POVLAČENJE JNA IZ HRVATSKE – što je dogovoreno 22. studenoga 1991. i zašto se rat nastavio
Od lokalnog sporazuma u Žitniću do zagrebačkog dokumenta, ženevskog primirja i kasnijih pregovora

Dogovor o povlačenju JNA iz Hrvatske nije nastao jednim dokumentom niti je potpis od 22. studenoga 1991. zaustavio rat. U samo tri dana sklopljena su tri sporazuma različitog opsega: regionalni dogovor u Žitniću 21. studenoga, sporazum o premještanju jedinica JNA potpisan u Zagrebu 22. studenoga te ženevski sporazum 23. studenoga, koji je uz povlačenje i deblokadu vojarni predvidio i bezuvjetni prekid vatre.
Dokumenti su određivali obveze, rokove i načine provedbe. Njihova primjena odvijala se postupno, uz zastoje i nastavak borbi. Političko rješenje jugoslavenske krize nije bilo sadržano u zagrebačkom dokumentu.

Žitnić, 21. studenoga: dogovor za garnizone u Dalmaciji
Sporazum u Žitniću potpisali su hrvatski ministar pomorstva Davorin Rudolf te predstavnici Štaba Vrhovne komande Oružanih snaga SFRJ, general-major Vladimir Vuković i general-major Nikola Mladenić. Odnosio se na premještanje jedinica, ustanova i zapovjedništava iz garnizona Split, Šibenik i Divulje, uz prijevoz vojne opreme i pokretne imovine pripadnika JNA i njihovih obitelji.
Rok za premještanje bio je 30 dana, uz uvjet da se omogući nesmetan prolaz motoriziranim kolonama, željezničkim kompozicijama i brodovima. Početak deblokade vojnih objekata i premještanja bio je određen za 22. studenoga u 6 sati. Hrvatska strana obvezala se osigurati prolaz i pratnju kolona te deblokirati navedene komunikacije, a JNA ukloniti minska polja koja je postavila za osiguranje svojih objekata i nakon odlaska predati vojne objekte.
Dogovor je predvidio i predaju pohranjenog oružja i opreme Teritorijalne obrane Hrvatske u Šibeniku i Splitu, nakon popisa i plombiranja skladišta, najkasnije 25. prosinca. Sporazumom je ugovoren prekid vojnih aktivnosti na području sjeverne i srednje Dalmacije te povlačenje snaga s dijela jadranske magistrale kod Masleničkog mosta i Zelenog Hrasta. Pitanja koja nisu riješena, među njima povlačenje JNA s Visa i Lastova, ostavljena su za naknadne pregovore.
Žitnić je, dakle, uređivao konkretno regionalno povlačenje i sigurnost prolaza. Nije bio sporazum o povlačenju svih jedinica JNA iz Hrvatske niti opći prekid vatre na cijelom hrvatskom bojištu.
Zagreb, 22. studenoga: obveze za jedinice navedene u prilogu
Dan nakon Žitnića u Zagrebu je potpisan „Sporazum o premještanju jedinica JNA s teritorija Republike Hrvatske”. Prema studiji povjesničara Ivana Brigovića, u ime hrvatske strane potpisao ga je pukovnik Imra Agotić, a u ime Štaba Vrhovne komande Oružanih snaga SFRJ general-potpukovnik Andrija Rašeta. Sporazum je potpisan u prisutnosti promatrača Europske zajednice Dirka van Houtena. U dostupnom primjerku sporazuma potpis hrvatskog predstavnika nije čitljiv, dok je Rašetino ime otisnuto uz potpisnu oznaku.
Tekst se odnosio na jedinice, zapovjedništva i ustanove navedene u priloženom pregledu, podijeljenom na stavke od 1 do 15. Hrvatska se obvezala omogućiti njihov siguran odlazak izvan svojeg teritorija, uključujući prijevoz oružja, streljiva, opreme i druge pokretne imovine koju su mogli prevesti. Za pojedine cjeline predviđeni su rokovi od pet do 15 dana, prema rasporedu u prilogu.
JNA se obvezala predati vojne objekte hrvatskim tijelima, vratiti oružje i opremu hrvatske Teritorijalne obrane koje je držala ili koristila te razminirati minska polja postavljena radi zaštite vojnih objekata. Jedinice koje se premještaju trebale su biti razmještene najmanje 20 kilometara od hrvatske granice i ne sudjelovati u borbenim djelovanjima protiv Hrvatske. Odlazak, razmještaj i poštovanje te obveze trebala je nadzirati Promatračka misija Europske zajednice.
Sporazum je uređivao premještanje i predaju objekata, ali nije propisao opći prekid vatre na svim bojištima. Također, nije značio razoružanje JNA: jedinicama je omogućeno da sa sobom odvezu vlastito naoružanje, dok je odvojeno dogovorena predaja hrvatskog oružja Teritorijalne obrane koje je JNA držala.
Ženeva, 23. studenoga: povlačenje povezano s bezuvjetnim primirjem
Na sastanku u Ženevi, uz posredovanje izaslanika glavnog tajnika UN-a Cyrusa Vancea, sporazum su prihvatili i potpisali hrvatski predsjednik Franjo Tuđman, srbijanski predsjednik Slobodan Milošević i savezni sekretar za narodnu obranu Veljko Kadijević. U dokumentu su povezane tri obveze: Hrvatska je trebala odmah ukinuti blokadu svih vojarni i objekata JNA; JNA je trebala odmah započeti povlačenje ljudstva, oružja i vojne opreme iz tih objekata, prema prethodno dogovorenim rasporedima; a sve strane trebale su svojim postrojbama i snagama pod svojim utjecajem narediti bezuvjetni prekid vatre s učinkom od 24. studenoga. Prekid vatre odnosio se i na paravojne i neregularne postrojbe.
Ženevski sporazum nije izbrisao lokalne rasporede povlačenja. Dodao im je obvezu primirja na širem području i postavio ispunjavanje dogovora kao uvjet za daljnje međunarodno djelovanje. Vijeće sigurnosti UN-a u Rezoluciji 721 navelo je da se mirovna operacija ne može razmatrati bez punog poštovanja ženevskog sporazuma.
Potpis nije značio da su sve obveze odmah provedene
Izvješće glavnog tajnika UN-a iz prosinca bilježi da su se nakon Ženevskog sporazuma deblokada vojarni i povlačenje ubrzali, ali da su i dalje postojale teškoće, među ostalim u vojarni „Maršal Tito” u Zagrebu i u Splitu. Dana 8. prosinca hrvatska i savezna strana postigle su dogovor o preostalim pitanjima deblokade i premještanja ljudstva i opreme. To nije značilo da su sve postrojbe do toga dana napustile Hrvatsku.
Primjer Šibenika pokazuje razliku između ugovorenog roka i provedbe. Premještanje je započelo 25. studenoga i trajalo do 24. prosinca, iako je prema prvotnom planu trebalo završiti do 18. prosinca. Vojni objekti predani su hrvatskim vlastima 10. prosinca, a oružje i oprema Teritorijalne obrane, koji su ostali zapečaćeni, predani su 25. prosinca.
Na splitskom području premještanje je obustavljeno 26. studenoga nakon što utvrđena količina oružja Teritorijalne obrane u skladištima Divulja i Lore nije odgovarala knjigovodstvenom stanju. Objekti su ponovno blokirani, a nastavak premještanja razmatran je u naknadnim razgovorima. Ti primjeri pokazuju da su potpisane obveze zahtijevale daljnje dogovore, provjere i provedbu po pojedinim garnizonima.
Zašto su se borbe nastavile
Povlačenje vojske iz vojarni i primirje bile su različite obveze. Žitnić je imao regionalni opseg, a zagrebački dokument uređivao je premještanje i predaju objekata. Tek je ženevski sporazum izrijekom uspostavio bezuvjetni prekid vatre na širem području, uključujući postrojbe pod političkim utjecajem potpisnika i neregularne snage.
Izvješće glavnog tajnika UN-a bilježi da je primirje ostalo neprovedeno, iako je proces povlačenja i deblokade napredovao. U istom izvješću zabilježeni su topnički i drugi napadi, uključujući napade na Osijek i okolicu, kao i vjerodostojni izvještaji o taktičkom napredovanju jedinica JNA i srpskih neregularnih skupina prema Osijeku. UN-ov izaslanik naveo je da su sve strane, osobito neregularne snage, kršile ženevski sporazum; dio optužbi JNA protiv hrvatskih snaga nije bio bez osnove, ali su kršenja primirja od strane JNA ocijenjena brojnijima i nasilnijima.
Međunarodni pregovori istodobno su pokušavali stvoriti uvjete za šire političko rješenje. Vanceov prijedlog mirovne operacije predviđao je demilitarizirana zaštićena područja i povlačenje ili raspuštanje oružanih snaga u njima. U dokumentu UN-a izričito je navedeno da je operacija privremena i da ne prejudicira ishod političkih pregovora o sveobuhvatnom rješenju jugoslavenske krize. Taj plan zato nije bio konačni sporazum o statusu teritorija, nego prijedlog za stvaranje uvjeta u kojima bi pregovori i primirje mogli trajati.
Sarajevski sporazum i završetak povlačenja
Budući da Ženevsko primirje nije bilo dovoljno razrađeno za neposrednu provedbu, hrvatski ministar obrane Gojko Šušak i general JNA Andrija Rašeta potpisali su 2. siječnja 1992. u Sarajevu sporazum o njegovoj provedbi, uz posredovanje i potpis Cyrusa Vancea. Stupio je na snagu 3. siječnja u 18 sati. Propisao je potpuni prestanak neprijateljskih vojnih aktivnosti na kopnu, moru i u zraku, zabranu pucanja preko crta razdvajanja, napredovanja, pojačavanja položaja i premještanja na povoljnije položaje te uspostavu veza i mehanizama za praćenje incidenata.
Ni sarajevski sporazum nije predstavljao konačno političko rješenje. UN-ov mirovni plan predviđao je prijelazno razdoblje i daljnje pregovore, uz zasebne obveze povlačenja JNA, demilitarizacije i povlačenja drugih oružanih skupina.
Povlačenje JNA s hrvatskog teritorija dovršavano je tijekom 1992. godine. Glavni tajnik UN-a izvijestio je da je JNA 2. srpnja još držala područja blizu Dubrovnika. Naknadni dogovor o potpunom povlačenju i demilitarizaciji Prevlake prihvaćen je u rujnu, a posljednje preostale jedinice JNA napustile su Prevlaku 20. listopada 1992.
Što je, dakle, dogovoreno 22. studenoga?
Zagrebačkim dokumentom 22. studenoga 1991. utvrđeni su uvjeti za premještanje jedinica i ustanova JNA navedenih u prilogu, rokovi po rasporedu, siguran prolaz, predaja vojnih objekata i hrvatskog oružja Teritorijalne obrane te obveza da premještene jedinice ne ratuju protiv Hrvatske. Dokument nije bio opći sporazum o prestanku rata. Tu su obvezu za prekid vatre donijeli potpisnici u Ženevi 23. studenoga, a detalji provedbe razrađeni su u Sarajevu 2. siječnja 1992. Potpisani dokumenti pokrenuli su proces povlačenja, ali stvarna provedba tekla je u etapama, uz kašnjenja, zastoje i nastavak borbi.
Sporazumi i dokumenti UN-a
Izvor:PHB











