Besmrtna maksimirska generacija: Dan kada je Dinamo preko moćnog Leedsa pokorio nogometnu Europu

Šestog rujna svake godine plavi dio Zagreba i cijela sportska Hrvatska s ponosom se prisjećaju najvećeg uspjeha u povijesti domaćeg klupskog nogometa. Na današnji dan, prije točno pedeset i devet godina, zagrebački je Dinamo na engleskom tlu, protiv moćnog Leeds Uniteda, podigao prestižni pehar Kupa velesajamskih gradova, natjecanja koje je preteča današnje Europske lige.

Nakon što su u prvoj utakmici finala na domaćem terenu slavili s čistih 2:0 golovima Marijana Čerčeka i Krasnodara Rore, nogometaši Dinama otputovali su na uzvrat u Englesku s golemom prednošću, ali i s golemim respektom prema domaćinu.

Bedem koji Leeds nije uspio probiti

U paklenoj atmosferi stadiona Elland Road, pred više od 35 tisuća fanatičnih engleskih navijača, Leeds United je od prve minute krenuo u silovite napade. Međutim, ta je večer pripadala Dinamovoj obrani. Legendarna defenzivna linija predvođena neprelaznim Mladenom Ramljakom i Filipom Blaškovićem, uz čudesne obrane vratara Zlatka Škorića, izdržala je sve nalete domaćina.

Utakmica je završila bez pogodaka, 0:0, što je značilo da slavlje Zagrepčana može početi. Tadašnji predsjednik FIFA-e, sir Stanley Rous, uručio je pobjednički pokal kapetanu plavih Slavenu Zambati, čime je službeno ovjerena Dinamova europska kruna.

Put popločen europskim divovima

Trijumf generacije iz 1967. godine nije bio slučajan, već plod nevjerojatnog natjecateljskog niza. Na putu do finala, zagrebački je klub redom izbacivao Spartak iz Brna, škotski Dunfermline te rumunjski Dinamo Pitești. Pravo iskušenje uslijedilo je u četvrtfinalu, gdje je srušen torinski Juventus velikom 3:0 pobjedom na Maksimiru.

Ipak, u analima nogometne povijesti posebno mjesto zauzima polufinalni ogled protiv njemačkog Eintrachta iz Frankfurta. Nakon teškog 0:3 poraza u prvoj utakmici u Njemačkoj, Dinamo je na uzvratu u Zagrebu slavio s nevjerojatnih 4:0 nakon produžetaka i osigurao veliko finale.

Prkos u Engleskoj i tragedija Štefa Lamze

Iza kulisa ovog povijesnog uspjeha ostale su zapisane dvije velike priče o zajedništvu i nesreći. Prva se odnosi na atmosferu u svlačionici uoči uzvrata u Engleskoj. Svjesni pritiska koji ih čeka na terenu, Dinamovi igrači su se prije izlaska na travnjak zagrlili i iz petnih žila zapjevali domoljubnu pjesmu "Krasan je naš rodni kraj", gradeći bedem zajedništva koji Englezi te večeri nisu uspjeli probiti.

Nažalost, slavlje nakon polufinalnog čuda protiv Eintrachta donijelo je i najveću tragediju te generacije. Brilijantni Stjepan Štef Lamza, koji je odigrao utakmicu života i potpuno uništio njemačku obranu, tijekom proslave u klupskim prostorijama u Vili Rebar pao je s balkona i pretrpio teške ozljede. Ta je nesreća prerano prekinula karijeru jednog od najvećih nogometnih genijalaca koje je Zagreb ikada imao, pa je povijesno finale protiv Leedsa morao odgledati iz bolesničke postelje.

Zlatna generacija za vječnost

Ovaj povijesni uspjeh zajednički su potpisala dvojica trenerskih velikana. Branko Zebec taktički je ustrojio i vodio momčad kroz najveći dio europskog puta, dok je Ivica Horvat preuzeo kormilo u samoj završnici i uspješno priveo posao kraju u finalnim okršajima.

Najčešći sastav koji je pokorio Europu činili su: Škorić, Blašković, Brnčić, Belin, Ramljak, Pirić, Čerček, Lalić, Zambata, Gutzmirtl i Rora.

Povratak zlatne generacije u Zagreb ostao je zapamćen kao jedan od najvećih spontanih događaja u povijesti grada. Tisuće razdraganih navijača dočekale su plave heroje već u zračnoj luci Pleso, a slavlje s ulica glavnoga grada prenijelo se u vječnu uspomenu na dane kada je Zagreb igrao najljepši nogomet u Europi.