Na to je zloglasni četnički major Jezdimir Dangić održao govor u kome je između ostalog rekao: “Mi smo se digli Srbi sa motikom i vilama u ruci, što je tko imao protiv Hrvata i Muslimana”.

Četnički koljački pohodi uz rijeku Drinu u II. svjetskom ratu, kao i posljednjem ratu, bili su jedna od najstrašnijih ratnih epizoda u Europi uopće. Ipak, četnici se i danas slave u Republici Srpskoj i Srbiji….a vlasti BiH i Hrvatske o svemu šute.

Od studenoga 1941. pa do veljače 1942. izvršeni su mnogi masovni pokolji Hrvata i muslimana od strane četnika u istočnoj Bosni i istočnoj Hercegovini. Osobita meta bili su muslimani u području od Višegrada do Foče. Istrebljivanje muslimana i Hrvata s ovog područja bio planski, sustavni i organizirani pohod četnika, koji su djelovali kao paravojska na području NDH, poticana od Beograda i Srbije.

O četničkim zločinima i situaciji na području opkoljenog Višegrada izvjestio je pismeno 3. studenoga 1941. Reis-ul-ulemu u Sarajevu njihov izaslanik, moleći pomoć u hrani i vojničku zaštitu. On izjavljuje: “Četnici su uzeli u svoje ruke cijelu okolicu Višegrada osim sela Orahovica. Sve dokle dođu i što živo uhvate, i to muškarce od 12 godina pa na više (nimalo slučajno četnici su poklali sve na isti način kao i u Rami 1942. i Srebrenici 1995. op.), na najokrutniji način ubijaju. Jednim vade grkljane, druge žive gule, trećima režu uši, nos i vade oči. Ženski svijet ubijaju, a djevojke prije toga spolno upotrijebe. Mlade žene vode sebi u logore da im poslužuju i da se s njima provode. Do sada računa se da je izginulo muslimana u kotaru Višegrada na gornji način oko 2.500 računajući u ovo i odbranu.Ima slučajeva i to dosta da i djecu kolju, pa im glave peku i svojim vođama šalju…Pošto se je pučanstvo iz sela sleglo u Višegrad, sam Višegrad je pasivno mjesto, tu je zavladala neopisiva glad i siromaštvo tako, da ima dosta svijeta, koji nema niti da jede, niti da se obuče, a niti da se gdje skloni. Danas je jedino moguće hranu pribaviti preko Mostara, Kalinovika i Foče. Izlažući ovo napominjem, da su četnici sva sela popalili, pa je potrebna brza i trajna pomoć, pošto se izbjeglice ne bi imale kuda povratiti i kad se prilike srede”.

Pokolji su se odmah nastavili.

Tako su četnici početkom prosinca ušli u Goražde, a 5. XII 1941. u Foču, u kojoj ostaju do 20. I 1942., kada je zauzimaju partizani. S ulaskom četničkih postrojbi u ova mjesta dolazi do pravog masakra stanovništva. O ulasku četnika i njihovoj vladavini svjedoči izvješće Kotarske ispostave Goražde od 18. V. 1942. U njemu piše: “KRVAVA VLADA ČETNIKA. Dne 30. studenog 1941. godine naše vlasti i talijanska vojska napustile su Goražde, te su na 1. prosinca unišli u Goražde krvavi odredi četničkih zlikovaca. Na samome mjestu u Goraždu sačekali su četnike mnogi građani Goražda neki iz straha, a neki iz zadovoljstva. Na čelu ostalih četnike je dočekao na mostu zloglasni Mitar Traparić sa srpskom zastavom. Prije samoga nastupa četnika, sam svrstao građane tako da su na desnoj strani bili postrojeni Srbi, a na lijevoj muslimani i katlici. U to je naišao krvavi major Dangić i nazvao Boga, na što je vodstvo te povorke odgovorilo sa “Živila Velika Srbija i Živili četnici”.

Na to je zloglasni major održao govor u kome je između ostalog rekao: “Mi smo se digli Srbi sa motikom i vilama u ruci, šta je ko imao protiv Hrvata i Muslimana”.

Na tri mosta u Goraždu poklano je oko 7.000 ljudi a u relaciji od Foče do Ustiprače Drina je progutala oko 20.000 ljudi. Da su preživjeli građani Goražda spasili bar gole živote može se zahvaliti čestitim i poštenim nekim građanima pravoslavne vjere kao i to da sam grad Goražde sa ovu stranu Drine nije do temelja izgorio. Gotovo identično je bilo i u Foči.

Slijede žrtve iz Čajniča, Srebrenice, Vlasenice, Ruda, Rogatice i što dalje nabrajati, svaki Hrvat i svaki musliman bio je meta četnika. Rijeke, već spomenuta Drina, te Neretva, Rama, Bosna, Vrbas, Sana, Una, Zrmanja, Kupa, Cetina postale su nijemi svjedoci četničkih žrtava. Četnici su ubili 67 muslimanskih imama i hafiza te 52 katolička svećenika, ubijane su časne sestre, javnosti dobro poznate drinske mučenice. Opljačkano je, spaljena i razoreno na desetke tisuća obiteljskih obitavališta, a potpuno je razoreno oko 300 sela i manjih gradova, brojne crkve, džamije i druga narodnosna obilježja Hrvata i muslimana jednostavno su zatirana. Međutim, još nisu pouzdano utvrđene ljudske žrtve, ali one uključuju na desetke tisuća Hrvata i muslimana u NDH.

Sve to odigralo se raspadom prve Jugoslavije 1941. godine.

I onda se ista povijest ponovila raspadom druge Jugoslavije 1991. godine.

Ponovno četnici kolju na istim prostorima gdje je već jednom prošla njihova zločinačka i zatornička ruka. Ponovno se najvećom mržnjom okomljuju na Hrvate i muslimane, sve gdje četnici prođu biva poharano i uništeno pokoljima kao i 1941. godine, uz zvjerska mučenja i masovna ubijanja na najgori mogući način.

A onda na sve to užas današnjeg doba: u tom Višegradu, mjestu pokolja 1941. i 1992., održavaju se danas postrojavanja četnika u čast Draže Mihajlovića. Krvnici se ponovno izrugjuju žrtvama. U Bosni i Hercegovini, točnije u genocidnoj tvorevini Republici Srpskoj, i državi Srbiji spomenici četnicima i Draži Mihajloviću niču kao gljive poslije kiše. A vlasti BiH o tome samo – šute.