BJELOVAR JE GORIO, KOPRIVNICA SE PREDALA: Zašto su dva garnizona istog Plana „Bilogora“ završila potpuno različito

Bjelovar je 29. rujna 1991. prošao kroz borbe, granatiranje i eksploziju vojnog skladišta u šumi Bedenik. Koprivnička vojarna predana je 30. rujna, bez borbe. Oba su garnizona bila obuhvaćena Planom „Bilogora“. Predaja Koprivnice uslijedila je nakon pada Bjelovara, s kojim se njezina posada trebala spojiti.

Hrvatski Glavni stožer izdao je zapovijed za realizaciju plana 27. rujna. Rok za rješavanje garnizona bio je od 28. do 30. rujna. Načelnik Stožera bio je general Anton Tus, a za zapovjednika operacije određen je pukovnik Želimir Škarec.

S druge strane postojala je zapovijed JNA koja oba grada izrijekom povezuje. General Života Avramović, zapovjednik 5. vojne oblasti, 28. rujna izdao je zapovijed označenu „hitno“, broj 09/75-362. Naložio je nastavak obrane vojarni u Bjelovaru i Koprivnici, izvlačenje koprivničkih snaga i njihovo spajanje s bjelovarskima. Slijedio bi zajednički proboj pravcem Bjelovar – Grubišno Polje – Daruvar, povezivanje sa snagama koje djeluju iz dubine i ulazak u njihov sastav. Dokument objavljuje povjesničar Bojan Dimitrijević.

U Bjelovaru je 265. mehaniziranom brigadom zapovijedao pukovnik Rajko Kovačević. U Koprivnici je 73. motoriziranu brigadu od srpnja 1991. vodio Zvonimir Mihajlović, nakon Ivana Basarca. Raguž Mihajlovića navodi u činu potpukovnika. Bjelovarska brigada bila je kategorije A, koprivnička pričuvne kategorije R. Koprivnica je imala i postrojbe bjelovarske brigade: oklopni bataljun majora Miroljuba Lazarevića, inženjerijski bataljun majora Novaka Nikolića i izvidničku četu.

Prema hrvatskoj procjeni koju prenosi Dimitrijević, uoči napada u bjelovarskom je garnizonu bilo približno 460 pripadnika JNA.

U Bjelovaru su pregovori prethodili napadu. Prema Karaulinu istraživanju dokumentacije Kriznog štaba, Kovačeviću je nuđena mirna predaja i odlazak s osobnim naoružanjem. Zapovjedništvo garnizona zahtijevalo je deblokadu te obnovu opskrbe strujom, vodom i hranom. Dogovor nije postignut. Hrvatsku stranu vodili su Krizni štab s Jurom Šimićem te zapovjedništvo obrane sa Stjepanom Budinskim.

Ujutro 29. rujna Zbor narodne garde i policija napali su vojne objekte. Iz vojarne je tijekom dana granatiran grad. Kovačević je preko veze tražio zrakoplovno djelovanje po gradu i hrvatskim položajima. Predaja glavne vojarne uslijedila je tek navečer; zabilježeno je zarobljavanje 365 vojnika i 60 časnika.

Ni zapovijedi iz JNA tijekom tog dana nisu ostale na početnom zahtjevu za obranom. Prema zapisu Bjelovarskog lista koji prenosi Dimitrijević, general Andrija Rašeta u 17.30 sati javio je Kriznom štabu da je Kovačeviću zapovjedio prekid vatre. U 18 sati tražio je da mu hrvatska strana prenese zapovijed za predaju, tvrdeći da je Kovačević prekinuo vezu.

Najveće hrvatsko stradanje dogodilo se na Barutani. Major JNA Milan Tepić aktivirao je eksploziv u skladištu u Bedeniku. Na tom području poginulo je 11 hrvatskih branitelja. Grad Bjelovar u pregledu ratnih događaja navodi i pet poginulih civila od granatiranja grada i okolice, 17 ranjenih pripadnika ZNG-a te 100 ranjenika primljenih u bolnicu. Uništene ili oštećene bile su 437 stambenih zgrada, 513 stanova i 169 gospodarskih zgrada.

Koprivnički pregovori također su trajali prije završnog vikenda. Krizni štab 14. rujna imenovao je Komisiju za kontakte s vojarnom i Misijom europskih promatrača. Činili su je Nikola Gregur, Krešimir Papac i Vilim Kovačić. ZNG, policija i Narodna zaštita držali su nadzorne punktove. Zbog prijetnje uništenjem skladišta „Crna Gora“ dogovoreno je da vozilo iz vojarne, uz pratnju ZNG-a, smije dopremati hranu njegovoj posadi. U prva dva dana blokade vojarnu su napustila 72 vojnika JNA.

Komanda 32. korpusa u izvješću od 16. rujna predviđala je da će psihološki pritisak, uz isključivanje struje, vode i telefonskih veza, negativno utjecati na njezin sastav. Dokument je objavljen u Raguževu radu.

Papac, tadašnji zapovjednik Policijske stanice Koprivnica, 2022. je opisao pristup pregovarača: „Pregovori su trajali mjesecima i u njima smo se upoznavali, nastupali argumentima, lomili smo protivničku volju.“ Prema njegovu iskazu, prebjega među časnicima i vojnicima bilo je sve više, a hrvatska je strana odredila cilj mirnog rješenja radi očuvanja života. Papac je naglasio i da su ročnici nakon predaje vraćeni kućama živi.

Nakon bjelovarskih borbi Mihajlović je prihvatio dogovor o predaji sljedećeg dana. Oko 300 časnika i vojnika napustilo je koprivničku vojarnu 30. rujna u pet autobusa, uz policijsku pratnju prema Srbiji. Fijacko, pozivajući se na objavljenu koprivničku dokumentaciju, bilježi vrijeme odlaska: 12.44 sati.

Raguž predaju povezuje s padom Bjelovara, strahom koprivničke posade da je sljedeća, iscrpljenošću nakon blokade i gubitkom planiranog proboja prema Banjalučkom korpusu. Nakon pregovora predani su i vojarna „Joža Vlahović“ i skladište „Crna Gora“.

VIDEO

Prema popisu preuzetog naoružanja, u Koprivnici je zatečeno 38 tenkova T-55, tri PT-76, 20 borbenih vozila pješaštva M-80, 18 haubica kalibra 105 mm, približno 22 minobacača i 28 protuzrakoplovnih topova.

Prije odlaska posada je onesposobila dio tehnike. Raguž navodi da je svih 18 haubica imalo razbijene ciljnike i uklonjene mehanizme za opaljivanje. Dio sredstava popravljan je u Koprivnici, dio upućen u druge radionice. Osposobljeno naoružanje slano je hrvatskim postrojbama.

Iz bjelovarske vojarne preuzeto je 75 tenkova T-55, tri PT-76, 77 borbenih vozila pješaštva M-80, devet haubica kalibra 122 mm i četiri višecijevna bacača raketa „Plamen“. U hrvatske ruke vraćeno je i naoružanje Teritorijalne obrane pohranjeno u drugim bjelovarskim objektima.

Mirno preuzimanje koprivničke vojarne nije značilo kraj opasnosti. Dva zrakoplova JNA raketirala su je 7. listopada 1991. Poginuo je 21-godišnji David Piskor, a ranjeni su Milan Tot i Željko Vuljak. Bivši vojni objekt tada je već bio pod hrvatskom kontrolom.

Naoružanje preuzeto na području Koprivnice poslano je i drugim dijelovima Hrvatske. Đuro Škvorc u istraživanju ratnih postrojbi Koprivničko-križevačke županije opisuje kako su se nakon uklanjanja JNA ustrojavale postrojbe koje su od listopada sudjelovale u obrani na novljansko-pakračkom bojištu.