokalnoj policiji pobunjenih Srba, dio novca dolazio je iz lokalnih izvora, a lokalne vlasti sudjelovale su u njegovu radu. Oružje su, prema jednom svjedoku, davali Teritorijalna obrana i policija, a poslije i JNA.

No ista presuda utvrdila je nešto što se ne može zaobići: Stanišić i Simatović pridonijeli su obuci u Golubiću preko instruktora povezanih sa SDB-om Srbije. Sud je izvan razumne sumnje utvrdio da je Kapetan Dragan surađivao sa srbijanskom Državnom bezbednošću u organiziranju i provođenju obuke, da je toj službi podnosio izvješća te predlagao poboljšanja programa.

Drugim riječima, lokalni izvori novca i lokalna upravna struktura ne poništavaju ulogu službe iz Beograda. Golubić nije bio samo seosko vježbalište pobunjenih Srba, ali sud nije prihvatio ni pojednostavljenu tvrdnju da je svaki njegov dio od početka do kraja financirao isključivo MUP Srbije.

Što je mogao znati Veljko Kadijević?

Na dokumentu se kao primatelj navodi general armije Veljko Kadijević, savezni sekretar za narodnu obranu. To znači da informacija o Vasiljkovićevim vezama s MUP-om Srbije nije ostala na razini terenskog izvješća. Bila je upućena samom vrhu obrambenog sustava SFRJ.

Ipak, dokument treba čitati precizno. Oznaka dostave Kadijeviću dokazuje da mu je Informacija bila naslovljena i upućena. Sama po sebi ne dokazuje da ju je osobno pročitao, kada ju je pročitao niti je li nakon nje izdao kakvu zapovijed. Za takav zaključak trebalo bi pronaći urudžbeni trag, bilješku na dokumentu, odgovor ili kasniji nalog.

Ali jedno jest dokazano samim sadržajem: Uprava bezbednosti SSNO-a najkasnije 28. kolovoza 1991. raspolagala je podatkom da je SDB Srbije nadzirala Vasiljkovića, uspostavila s njim operativni kontakt i uputila ga u SAO Krajinu. Znala je za Golubić, ljude MUP-a Srbije angažirane na obuci, njegov sukob s Milanom Babićem i pokušaj organiziranja novog centra u Boru.

Zato je legitimno pitati: ako je vojni vrh imao ovakvu informaciju, kako se djelovanje tih ljudi na teritoriju Hrvatske moglo i dalje prikazivati kao spontana pomoć lokalnom srpskom stanovništvu, bez organizirane uloge državnih struktura Srbije?

Od tajne Informacije do sudskih presuda

Dokument br. 437 poslije se pojavljivao u više haških predmeta i stručnih izvještaja. U predmetu Milan Martić Kapetan Dragan naveden je među ljudima koji su sudjelovali u ostvarivanju zajedničkog zločinačkog cilja, zajedno s ljudima iz političkog, vojnog i sigurnosnog vrha Srbije i JNA. Martić je pravomoćno osuđen na 35 godina zatvora.

U prvom postupku protiv Stanišića i Simatovića sud je sadržaj Informacije izričito prepričao: Vasiljković je imao bliske veze s ljudima MUP-a Srbije, SDB ga je nadzirala, uspostavila operativni kontakt i uputila u Krajinu kao instruktora. Ta je prvostupanjska presuda poslije ukinuta i suđenje je ponovljeno, pa joj ne treba davati težinu pravomoćnog zaključka.

Zato je važnija presuda iz ponovljenog postupka 2021. godine. Ona je, na temelju šireg skupa dokaza, izvan razumne sumnje potvrdila Vasiljkovićevu suradnju sa SDB-om Srbije u Golubiću te doprinos Stanišića i Simatovića obuci preko instruktora povezanih sa službom. Žalbeno vijeće je 2023. Stanišića i Simatovića pravomoćno osudilo na po 15 godina zatvora zbog sudjelovanja u udruženom zločinačkom pothvatu. Njihova konačna kaznena odgovornost nije, međutim, zasnovana na posebnoj osudi za sam kamp Golubić ili za Vasiljkovićeva djela iz ljeta 1991., nego za zločine obuhvaćene konačnom presudom u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.

Hrvatsko pravosuđe Kapetanu Draganu sudilo je za njegovu osobnu kaznenu odgovornost. Pravomoćno je osuđen na 13 godina i šest mjeseci zatvora zbog ratnog zločina nad zatočenicima na kninskoj tvrđavi te zbog sudjelovanja u napadu na Glinu i okolna naselja. Oslobođen je optužbe povezane s ubojstvom dvojice zarobljenika u Bruškoj. Taj postupak nije bio suđenje MUP-u Srbije niti je rješavao cjelokupni državni lanac koji je doveo Vasiljkovića u Krajinu.

Upravo zato Informacija od 28. kolovoza 1991. ostaje važna. Presuda govori za što je Kapetan Dragan osobno odgovarao. Dokument govori tko ga je pratio, s kim je bio povezan i kojim je putem stigao na okupirani teritorij Republike Hrvatske.

Trideset i pet godina poslije taj papir postavlja jednostavno pitanje na koje se ne može odgovoriti pričom o „samostalnim dobrovoljcima“: ako je Uprava bezbednosti JNA znala da je Kapetan Dragan upućen po odluci MUP-a Srbije, što je o stvarnoj ulozi Srbije u ratu protiv Hrvatske znao Veljko Kadijević – i što je s tim saznanjem učinio?

Izvori

• Hrvatski vojnik, „Srpski mediji o kapetanu Draganu (II. dio)“, cjelovit prijepis Informacije

• MRMKS, presuda u ponovljenom postupku Stanišić–Simatović, 30. lipnja 2021.

• MKSJ, prvostupanjska presuda Stanišić–Simatović, 30. svibnja 2013., tom II

• MRMKS, konačni ishod žalbenog postupka Stanišić–Simatović, 31. svibnja 2023.

• MKSJ, žalbena presuda Milanu Martiću, 8. listopada 2008.

• Visoki sud Australije, Republic of Croatia v Snedden, 2010.