HRVATSKA NIJE IMALA TENKOVE – PA JE POČELA GRADITI SVOJ OKLOP

Dan ranije govorili smo o Hrvatskoj koja je mobilizirala ljude, ali za mnoge od njih nije imala dovoljno pušaka. Dana 3. rujna 1991. otvara se druga strana iste priče. Čak i kada bi se ljudstvo naoružalo, kako ga prevesti preko područja pod vatrom? Kako dovesti streljivo na prvu crtu, izvući ranjenike ili proći cestom koju pokrivaju strojnice i snajperi?

Odgovor u ljeto i jesen 1991. često nije dolazio iz vojnih arsenala. Dolazio je iz brodogradilišta, remontnih pogona, autoservisa, cestarskih poduzeća i tvorničkih radionica.

Hrvatska je počela graditi oklop od onoga što je imala.

3. RUJNA 1991. – DVIJE TATRE ULAZE U RADIONICU

Jedan od najbolje dokumentiranih primjera počinje upravo 3. rujna 1991. u Zagrebu.

U pogonu PJ Remontind RO Industrogradnje u Radničkoj cesti 204a s dvaju kipera Tatra 815 skinute su nadgradnje. Na njihovu podvozju trebalo je nastati dva gotovo identična oklopna transportera – Domagoj i Krešimir.

Posebno je zanimljivo kako ih se izrađivalo. Nije postojao dovršeni vojni projekt koji je samo trebalo poslati u proizvodnju. Prema dokumentaciji Vojnog muzeja MORH-a, nacrti, skice i crteži nastajali su istodobno s izradom, a pojedina tehnička rješenja usavršavana su tijekom rada, uz prijedloge samih izvođača. Drugim riječima, vozilo se doslovno projektiralo dok se gradilo.

Na prednjem i stražnjem dijelu postavljeni su čelični limovi debljine 20 milimetara. Bočne stranice bile su mnogo zanimljivije: napravljen je sendvič-oklop debljine 63 milimetra, s limovima od osam milimetara između kojih je nalivena masa od kvarcnog pijeska i cementa čvrstoće MB-500.

Ni obične pneumatske gume nisu bile prihvatljive. Pogodak koji bi ispraznio nekoliko guma mogao je zaustaviti vozilo usred područja pod vatrom. Zato su gume Tatri punjene pjenastom masom TYRFIL.

Samo oklop težio je oko 12 tona, a prazni Domagoj oko 22 tone. I dalje je mogao prevoziti dodatnih deset tona tereta. U njegovu oklopu nalazilo se 18 otvora za djelovanje osobnim naoružanjem, a na krovu se moglo postaviti teže automatsko oružje ili raketne bacače. Unutrašnjost se mogla prilagoditi i prijevozu teško ranjenih.

Već 14. rujna, samo jedanaest dana nakon početka radova, Domagoj i Krešimir predani su Hrvatskoj vojsci.

Domagoj je završio u 2. bojni 118. brigade Gospić, koja se nalazila u Perušiću. Prevozio je branitelje iz Perušića prema prvim crtama Starog Ličkog Osika i ostao u uporabi tijekom rata. Krešimir nije imao takvu sudbinu: prema zapisu Vojnog muzeja MORH-a, u borbama za Ribnik i smjer prema Medaku 24. rujna 1991. pogodio ga je bestrzajni top.

Tu već imamo cijelu priču hrvatskih improviziranih oklopnjaka u malom: izvanredna brzina izrade, domišljata tehnička rješenja – ali i granica koju improvizirani oklop nije mogao prijeći kada bi se našao nasuprot ozbiljnom protuoklopnom oružju.

ŠTO JE HRVATSKA TADA STVARNO IMALA?

Naslov „Hrvatska nije imala tenkove“ treba razumjeti u vojnom, a ne matematički doslovnom smislu. Hrvatska u početku otvorenog rata nije raspolagala organiziranom oklopnom silom koja bi se mogla usporediti s JNA. Postojao je ograničen broj policijskih oklopnih sredstava, a pravi tenkovi i borbena vozila tek će tijekom jeseni u većim količinama ulaziti u hrvatske ruke osvajanjem vojarni i skladišta.

Razmjer neravnoteže najbolje pokazuje Hrvatska tehnička enciklopedija. Procjenjuje se da je JNA 1990. raspolagala s približno 2800 tenkova te 1400 borbenih vozila pješaštva i oklopnih transportera. Hrvatske snage tijekom 1991. zarobit će približno 300 tenkova različitih tipova te oko 200 oklopnih transportera, BVP-ova i oklopnih automobila – ali to je rezultat događaja koji su tek slijedili.

Primjer Bjelovara pokazuje koliko se situacija brzo mijenjala. Nakon događaja 29. rujna 1991. iz tamošnjih objekata JNA hrvatske su snage, među ostalim, preuzele desetke tenkova T-55 i borbenih vozila M-80. Ali 3. rujna takvog plijena još nije bilo.

Zato između srpnja i rujna 1991. počinje razdoblje koje se teško može usporediti s klasičnom vojnom industrijom.

To je bila ratna industrija nužde.

PRIJE DOMAGOJA BIO JE TIN

Domagoj i Krešimir nisu bili prvi.

Već tijekom ljeta 1991. u Tvornici ferolegura Dalmacija u Dugom Ratu nastao je TIN, koji se smatra prvim hrvatskim improviziranim oklopnim transporterom. Idejni začetnik bio je Ivica Pavlović, a projekt je razvijan u suradnji s Vladom Zemunikom i uz potporu direktora tvornice Nedjeljka Špira Ercega. TIN je 11. srpnja 1991. izašao iz tvornice i predan je 4. „A“ brigadi ZNG-a.

Autentične fotografije TIN-a iz Dugog Rata 1991. – vozilo i građani ispred Tvornice „Dalmacija“.

TIN nije bio tek kamion kojem su oko kabine zavarili nekoliko ploča. Dobio je potpuno zatvoreno oklopno tijelo. U Dugom Ratu potom su izrađeni i HOT 011 te HOT 111.

Njegov je učinak bio i psihološki. Zapovjednik 4. brigade Ivo Jelić poslije je naglašavao upravo moralni učinak pojave prvog domaćeg oklopnjaka – dokaz da se u okolnostima u kojima nedostaje gotovo sve ipak može proizvesti vlastito borbeno sredstvo. TIN rat nije preživio; uništen je u listopadu 1991. na zadarskom području, kod Briševa.

NIJE POSTOJAO JEDAN KONSTRUKTOR – POSTOJALA JE CIJELA MREŽA LJUDI

Možda je upravo to najvažniji dio ove priče.

Hrvatski improvizirani oklop nije nastao prema jednom projektu niti u jednoj tvornici. Knjiga Borisa Gregurića i Zlatka Ivkovića „Od Tina do Strijele“, nastala nakon gotovo dva desetljeća istraživanja, rekonstruira vozila, nacrte, radioničku dokumentaciju i ljude koji su ih izrađivali širom Hrvatske. Hrvatski vojnik ističe da knjiga sadrži velik broj izvornih ratnih fotografija, crteža i svjedočanstava neposrednih sudionika.

Akademija tehničkih znanosti Hrvatske razvoj ratne proizvodnje opisuje kroz prvu fazu obilježenu upravo ljudskom kreativnošću i improvizacijom, prije stvaranja organiziranog sustava razvoja i proizvodnje naoružanja. Za oklopljavanje kamionskih šasija stručnjaci su već tijekom 1991. preporučivali standardizaciju podvozja te uporabu čeličnih, odnosno brodskih ploča debljine približno osam do deset milimetara.

U ovoj emisiji HRT-a upravo Gregurić i Ivković govore kako su vozila nastajala, gdje su se izrađivala i gdje se nalaze danas.

KAKO NAPRAVITI OKLOP KADA NEMAŠ TVORNICU OKLOPA?

Odgovor iz 1991. glasio je: od onoga što možeš pronaći.

Čelični i pancirni lim, brodski čelik, čelične mreže, obični i kvarcni beton, armirana guma, stakloplastika, drvo pa čak i vreće napunjene pijeskom pojavljivali su se u različitim konstrukcijama. Zbog toga nisu postojala dva univerzalna „hrvatska improvizirana oklopnjaka“ – kvaliteta je varirala od grubo oklopljenog civilnog vozila do konstrukcija koje su izgledom i izvedbom bile bliske tvorničkom proizvodu.

Domagoj je imao beton i kvarcni pijesak između čeličnih ploča. Boban, izrađen u vinkovačkom Standardu na podvozju TAM-a 5000, imao je sendvič od čeličnog lima debljine četiri do pet milimetara i armirane gume. Izradilo ga je četrnaest ljudi predvođenih Stevom Culejem. Već 15. kolovoza 1991. krenuo je prema Vukovaru i služio u njegovoj obrani sve dok hrvatske snage nisu došle do suvremenijeg zarobljenog oklopnog vozila JNA.

Riječki Hrvatina, izrađen u „3. maju“ na kamionu TAM 190 T15 riječke Čistoće, imao je vanjski lim od osam milimetara, zatim sloj armirane gume debljine 15 milimetara i unutarnji lim od šest milimetara. Tehničku dokumentaciju izradio je Rijekaprojekt, a vozilo je završeno i predano u studenome 1991. te je poslije korišteno na ličkoj bojišnici.

Hrvatina, riječki oklopni transporter nastao 1991. na civilnoj šasiji TAM-a.

Kod prozora i promatranja problem se često rješavao najjednostavnije: uskim promatračkim otvorima i čeličnim poklopcima, umjesto velikih staklenih površina. Oklopno staklo bilo je skupo, teško dostupno i za takvu hitnu proizvodnju nepraktično. Na mnogim vozilima pogled iz kabine zbog toga je bio drastično ograničen – cijena zaštite bila je vrlo loša preglednost.

Još veći problem bile su gume.

Domagoj ih je punio TYRFIL masom. TIN je također koristio rješenja kojima se sprječavalo trenutno pražnjenje pneumatika. Na dubrovačkom Majsanu gume su, prema dokumentaciji sudionika, punjene u Šibeniku; veteranski izvori navode silikon. Ideja je svugdje bila ista: pogodak u gumu ne smije značiti da se teško, sporo vozilo za nekoliko sekundi pretvori u nepokretnu metu.

OD VIROVITICE I SISKA DO DUBROVNIKA

Gotovo svaka bojišnica dobila je vlastitu verziju oklopnjaka.

U Virovitici je nastao Mikeš. U borbu za Jasenaš 2. rujna 1991. stigao je kao velika moralna potpora braniteljima. Djelovao je strojnicom M-53 i napredovao prema kraju sela sve dok ga nije pogodila kumulativna mina iz ručnog raketnog bacača M57. Posada je teško ranjena. Taj slučaj dobro pokazuje dvostruku prirodu ovih vozila: protiv puščane vatre mogla su značiti život, ali pogodak pravog protuoklopnog sredstva bio je nešto sasvim drugo.

U Sisku je nastala cijela mala proizvodna linija. Policajac Tomislav Dedić predložio je oklopljivanje, a omogućio ga je direktor JANAF-a i zapovjednik 57. samostalnog bataljuna ZNG-a Antun Bobetko. Od kraja srpnja do početka listopada njihova je skupina oklopila 14 vozila. Posebno su poznati gusjeničari GJ-800B, koje su branitelji prozvali „šparetima“.

Oklopni GJ-800B iz sisačke skupine. Imao je dva sloja čeličnog lima, 11 puškarnica, mjesta za desetak ljudi i mogao je na ravnom postići oko 60 kilometara na sat. Takva vozila pratila su konvoje, izvlačila ranjene i ulazila u borbene akcije od Sunje i Komareva do pokušaja proboja prema Hrvatskoj Kostajnici.

MAJSAN – OKLOPNJAK KOJI JE ODRŽAVAO VEZU OPKOLJENOG DUBROVNIKA

Na jugu zemlje improvizirani oklop imao je još jednu presudnu ulogu: održati ljude na životu.

U korčulanskom Inkobrodu izrađen je Majsan, na osnovi teškog kamiona TAM 260. Dokumentacija Dubrovačkih muzeja potvrđuje istraživanja o konstrukciji, testiranju neprobojnosti, sendvič-stijenkama i punjenju guma, a zapisi sudionika navode da je vozilo Policijskoj upravi Dubrovnik predano 27. kolovoza 1991.

Autentična ratna fotografija Majsana. Vozilo je tijekom opsade koristila dubrovačka policija. Noću je prometovalo na relaciji Dubrovnik – Mokošica, a danju prema Belvederu, prevozeći ljude, ranjenike i opskrbu. Najviše su stradavale gume. Ostalo je zabilježeno svjedočanstvo da se u grad jednom uspio vratiti sa samo dvije čitave gume.

AUTENTIČNA VIDEO SNIMKA MAJSANA U RATNOM DUBROVNIKU – Gradoplov:
Pogledajte Majsan na ratnim snimkama Dubrovnika

Majsan je rat preživio. Obnovljen je i danas je postavljen u parku na Batali u Dubrovniku, u blizini ratnog broda Sveti Vlaho.

KOLIKO SU TA VOZILA STVARNO VRIJEDILA?

Nisu bila tenkovi. I tu razliku ne treba zamagljivati.

Većina improviziranih oklopnjaka nije bila projektirana za frontalni dvoboj s tenkom T-55, BVP-om ili protuoklopnim topom. Njihova velika vrijednost bila je drugdje: štitili su od pješačkog oružja i gelera, omogućavali transport ljudi i streljiva, izvlačenje ranjenika, prolazak ugroženim cestama i pružali vatrenu potporu tamo gdje prije nije postojala nikakva oklopna zaštita.

Sisački „špareti“ pokazali su da kvalitetno izveden improvizirani oklop može podnijeti ozbiljnu puščanu vatru i ostati uporabljiv. Domagoj je služio godinama. Boban je otišao u Vukovar. Majsan je održavao opkoljeni Dubrovnik. Mikeš je na Jasenašu imao golem moralni učinak.

Ali postojala je i druga strana.

Krešimir je pogođen bestrzajnim topom. Mikeš je zaustavljen protuoklopnim sredstvom. A možda najteži primjer za naše područje ostaje TOP 1, oklopnjak korišten u Kusonjama 8. rujna 1991.

Nakon rata od njega su ostali tek podvozje i kupola. Rekonstrukcija je napravljena prema fotografijama i svjedočenjima te je danas izložena na otvorenom postavu Galerije Barutana 1991. u Bjelovaru. Kustos Marin Sabolović upravo je na primjeru TOP-a 1 upozorio koliko je zaštita pojedinih ranih improvizacija zapravo bila ograničena.

I upravo zbog toga vrijednost tih vozila ne treba mjeriti tvrdnjom da su bila „jednaka tenkovima“. Nisu bila.

Vrijednost je u tome što je alternativa često bila – kamion bez ikakva oklopa ili pješak na otvorenoj cesti.

VIŠE OD 250 VOZILA – OD KAMIONA DO OKLOPNIH VLAKOVA

Literatura o hrvatskim improviziranim oklopnim sredstvima navodi više od 250 različitih vozila nastalih tijekom rata, a najveći val izrade pripada upravo 1991. godini. Oklopljivalo se gotovo sve što se moglo pokretati: kamione, traktore, buldožere, autobuse, automobile, gusjeničare, građevinske strojeve pa čak i željezničke lokomotive i vagone.

Hrvatska tehnička enciklopedija bilježi i dva motorna oklopna vlaka izrađena u Đuri Đakoviću, s oklopljenom lokomotivom, vagonom i platformama s protuzračnim topovima. Oklopni vlak izrađen je i u Brodosplitu.

Važno je pritom ispraviti jednu često ponavljanu kronološku pogrešku. Početak improvizirane proizvodnje nije bio posljedica embarga UN-a. TIN je postojao u srpnju, Domagoj i Krešimir počeli su se graditi 3. rujna, dok je Rezolucija Vijeća sigurnosti UN-a 713, kojom je uveden opći embargo na isporuku oružja Jugoslaviji, donesena tek 25. rujna 1991. Embargo je kasnije dodatno otežao hrvatski položaj, ali domaća improvizacija počela je prije njega.

ŠTO JE OD NJIH OSTALO?

Dobar dio tih neobičnih strojeva nestao je u borbama, rastavljen je ili je nakon rata propao. Ali nekoliko važnih primjeraka preživjelo je i danas čini rijetku tehničku baštinu Domovinskog rata.

Domagoj i Mikeš, zajedno s još nekoliko ručno izrađenih oklopnjaka, dokumentirani su u zbirci Memorijalnog centra Domovinskog rata Vukovar. Sv. Juraj, nastao na Tatri 138, i Sokol 1, izrađen na Zastavi 640, nalaze se u Vojnom kompleksu Turanj Gradskog muzeja Karlovac. Jedan sisački oklopni GJ-800B čuva Gradski muzej Sisak. Majsan stoji u parku Batala u Dubrovniku. Rekonstruirani TOP 1 nalazi se na Barutani u Bjelovaru.

Dio danas sačuvane zbirke oklopne tehnike u Memorijalnom centru Domovinskog rata Vukovar.

ČELIK JE KUPCIMA TREBAO DATI VRIJEME – I DAO GA JE

Tijekom jeseni 1991. situacija se postupno mijenjala. Padom i predajom pojedinih vojarni JNA hrvatske snage dolazile su do tenkova, BVP-ova, oklopnih transportera i topničkih sustava. S vremenom improvizirani kamioni i gusjeničari više nisu morali nositi teret za koji nikada nisu bili projektirani.

Ali prije toga trebalo je preživjeti kolovoz, rujan i listopad 1991.

U tome je njihov stvarni značaj.

Domagoj, Krešimir, TIN, Mikeš, Boban, Majsan, Hrvatina, Sv. Juraj, Sokol, sisački „špareti“ i deseci danas gotovo zaboravljenih vozila nisu dokaz da je Hrvatska 1991. imala razvijenu oklopnu industriju.

Oni dokazuju upravo suprotno.

Nije je imala – pa ju je počela stvarati usred rata.

Kada nije bilo tvorničkog oklopa, između dva čelična lima sipao se kvarcni pijesak i beton. Kada su gume bile preslaba točka, punile su se masom kako ih metak ne bi ispraznio. Kada nije bilo vojnog podvozja, uzimao se kamion Čistoće, cestarski damper, stari minopolagač ili civilna Tatra. Nacrti su ponekad nastajali istodobno dok su varioci već spajali prve ploče.

I možda upravo zato 3. rujna 1991. nije samo datum početka izrade dvaju oklopnjaka u zagrebačkoj radionici.

To je jedan od datuma koji najbolje pokazuju kako je Hrvatska vodila prve mjesece rata: s onim što je imala, dok nije došla do onoga što joj je trebalo.

A Domagoj i Krešimir nastali su za samo jedanaest dana.