Hrvatski branitelji 3. kolovoza 1991. potisnule srpske paravojne snage iz Lušca

Treći kolovoza 1991. nije među najpoznatijim datumima obrane Vukovara. U javnosti se češće govori o početku otvorenog napada na grad 25. kolovoza, tromjesečnoj opsadi i slomu obrane u studenome. Ipak, toga su dana hrvatske snage ostvarile uspjeh koji je bitno popravio njihov položaj u gradu.

Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata u svojoj kronologiji navodi da su hrvatske postrojbe iz vukovarskog naselja Lužac protjerale srpske snage. U drugoj publikaciji Centra događaj je opisan nešto preciznije, hrvatski policajci i gardisti 3. kolovoza uspostavili su nadzor nad Lušcem.

Povjesničar Davor Marijan ocijenio je da su hrvatske snage tim potezom obranu Vukovara zaokružile u jedinstvenu cjelinu. Izvori se, dakle, podudaraju u datumu i ishodu, ali javno dostupna dokumentacija ne donosi potpun opis borbe. Nisu pouzdano navedeni broj sudionika, točan sastav hrvatskih snaga, zapovjednik akcije, gubici ni pojedinačni pravci njihova ulaska u naselje. Te praznine ne treba popunjavati naknadnim pretpostavkama.

Naselje preko kojeg je prolazio put prema Vinkovcima

Lužac je povezivao Vukovar i Borovo Naselje, ali i prilaz prema Bogdanovcima, Marincima, Nuštru i Vinkovcima. Tim je pravcem prolazio takozvani Kukuruzni put, poljska komunikacija kojom su u grad dopremani ljudi, streljivo, hrana i sanitetski materijal. Njime su također izvlačeni ranjenici i civili.

Nadzor nad Lušcem zato nije bio samo lokalno pitanje. Hrvatskim je snagama omogućio povezivanje gradskih obrambenih položaja i sigurniji pristup jedinoj kopnenoj vezi sa slobodnim područjem. U isto vrijeme pobunjene srpske snage, uz sve otvoreniju pomoć JNA, napadale su hrvatska naselja u istočnoj Slavoniji. Samo dva dana prije događaja na Lušcu napadnuti su Dalj, Erdut i Aljmaš, gdje su počinjeni zločini nad hrvatskim braniteljima i civilima.

U takvim okolnostima uspjeh hrvatskih policajaca i gardista imao je obrambeni cilj. Oni nisu zauzimali tuđe područje, nego su iz naselja unutar Vukovara potisnuli naoružane pobunjenike i učvrstili položaj hrvatskih vlasti pred napadom koji se pripremao oko grada.

Mještani su postali branitelji vlastitih ulica

Obrana Lušca tijekom sljedećih mjeseci u velikoj se mjeri oslanjala na njegove stanovnike. HRT je Stjepana Vidakovića zabilježio kao prvog zapovjednika obrane naselja. Prema njegovu svjedočenju, obrambena skupina u početku je imala trinaest ljudi, među kojima devetoricu članova obitelji Vidaković, dok je poslije na položajima bilo najviše oko 60 branitelja. Uz domaće ljude borili su se policajci i dragovoljci pristigli iz Đakova.

Ti se podaci odnose na obranu Lušca u cjelini i ne dokazuju da su svi navedeni sudjelovali upravo u akciji 3. kolovoza. Ipak, pokazuju na čemu je obrana toga prostora počivala. Malobrojni mještani, policajci i gardisti držali su položaje na prilazu koji je agresoru smetao u namjeri da razdvoji Vukovar od Borova Naselja.

Lužac je pod hrvatskim nadzorom ostao tijekom najtežeg dijela bitke. Srpske snage i JNA uspjele su ga okupirati 2. studenoga 1991. Time je obrana grada presječena, a nad zarobljenim braniteljima i stanovnicima počinjeni su zločini. Kasnija tragedija objašnjava zašto je Lužac bio toliko važan i zašto ga je agresor uporno napadao.

Lužac se najčešće pamti po tragediji iz studenoga

Godine 2026. navršava se 35 godina od uspostave hrvatskog nadzora nad Lušcem. Grad Vukovar u svojem je programu za 2026. predvidio obilježavanje stradanja toga naselja, ali akcija od 3. kolovoza nije posebno navedena među gradskim manifestacijama. Javno sjećanje na Lužac i dalje je uglavnom vezano uz okupaciju i žrtve od 2. studenoga.

Takav odnos prema stradanju razumljiv je, ali povijest Lušca ne počinje njegovim padom. Treba pamtiti i dan kada su hrvatski branitelji potisnuli srpske postrojbe, povezali obranu grada i osigurali prilaz Kukuruznom putu. Njihov uspjeh nije zaustavio kasniju nadmoć agresora, ali je Vukovaru dao prostor i vrijeme za pripremu obrane.