OKLOPNA BRIGADA JNA KOJA JE PROBILA PREMA SAJMIŠTU: Dosje 1. proleterske gardijske mehanizirane brigade u bitci za Vukovar

VUKOVAR – U povijesti Bitke za Vukovar stalno se ponavljaju nazivi Gardijske divizije, Gardijske motorizirane brigade, Operativne grupe Jug i brojnih mehaniziranih brigada JNA. Upravo zbog toga jedna od postrojbi koja je u najranijim i presudnim fazama napada stvarno ulazila u Vukovar ostala je gotovo skrivena iza većih formacija.

Bila je to 1. proleterska gardijska mehanizirana brigada JNA – 1. pgmbr, beogradska elitna oklopno-mehanizirana postrojba kojom je 1991. zapovijedao pukovnik Milorad Vučić.

Njezini bataljuni nalazili su se pred Vukovarom prije nego što je Mile Mrkšić sa svojom Gardijskom motoriziranom brigadom preuzeo središnju ulogu u završnoj operaciji osvajanja grada. Jedan bataljun 1. pgmbr sudjelovao je u pokušaju deblokade vukovarske vojarne, drugi je djelovao na području Borova, njezini elementi 14. rujna probili su hrvatsku obranu iz smjera Negoslavaca prema Sajmištu, a dijelovi brigade poslije su angažirani i prema Vinkovcima, Iloku i Bogdanovcima.

Prvo razjasnimo najveću zabunu: dvije gardijske brigade nisu ista postrojba

Za razumijevanje bitke nužno je razdvojiti dva vrlo slična naziva.

1. proleterska gardijska mehanizirana brigada – 1. pgmbr

• pripadala je 1. proleterskoj gardijskoj mehaniziranoj diviziji

• matični garnizon bio joj je Beograd

• zapovjednik brigade bio je pukovnik Milorad Vučić

• bila je prvenstveno oklopno-mehanizirana postrojba s tenkovskim i mehaniziranim bataljunima.

Gardijska motorizirana brigada – gmtbr

• bila je posebna gardijska postrojba iz Beograda

• na vukovarsko ratište upućena je krajem rujna

• njome je zapovijedao pukovnik Mile Mrkšić

• postala je okosnica Operativne grupe Jug i glavna postrojba JNA za završno zauzimanje južnog dijela Vukovara.

Vojni eksperti ICTY-a tu razliku smatraju toliko važnom da u svojem prikazu strukture JNA izrijekom upozoravaju da tri proleterske gardijske mehanizirane brigade 1. gardijske divizije nisu isto što i Gardijska motorizirana brigada.

Drugim riječima, reći da je „Mrkšić zapovijedao 1. proleterskom gardijskom mehaniziranom brigadom“ bilo bi pogrešno. Njezin zapovjednik bio je Milorad Vučić.

Beogradska brigada visoke borbene spremnosti

1. pgmbr bila je dio 1. proleterske gardijske mehanizirane divizije, jedine klasične gardijske mehanizirane divizije koja je preživjela velike reorganizacije JNA potkraj osamdesetih godina.

Američka vojno-obavještajna studija Balkan Battlegrounds navodi Vučića kao zapovjednika brigade, Beograd kao mirnodopsko sjedište, a područje Sremskih Karlovaca i Šida kao njezino istureno područje razmještaja tijekom 1991.

Srbijanski povjesničar Bojan B. Dimitrijević, u znanstvenom radu objavljenom u časopisu Istorija 20. veka, donosi posebno zanimljive podatke o mobilizaciji.

U prvoj mobilizaciji brigada je, prema njegovim podacima, dosegla čak 107 posto popune, no pričuvnici su nakon 18 dana vraćeni kućama. U drugoj mobilizaciji odziv je iznosio 97 posto, ali je više od trećine pristiglih pričuvnika bilo novo. U noći 3. srpnja 1991. brigada je krenula prema Srijemu i razmjestila se u okolici Sremske Mitrovice.

To znači da 1. pgmbr nije stigla na vukovarsko područje tek s velikom rujanskom ofenzivom. Nalazila se u neposrednom operativnom zaleđu istočne Slavonije mjesecima ranije.

Što je jedna takva brigada imala od oružja?

Mehanizirana brigada JNA po ratnoj formaciji bila je iznimno snažna samostalna borbena cjelina.

Prema rekonstruiranoj ratnoj formaciji nakon reorganizacije „Jedinstvo“, takva se brigada sastojala od:

Sastav/Ratna formacija

Oklopni bataljuni 2

Mehanizirani bataljuni 2

Mješoviti topnički divizij 1

Mješoviti PZO divizij 1

Protuoklopni divizij 1

Inženjerijski bataljun8 1

Pozadinski bataljun 1

Izviđačka četa 1

Četa veze1

ABKO i vojna policija manji sastavi

Za 1. pgmbr navodi se puna formacijska popuna od oko 83 tenka T-55 te približno 82 oklopna transportera i borbena vozila pješaštva M-60/M-80. U formaciji su se nalazile i samohodne haubice 2S1 kalibra 122 mm, višecijevni bacači raketa M-63 „Plamen“, minobacači 120 mm, protuzračna i protuoklopna sredstva, inženjerijska i izvlačna vozila. Ratna formacija cijele mehanizirane brigade predviđala je približno 3.800 ljudi.

No ta brojka ne znači da je Vučić istodobno doveo 83 tenka i gotovo četiri tisuće ljudi u Vukovar.

To je važna razlika između formacijskog stanja i stvarno angažirane snage. Mobilizacija, demobilizacija pričuvnika, istjecanje vojnog roka i djelovanje brigade po odvojenim bataljunima znatno su smanjivali broj ljudi i vozila koja su se mogla pojaviti na jednom pravcu.

CIA upravo zbog toga upozorava da bi množenje pune formacijske snage brigada davalo potpuno pogrešnu sliku stvarnog broja vojnika u pojedinoj operaciji.

Kolovoz 1991. – jedan bataljun prema Borovu, drugi prema vukovarskoj vojarni

Sredinom kolovoza dogodila se odluka koja će se JNA ubrzo pokazati problematičnom – pričuvni sastav 1. pgmbr ponovno je demobiliziran pa je u području razmještaja ostala uglavnom kadrovska jezgra.

Unatoč tome, krajem kolovoza brigada je već izravno uvučena u borbe.

Dimitrijević navodi da je 2. mehanizirani bataljun 1. pgmbr upućen na područje Borova Sela i Borova Naselja, u početku sa zadaćom stvaranja tampon-zone. Ubrzo je uključen u borbena djelovanja protiv hrvatskih snaga.

Istodobno je 1. oklopni bataljun brigade krenuo prema Vukovaru radi deblokade tamošnje vojarne JNA. Upravo u tim akcijama brigada je, prema istom izvoru, pretrpjela prve gubitke u ljudstvu i tehnici.

To je važan podatak: 1. pgmbr nije tek periferno osiguravala područje oko Vukovara. Njezini oklopni sastavi bili su među postrojbama koje su još krajem kolovoza pokušavale prodrijeti prema gradu.

28. kolovoza – desetci tenkova kreću prema Vukovaru

Američka studija Balkan Battlegrounds rekonstruira veliki pokušaj JNA od 28. kolovoza 1991. da deblokira vojarnu u Vukovaru.

U operaciju su uvedeni elementi dviju mehaniziranih brigada – ukupno procijenjenih 1.500 do 2.000 vojnika, 60 do 70 tenkova i približno toliko borbenih vozila pješaštva.

Prema toj rekonstrukciji, najmanje dva bataljuna 1. gardijske mehanizirane brigade vjerojatno su bila angažirana na pravcu iz Negoslavaca, dok je 453. mehanizirana brigada djelovala na drugom pravcu. Autori pritom otvoreno ostavljaju mogućnost drukčijih taktičkih podređivanja pojedinih bataljuna, što pokazuje koliko je zapovjedna struktura JNA tih dana bila promjenjiva.

Još nije bila riječ o završnoj operaciji osvajanja Vukovara. Primarni cilj bio je doći do blokirane vojarne i uspostaviti slobodu kretanja JNA.

Ali 1. pgmbr već je bila unutra.

14. rujna – Vučićevi oklopnici probijaju se iz Negoslavaca prema Sajmištu

Najjasnije dokumentirana uloga brigade u samom Vukovaru dolazi 14. rujna 1991., na početku općeg napada.

Plan JNA predviđao je napad 453. mehanizirane brigade prema Bogdanovcima, Đergaju/Dukincima i jugozapadnom dijelu Vukovara, dok su elementi 1. gardijske mehanizirane brigade, zajedno s pješaštvom lokalne srpske Teritorijalne obrane iz Bršadina i Negoslavaca, dobili glavni pravac iz Negoslavaca prema Sajmištu i vojarni JNA.

Nakon topničke pripreme i zračnih udara krenuo je oklop.

CIA-ina rekonstrukcija događaja zaključuje da su elementi 1. gardijske mehanizirane brigade probili hrvatsku obranu i brzo doprli do vojarne.

To je možda najvažniji trenutak za razumijevanje ove brigade.

Prije dolaska Mrkšićeve Gardijske motorizirane brigade upravo su Vučićevi mehanizirani i oklopni sastavi bili među snagama koje su iz pravca Negoslavaca otvorile prodor prema vukovarskom Sajmištu.

No probiti jednu obrambenu crtu nije značilo osvojiti grad.

Vukovar je JNA prisilio na dugotrajnu borbu za koju glomazne oklopno-mehanizirane formacije nisu bile pripremljene.

Šid – Vinkovci: izvorni plan bio je mnogo veći od samog Vukovara

Dok se oko Vukovara vodila bitka, JNA je pripremala znatno ambiciozniju operaciju.

Direktiva 1. vojne oblasti od 19. rujna predviđala je da ojačana 1. proleterska gardijska mehanizirana divizija bude dio glavne manevarske snage za duboki prodor prema zapadu.

Tomislav Kovačić u znanstvenom časopisu Hrvatskog vojnog učilišta Strategos navodi da su preko Šida uvedene 2. i 3. proleterska gardijska mehanizirana brigada, koje su se pridružile 1. pgmbr koja se već nalazila u istočnom Srijemu, zajedno s pridodanom 252. oklopnom brigadom iz Kraljeva.

Napad je trebao početi 20. rujna, ali su postrojbe uvedene gotovo „s hodnje“, bez odgovarajućeg izviđanja i detaljnog planiranja, dok je komunikacija Šid – Vinkovci bila zakrčena.

Prvotni cilj, dakle, nije bio višemjesečno stajanje pred Vukovarom.

Vukovar je trebao biti svladan ili izoliran kako bi se velika oklopna grupacija mogla nastaviti kretati prema zapadu.

Dogodilo se upravo suprotno.

Vukovar je zaustavio veliku manevarsku zamisao

Hrvatska obrana prisilila je JNA da sve veći dio snaga troši na prostor Vukovar – Vinkovci.

Nakon neuspjeha početne operacije, 1. gardijska mehanizirana divizija dobila je bitno drukčiju ulogu: odsijecati Vinkovce od Vukovara i vezivati hrvatske snage u tom području i južno od Vinkovaca kako bi se olakšalo zauzimanje Vukovara.

Sam grad zatim su prvenstveno osvajale snage Operativne grupe Jug, stvorene oko Mrkšićeve Gardijske motorizirane brigade, i snage koje su djelovale sjeverno od Vuke.

Zato nije točno tvrditi ni da 1. pgmbr „nije bila u bitci za Vukovar“, ni da je ona bila glavna brigada koja je osvojila grad.

Istina je preciznija: njezini bataljuni bili su važni u ranim pokušajima deblokade, u prodoru na Sajmište i u stvaranju vanjskog obruča i pritiska na komunikaciju Vukovar – Vinkovci.

Sedam dana pod Operativnom grupom Jug

Još jedan gotovo nepoznat detalj nalazi se u američkoj rekonstrukciji sastava JNA.

Od 30. rujna do 7. listopada 1991. 1. gardijska mehanizirana brigada bila je podređena Operativnoj grupi Jug, čije se zapovjedništvo nalazilo u području Negoslavaca.

CIA za brigadu u tom razdoblju također navodi istureno zapovjedno mjesto u okolici Negoslavaca.

Nakon 7. listopada brigada se ponovno vodi u sastavu matične 1. gardijske mehanizirane divizije, a njezino se istureno zapovjedništvo potom vjerojatno premješta prema Nijemcima.

To dodatno objašnjava zašto se u izvorima postrojbe ponekad preklapaju: zapovjedni odnosi nisu bili stalni, a bataljuni su se pridodavali drugim taktičkim sastavima.

Brigada se raspršila po bataljunima

Do jeseni 1991. 1. pgmbr više nije djelovala kao kompaktna brigadna kolona.

Dimitrijević izričito navodi da je u tom razdoblju djelovala po bataljunima na više pravaca, praktički preko velikog dijela istočnoslavonskog ratišta. Dio snaga zajedno je s 3. proleterskom gardijskom mehaniziranom brigadom djelovao prema Vinkovcima, dok su drugi sastavi bili angažirani na području Iloka.

To je također razlog zbog kojeg je gotovo nemoguće jednu fotografiju tenkovske kolone iz Vukovara automatski proglasiti „kolonom 1. pgmbr“.

Oklop je tih mjeseci stalno pregrupiran.

Bogdanovci – devet mrtvih u jednoj četi

Jedan od najtežih pojedinačno dokumentiranih gubitaka 1. pgmbr vezan je uz Bogdanovce.

Fond za humanitarno pravo, oslanjajući se na dokumentaciju i dokazne predmete pred međunarodnim sudovima te tadašnji list JNA Narodna armija, navodi da je u napadu na Bogdanovce sudjelovala jedna četa bataljuna 1. pgmbr zajedno s dijelovima 2. pgmbr.

Zapovjednik bataljuna iz kojeg je ta četa izdvojena bio je kapetan Cane Simonovski, dok je zapovjednik brigade bio pukovnik Milorad Vučić.

Dimitrijević donosi i podatak o cijeni takvog načina uporabe oklopa.

Četa 1. pgmbr poslana u pomoć 2. pgmbr u napadu na Bogdanovce imala je devet poginulih pripadnika. Kao glavni problem navodi izostanak odgovarajuće pješačke zaštite tenkova, zbog čega su oklopna vozila i njihove posade postajali izloženi hrvatskim protuoklopnim sredstvima.

Brigada je poslije manjak pješaštva pokušavala rješavati pridodavanjem sastava Teritorijalne obrane i njihovom kratkom obukom za zajedničko djelovanje s oklopom.

Koliki su stvarni gubici 1. pgmbr?

Ovo je dio u kojem treba biti posebno oprezan.

Za cijelu Bitku za Vukovar postoje brojne i međusobno vrlo različite procjene JNA gubitaka u ljudstvu, tenkovima i oklopnim vozilima. Velik dio tih brojki odnosi se na sve snage JNA, TO-a i pridodanih sastava, a ne na pojedinu brigadu.

Zato se uništeni tenk na Trpinjskoj cesti ne smije bez konkretnog dokumenta pripisivati 1. pgmbr samo zato što je ona bila dio 1. gardijske divizije.

Za samu brigadu zasad imamo znatno čvršći podatak iz Dimitrijevićeva istraživanja:

do sredine prosinca 1991. stradalo je ukupno 26 pripadnika 1. pgmbr.

Od tog broja najmanje devet pripadnika otpada na četu angažiranu kod Bogdanovaca.

Za ukupan broj uništenih ili teško oštećenih tenkova i BVP-ova 1. pgmbr zasebno dostupni izvori ne daju dovoljno pouzdanu zbirnu brojku.

Znamo da je njezin 1. oklopni bataljun već krajem kolovoza pretrpio prve gubitke u ljudstvu i tehnici kod Vukovara, ali bez sigurnog raščlanjivanja po tipovima i brojevima vozila.

Stoga bi svaka precizna tvrdnja poput „1. pgmbr izgubila je 30 ili 40 tenkova u Vukovaru“ bez dodatnog arhivskog dokumenta bila nagađanje.

Zašto je ova brigada važna za razumijevanje Bitke za Vukovar?

Zato što njezina povijest ruši pojednostavljenu sliku prema kojoj je ogromna JNA sila jednoga dana stigla pred Vukovar i krenula u jedinstvenom napadu.

1. pgmbr pokazuje nešto drugo.

Brigada je mobilizirana, demobilizirana, ponovno mobilizirana, premještena iz Beograda prema Srijemu, razlomljena na bataljune, korištena kao tampon-sila, zatim uvedena u otvorene borbe, privremeno podređena drugom operativnom zapovjedništvu i ponovno vraćena matičnoj diviziji.

Njezini su tenkovi trebali biti dio velike manevarske sile sposobne za dubok prodor kroz Slavoniju.

Umjesto toga, završili su u borbama za sela, raskrižja, prilaze gradu i uske vukovarske ulice.

Upravo je Bojan Dimitrijević, pišući iz srbijanske historiografske perspektive i na temelju izvora JNA, zaključio da velika količina oklopa nije donijela rezultate razmjerne snazi kojom je vojska raspolagala.

A Tomislav Kovačić u analizi operacije 1. vojne oblasti zaključuje da je 1. gardijska divizija, umjesto planirane velike manevarske sile za prodor prema zapadu, na kraju prvenstveno vezivala hrvatske snage oko Vinkovaca i pomagala stvaranju uvjeta za pad Vukovara.

Od elitne manevarske brigade do borbe za nekoliko kilometara zemlje

To je možda i najveći paradoks 1. proleterske gardijske mehanizirane brigade u Vukovaru.

Po ratnoj formaciji bila je jedna od najjačih brigada JNA: deseci tenkova, deseci borbenih vozila pješaštva, vlastito topništvo, protuzračna obrana, inženjerija i logistika.

Na papiru – postrojba za brz manevar i duboki prodor.

Pred Vukovarom – bataljuni koji se probijaju nekoliko kilometara od Negoslavaca prema Sajmištu, tenkovi kojima nedostaje pješačka zaštita, gubici kod Bogdanovaca i velika divizija čiji je prvotni operativni plan praktički nestao u dugotrajnoj bitci.

1. proleterska gardijska mehanizirana brigada nije sama osvojila Vukovar. Ali bez nje se ne može razumjeti kako je JNA uopće došla pred Sajmište, kako su izgledali prvi veliki oklopni prodori i kako je golema mehanizirana sila postupno uvučena u bitku koja je srušila njezin izvorni plan za istočnu Slavoniju.

Izvori

Temelj članka čine znanstveni rad Bojana B. Dimitrijevića Neuspela intervencija. Upotreba oklopnih jedinica JNA u ratu u Hrvatskoj 1991., objavljen u časopisu Instituta za savremenu istoriju Istorija 20. veka; izvorni znanstveni rad Tomislava Kovačića Napadna operacija 1. vojne oblasti Jugoslavenske narodne armije u jesen 1991. godine u časopisu Hrvatskog vojnog učilišta Strategos; vojna studija Balkan Battlegrounds; dokumentacija ICTY-a/IRMCT-a te Dosje Fonda za humanitarno pravo o ulozi JNA u ratovima u Hrvatskoj i BiH.