Zasjeda kod Donjih Poljica odnijela je život hrvatskog branitelja Stipana Liovića

Velike napadne borbe u Oluji bile su završene, ali oružje na novouspostavljenoj hrvatskoj granici još nije utihnulo. Dana 12. kolovoza 1995., tijekom zaposjedanja položaja kod Donjih Poljica u dolini Une, dio porečke 2. bojne 154. domobranske pukovnije našao se pod neprijateljskom vatrom. Poginuo je Stipan Liović, a ranjeni su Robert Sabo i Ivan Brajković, navodi se u službenom prikazu ratnog puta branitelja Poreštine koji je objavio Grad Poreč.

Liović, među suborcima poznat kao Pobro, rođen je 11. prosinca 1953. u Zasioku u Cetinskoj krajini. Njegova obitelj doselila se 1958. u Funtanu, gdje je završio osnovnu školu i radio kao ribar. U Domovinski rat otišao je kao dragovoljac. Njegove životne podatke i pripadnost 2. bojni 154. domobranske pukovnije zabilježio je Glas Istre u tekstu o poginulim istarskim braniteljima.

Od Krbavskog polja do obrambene crte na Uni

Postrojba je mobilizirana početkom kolovoza 1995. i uključena u djelovanja Zbornog područja Gospić. U Oluji je surađivala s 9. gardijskom brigadom „Vukovi“ na pravcu Ljubovo – Bunić te sudjelovala u oslobađanju Krbavskog polja, Udbine i prostora prema Plitvičkom Ljeskovcu i Prijeboju. Prema znanstvenom radu Ivana Vukovića objavljenom na Hrčku, jedna bojna 154. domobranske pukovnije 6. kolovoza izbila je na državnu granicu pravcem Trnavac – Brezovac – Čujića Krčevine – Prijeboj.

Nakon oslobađanja toga područja pukovnija je dobila zadaću osiguravanja obrambene crte Štrbački Buk – Kestenovac – Poljice – Demirović Brdo. Ratni put 154. brigade i domobranske pukovnije, koji su objavile udruge njezinih pripadnika, potvrđuje da je postrojba držala područje uz Unu od Štrbačkog buka do Demirovića brda te da je Stipan Liović bio njezin jedini poginuli pripadnik.

Porečkom 2. bojnom u Oluji zapovijedao je Mirko Bujić, dok je na čelu 154. domobranske pukovnije bio pukovnik Ivica Devčić. U prikazu susreta ratnih zapovjednika 154. brigade preneseno je Bujićevo svjedočenje da je bojna pretresala teren i osiguravala približno 20 kilometara državne granice. Pri zaposjedanju položaja dio bojne upao je u zasjedu.

Objavljeni izvori kao hrvatskog sudionika toga konkretnog okršaja navode samo dio 2. bojne 154. domobranske pukovnije. Deveta gardijska brigada sudjelovala je u prethodnom napredovanju, ali nema potvrde da je bila prisutna u zasjedi kod Poljica. Javno dostupni dokumenti ne navode nižu postrojbu srpskih snaga koja je otvorila vatru. Lokalni izvještaj s obilježavanja Liovićeve pogibije napadače određuje kao pripadnike Vojske Republike Srpske, no bez naziva brigade, bojne ili druge ustrojbene razine.

Pogibija nakon glavne napadne faze Oluje

Liovićeva pogibija u postrojbenim i lokalnim zapisima vodi se u sklopu sudjelovanja 154. pukovnije u Oluji. Kronološki je ipak najtočnije napisati da je stradao u završnim borbenim aktivnostima nakon glavne napadne faze operacije, tijekom osiguravanja granice na Uni.

Taj događaj nema veze s operacijom Una 95. Prema istraživanju povjesničara Davora Marijana, ta je operacija počela 18. rujna, više od mjesec dana nakon Liovićeve pogibije, i završila sljedećeg dana.

Razlika je bitna jer pokazuje da hrvatska pobjeda i oslobađanje okupiranog područja nisu istoga trenutka uklonili opasnost. Neprijateljske srpske snage s druge strane Une nastavile su djelovati po hrvatskim vojnicima koji su izvršavali zapovjeđene zadaće. Posljedica njihove vatre bila je smrt jednog branitelja i ranjavanje dvojice njegovih suboraca.

Trideset i jedna godina poslije

Na dan 12. kolovoza 2026. navršila se 31. godišnjica Liovićeve pogibije. Funtana ga se svake godine prisjeća polaganjem cvijeća i paljenjem svijeća na njegovu grobu. Na 30. godišnjicu 2025. počast su mu, uz obitelj, odali predstavnici Općine Funtana, župe i braniteljskih udruga iz Funtane, Vrsara i Poreča, što je zabilježeno u službenom izvještaju Općine Funtana-Fontane.

Kod mjesta pogibije postavljena je spomen-ploča, a jedno područje uz Poljice dobilo je naziv Poljana hrvatskog vojnika Stipana Liovića. U njegovu je čast 2006. pokrenut i malonogometni memorijal. Ti podaci, kao i činjenica da je pokopan 30. rujna 1995. na groblju u Funtani, navedeni su u istraživačkom tekstu Glasa Istre o njegovu životu i pogibiji.

Trideset i jednu godinu poslije ostaje nedovoljno istraženo tko je točno postavio zasjedu i koja je protivnička postrojba otvorila vatru. To nije razlog za nagađanje, nego za daljnje otvaranje vojne dokumentacije. Stipan Liović zaslužuje da se o njegovoj pogibiji govori točno kao o dragovoljcu koji je, nakon hrvatske pobjede u Oluji, poginuo izvršavajući posljednje ratne zadaće svoje postrojbe na Uni.