10. prosinca 1993. Bijeli put – što je bio konvoj spasa za 70.000 Hrvata Srednje Bosne?

Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu je bio humanitarni konvoj koji se sastojao 99 šlepera i 143 članova medicinskog osoblja, franjevaca, novinara i tehničkog osoblja, a za cilj je imao prenijeti hranu i lijekove u bolnicu u Novoj Biloj. Bolnica je bila na izdisaju, a glad je opasno prijetila Hrvatima cijele Lašvanske doline. Konvoj su predvodili dr. Slobodan Lang i Herman Vukušić, a trajao je 14 dana, od 10. do 24. prosinca 1993. Humanitarni konvoj “Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu” probio je potpunu osmomjesečnu blokadu sedamdesetak tisuća Hrvata u Lašvanskoj dolini, donio im spas u hrani i lijekovima, ali i vjeru da nisu sami. Taj povijesni konvoj, konvoj spasa, kako su ga Hrvati Lašvanske doline označavali, nakon prave putešestvije od polaska iz Zagreba sa zapadnog kolodvora stigao je na Badnjak u Novu Bilu. Donio je tračak svjetlost koja se mogla vidjeti ni kraju Lašvanskog tunela i kojemu je živjelo, borilo se i ginulo, rađalo, umiralo od gladi, žeđi, premorenosti, zbog nedostatka lijekova, nužne medicinske opreme, bez ikakve pomoći od bilo koga. Donio je nadu da će oko 70.000 Hrvata iz tog smrtonosnog obruča, iz mračnog tunela što je tada za opkoljene Hrvate bila Lašvanska dolina, ipak izaći (ostati) živi i spašeni. Jer, potpunu tragediju opkoljenih Hrvata najavljivali su i inozemni mediji, ali nitko ništa nije poduzimao da se ta tragedija spriječi. Kada je u kasno poslijepodne, 20. prosinca 1993. godine, u Lašvansku dolinu stigla vijest da je željno čekani „Bijeli put” na ulasku u Novi Travnik, nastalo je neopisivo veselje i rijeka sretnih i razdraganih ljudi, slila se, tisuće njih, u Novu Bilu, pred crkvu – bolnicu, kako bi se uvjerili da je blokada probijena, da su hrabra subraća stigla. Da se uvjere da ipak nisu sami, da nisu ostavljeni i zaboravljeni od svoje Hrvatske i hrvatskog puka u Hrvatskoj a i u južnim dijelovima BiH. Da zahvale tim hrabrim, časnim ljudima na njihovoj, moglo bi se slobodno reći suludoj odluci, krenuti u pakao Bosne, u pakao Lašvanske doline, kako bi dovezli pomoć, kako bi ohrabrili te napaćene, napadane, potpuno opkoljene Hrvate u toj maleno Lašvanskoj enklavi. A bilo ih je, vođeni, odreda, dobrotom, ljudskošću, željom i odlukom ići „bijelim putom” i s konvojem „Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu”, uz tisuće života vrijedne pomoći, ukupno 167, znanih i neznanih, franjevaca, desetak hrvatskih i inozemnih novinara, radnika, vozača…, dobrih ljudi i prijatelja čiju hrabrost i spremnost pomoći subraći u nevolji. Hrvati Lašvanske doline to nikada neće zaboraviti.