Najrašireniji oblik genocida nad Hrvatima 1991. godine bio je masovno etničko čišćenje i protjerivanje svih Hrvata, čak i na područjima gdje nije bilo rata. Tako je ispražnjen od Hrvata cijeli grad Ilok, a i sva okolna hrvatska sela. U strategiji velikosrpskog i četničkog genocida, Hrvati su ubijani i protjerani iz niza mjesta gdje uopće nije bilo rata: Beli Manastir, Benkovac, Obrovac, Knin, Glina, Hrvatska Dubica i sva druga mjesta gdje je kročila čizma srpskog vojnika.

Srpska vojska je bila poznata po masovnim etničkim čišćenjima, ubijanjima, silovanjima i protjerivanjima civila s ciljem stvaranja Velike Srbije još od Balkanskih ratova prije 100 godina kada su žrtve bili Albanci Kosova, Makedonije i Albanije. Kasnije je ta četnička strategija provedena u Crnoj Gori, a u II. svjetskom ratu u NDH, Sandžaku i Crnoj Gori.

Dana 16. i 17. listopada 1991. srijemski grad Ilok potpuno je ispražnjen od njegovih stanovnika Hrvata.

Etničko čišćenje na rasističkoj osnovi mržnje prema jednom narodu, 46 godina nakon propasti nacizma, napravila je srpska vojska predvođena JNA.

JNA, koja je, u stvari, trebala štiti ugrožene Hrvate u Iloku od prijetnji Srba iz Srbije i Slavonije koji su već počeli ubijati po Hrvatskoj.  No, zašto 29 godina DORH nije podnio tužbe protiv vrha JNA i vrha Srbije za etničko čišćenje i genocid u Iloku i čitavom Srijemu?

Grad su okružile postrojbe JNA spremajući se razoriti ga umjesto obraniti ga od podivljalih paravojnih jedinica Srba koji su već napravili stravične pokolje u Lovasu, Šarengradu, Tovarniku, Bapskoj i ostalim mjestima iločkog kruga.

Najbliži slobodni teritorij Iloku u tom trenutku bio je udaljen čak 25 kilometara. Zbog toga je nevino civilno hrvatsko stanovništvo pod prijetnjom smrti bilo prisiljeno napustiti Ilok.

Tako je iz Iloka krenula kolona više od 5000 ljudi – civila, staraca, žena i djece – morali su napustiti svoj grad Ilok samo zato što su Hrvati i kreću na put dugačak više od 40 km u Lipovac, prvo slobodno mjesto u Hrvatskoj. Još brojni su izašli iz obruča na druge načine, tako da je protjerano gotovo 8000 Hrvata.

Za ovaj zločin genocida je trebao odgovarati cijeli vojni vrh JNA i politički vrh Srbije, kao i parlamentarci u Srbiji koji su bili organizatori paravojnih postrojbi koje su ubijale u Iloku, Mohovu, Bapskoj, Šarengradu i Lovasu. No, osuđen je samo potpisnik dokumenta o iseljavanju u Šidu  Dragoljub Anđelković u Osijeku 2001. godine  (naravno, nedostupan hrvatskom pravosuđu). U presudi Anđelkoviću piše da je „za počinjenje kaznenog djela genocida utvrđena mu je kazna zatvora u trajanju od 15 godina, a za kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva kazna zatvora u trajanju od 20 godina, pa mu je izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od 20 godina“.

Ako je hrvatsko pravosuđe za Ilok i strahote koje su tamo doživjeli Hrvati presudilo genocid, sigurno ga nije organizirao osobno i samo Dragoljub Anđelković. Što je bilo vrhom zločinačke organizacije zvane JNA na čelu s Veljkom Kadijevićem, Blagojem Adžićem i drugima – pitanje je za DORH i hrvatske institucije?