Početkom II. svjetskog rata, još od 1941. godine postojala je jasna zajednička suradnja četnika i partizana. Ona je bila vrlo bliska kroz cijelu 1941. godinu, kako u Srbiji, tako i u NDH. To se vidjelo i pri pokoljima Hrvata 27. srpnja 1941. u Srbu i okolici, ali i kasnije, koje su njihovo zajedničko djelo. Godine 1942. i 1943. dolazi do diferencijacije partizana i četnika, ali ne u namjeri obnove Jugoslavije, već u njenom uređenju i pozicijama vlasti.

Godine 1944. Tito upućuje službeni poziv četnicima da pristupe partizanima, što je najveći broj njih i učinio, te su tako otišli na Beograd koji je praktički oslobodila Crvena Armija. U travnju 1944. Tito je uputio znakovite riječi:  “Ne treba zaboraviti da je za čitav oslobodilački pokret danas od primarne važnosti Srbija. Pitanje likvidacije izbjegličke vlade i priznavanje Nacionalnog komiteta zavisi od Srbije, odnosno naših (partizanskih op.) snaga u njoj.”

Suradnja četnika i partizana nije se, dakako, uvijek odvijala na temelju formalnih dogovora i sporazuma na relaciji četnički štab Draže Mihailovića – Vrhovni štab PO (jer su četnici kao nepouzdan partner bili interesno vezani i za druge strane u sukobu – Talijane, Nijemce, Ljotićevce, Nedićevce, ponegdje čak i za ustaše). Činilo se to ovisno o trenutnim potrebama jedne i (ili) druge strane, situaciji na terenu i političkim okolnostima, kao i u odnosu na specifične uvjete koji su vladali na pojedinim područjima.

Razočarani idealist Branko Ćopić ubija se u Beogradu

Brojne istine o ovim događajima (dogovorima i zajedničkoj borbi četnika i partizana, nastojanju i jednih i drugih da za sebe osiguraju primat jedinih “zaštitnika naroda”  i time steknu simpatije saveznika i učvrste svoje pozicije) zabilježio je u svojim romanima, humoreskama i pripovijetkama partizanski prvoborac i književnik Branko Ćopić  (roman Gluhi barut).

Zbog svoje iskrenosti i pisanja “bez dlake na jeziku”, Ćopić (inače omiljen u narodu) ubrzo poslije rata pao je u nemilost svojih dojučerašnjih partijskih drugova, pa je više puta zatvaran i kažnjavan. Idealist koji nije trpio laž i licemjerje, teško se razočarao u sustav za koji se borio, te se na svoj način nastavio obračunavati s njim, sve dok jednoga dana tu agoniju nije prekinuo skokom s jednog beogradskog nadvožnjaka u smrt.

Suradnja četnika i partizana funkcionirala je s promjenljivim intenzitetom, ali ono što je neupitno jest činjenica da su kontakti između njih trajali sve do jeseni 1944. godine, odnosno do trenutka kada su zapadni saveznici – prije svega Amerikanci i Britanci – uskratili svaku daljnju potporu i pomoć Draži Mihailoviću i njegovim četnicima.

Daljnji razvoj događaja, međutim, i posebice odnos Titove komunističke vlasti prema njima pri kraju i po svršetku rata, govori o tome da partizani četnike nisu baš sasvim zaboravili, te da su prema njima postupali potpuno drugačije od onoga kako su postupali prema vojnicima NDH.

Srbija, sklona četništvu, je bila ključ za prevlast partizana u Jugoslaviji

Pred kraj Drugoga svjetskog rata(velikosrpski) komunistički dužnosnik,Rodoljub Čolaković, pokazao je i javno svoje pravo lice. Na svečanoj sjednici Velike antifašističke narodno-oslobodilačke skupštine, kao sekretar Predsjedništva ovog tijela, rekao je među ostalim i ovo:

“(…) ‘Malodušnici i kukavice danas su zabrinuti za sudbinu Srba u Bosni i Hercegovini. Mogu da vam reknem, braćo iz Srbije, u ime bosanskih i hercegovačkih Srba ovo: uvijek smo mi u Srbiju gledali kao u kolijevku naše nacije…’ i dalje: ‘ I danas, mi s one strane Drine, koja nije i neće biti nikakva granica, nego samo međa plemenita, želimo…’, a u zaključku uzvikuje i slijedeće poruke: ‘ Neka živi slobodarska, nepobjediva Srbija ‘, te: ‘Neka živi jedinstvo srpske nacije! ‘.   (…) “ (vidi: D. Petrović, Konstituiranje federalne Srbije, Beograd, 1988., str.209.;  ).

Može li se zamisliti situacija, u kojoj bi u to vrijeme bilo tko u partizanima nešto slično poručio Hrvatima, Muslimanima ili Albancima,  a da to prođe bez teških posljedica?

Našavši se stješnjen između dva najmoćnija lidera tadašnje Europe (Staljina i Churchilla), Tito grozničavo nastoji okrenuti situaciju u svoju korist i po svaku cijenu osigurati vlast u budućoj državi. Uplašen dotadašnjim stavom Engleza koji su čitavo vrijeme rata podržavali bivšu monarhiju i bili spremni prepustiti Jugoslaviju izbjegličkoj kraljevskoj vladi, i u isto vrijeme svjestan popularnosti koju izbjegli kralj i njegova monarhistička svita, kao pripadnici Otadžbinske četničke vojske uživaju u Srbiji i srpskom narodu, Tito je već u travnju mjesecu 1944. godine rekao: “Ne treba zaboraviti da je za čitav oslobodilački pokret danas od primarne važnosti Srbija. Pitanje likvidacije izbjegličke vlade i priznavanje Nacionalnog komiteta zavisi od Srbije, odnosno naših snaga u njoj.” (vidi Đuro Đurašković, Osam sekretara partije, izd. Privredni pregled, Beograd, 1982., str.288.; knjiga je do 1990. godine bila uvrštena u fond garnizonskih biblioteka bivše JNA za cijelo područje SFRJ, i služila moralno-političkom odgoju vojnika i starješina)

Izbjegla monarhistička vlada, pod političkim pritiskom Engleza, morala je na kraju, u lipnju mjesecu 1944. godine popustiti i pristati na sporazum kojim je u Londonu formirana nova vlada; u njoj su se po prvi put našli oni koji su bili skloni Titu i jugoslavenskom Narodno-oslobodilačkom pokretu, poslije čega u Srbiji počinju prvi značajniji i masovniji prelasci iz četnika u partizane. Na izmjenu stava Engleza, presudan utjecaj imao je Staljin, koji je nastojao buduću Jugoslaviju uključiti u svoju zonu interesa, pa je u tom smislu računao s provjerenim komunističko-kominternovskim kadrom (Josip Broz Tito, Aleksandar Ranković, Milovan Đilas, Rodoljub Čolaković, Edvard Kardelj, Moša Pijade). To mu je trebalo olakšati posao uspostavljanjem komunističko-socijalističkog sustava u Jugoslaviji, po uzoru na SSSR.

Tito se sastao sa srpskim kraljem  u Italiji 1944. godine?

Već u prvoj polovici kolovoza 1944., tik prije amnestije četnika, pretpostavlja se da se Tito se uz posredovanje Churchilla tajno sastao s kraljem Petrom Karađorđevićem, na jednom ratnom brodu u blizini Napulja, u Italiji. Detalji ovoga sastanka nisu poznati, ali isti, ranije citirani izvor – u čiju vjerodostojnost ne treba sumnjati (budući da glorificira Tita i njegove suradnike) –  navodi:

” … Do punog priznavanja nove Jugoslavije još je predstojao dug i težak put. Na tome putu Tito je uporno odbijao formiranje zajedničke vlade. Churchill je, u želji da podigne autoritet jugoslavenskom kralju, pokazao vrlo veliku zainteresiranost i upornost da upriliči sastanak kralja Petra i Tita, makar i tobože, slučajno. Tito je to uporno odbijao. Da bi izbjegao makar i slučajan susret s kompromitiranim kraljem, koji se uz pomoć Engleza trebao vratiti na prijestolje, Tito je odbio poziv generala Wilsona da ga poseti u Coserti, jer se kralj Petar u vrijeme predviđeno za posjetu nalazio u Italiji (slučajno? op.). Za vrijeme sastanka Tita sa Churchillom, 12. kolovoza u Napulju, jedno od glavnih pitanja je bilo bi li se Tito sastao s kraljem makar na nekom ratnom brodu. Tito je diplomatski odgovorio da on nema ništa protiv toga da posjeti Churchilla na nekom ratnom brodu pa ako tamo bude kralj, može i s njim se vidjeti. Churchillu je poslije toga bilo sve jasno.

… Po povratku iz Italije on (Tito – op.) poduzima opsežne mjere za oslobađanje Srbije, angažirajući u toj akciji četiri korpusa Narodnooslobodilačke vojske. Takav operativni plan bio je u punom skladu sa brzim napredovanjem jedinica Crvene armije prema našim granicama.“ (vidi Đuro Đurašković, isto, str.288.;)

Ne bi li uspostavio kakvu-takvu stratešku ravnotežu, dokazao saveznicima da raspolaže respektabilnom vojnom silom koja je u stanju u bitnoj mjeri utjecati na razvoj ratnih operacija na području Jugoslavije, i u konačnici osigurao uvjete za preuzimanje vlasti – a budući da je u pogledu ratne tehnike bio u apsolutno podređenom položaju – Tito je odlučio iskoristiti jedinu preostalu mogućnost: izvršiti masovnu mobilizaciju, i ljudstvom pokušati ublažiti svoj podređeni položaj u odnosu na moćne savezničke vojske.

Taj toliko potreban potencijal, koji je, obzirom na tehničku inferiornost u odnosu na moćne saveznike jedino preostao  – topovsko meso koje je moralo “osloboditi Srbiju”  i buduću prijestolnicu države, Beograd – nastojalo se osigurati po bilo koju cijenu. Korištena su sva raspoloživa sredstva – od primjene sile, strijeljanja “na licu mjesta”  i prijetnji prijekim sudovima, do širokogrudih obećanja oprosta za one koji su pripadali četničkom pokretu ili drugim kvinsliškim postrojbama.

Pacificirana Srbija uključena u rat pri kraju – Antifašistički savez Srbije osnovan krajem 1944. godine!

Politički potez koji je također trebao Srbiju uvesti u fazu antifašističke borbe i ubrzati stvari, povučen je u mjesecu listopadu 1944. godine, formiranjem ASNOS-a (Antifašističkog saveza narodnog oslobođenja Srbije), čime je konačno, doduše pred sam kraj, i Srbija uključena u rat. Uslijedilo je to nakon oštrih kritika i opetovanih javnih upozorenja koja su posredstvom medija i diplomatskih kanala stizala iz Washingtona, Londona i Moskve, a odnosila su se na njezinu neaktivnost i izostanak otpora okupatoru.

Masovnom mobilizacijom u Srbiji, Srijemu, Bačkoj i Banatu, partizani za kratko vrijeme (u nepunih dva mjeseca), udvostručuju svoje snage te one narastaju na brojku od oko 800.000 boraca. Pri tomu se, naravno, mimo ikakvih kriterija koji bi podrazumijevali lojalnost Partiji i partizanskom pokretu, masovno agitiralo za uključivanje u rat svih, pa je i četnicima pružena mogućnost da kolektivno “operu”  svoje ranije grijehe stupanjem u jedinice NOP-a.

Partizanski redovi naglo su se popunjavali desetinama tisuća Srba, nakon što je kapitulirala Italija 1943. godine, a taj proces intenzivira se poslije Titove amnestije četnika u kolovozu mjesecu 1944. godine.

Tada su se masovno “kokarde”  zamjenjivale  “petokrakama”.

Što je rekao Philip Cohen o Titovim namjerama s četnicima?

Svjestan da mora popustiti, kako Englezima i Vladi u Londonu (s kojima je sklopio dogovor), tako i Srbima monarhističkog opredjeljenja, Tito ubrzano provodi u djelo svoje zamisli.

O tome Philip J. Cohen piše:

“Tito je javno tražio četničku podršku u zamjenu za ponuđenu amnestiju 17. kolovoza 1944. (dakle, neposredno nakon što se vratio iz Italije sa sastanka s kraljem Petrom i Churchillom –op.) i desetine tisuća četnika se prestrojilo u partizane. Nakon njemačkog povlačenja iz Beograda, Tito je ponovo ponudio amnestiju 21. studenoga 1944. i 15. siječnja 1945., i četnici su još jednom bili glavni korisnici amnestije. Suradnja s komunistima je značila de facto rehabilitaciju onih koji su surađivali sa Nijemcima.“ (P. J. Cohen, Srpski tajni rat – propaganda i manipulacija historijom, Sarajevo, 1996., str. 83)

Na str. 199., u bilješkama br. 201. i 202., autor nastavlja:

“U jednom dokumentiranom slučaju, 3.000 četnika iz četničkog korpusa Čegar, blizu Niša, napustilo je svoga četničkog komandanta majora Mirka Ćirkovića, da bi masovno postali partizani u rujnu 1944., pridruživši se 14. partizanskoj diviziji… ova amnestija je proširena na one četnike, hrvatske domobrane i slovenske domobrane koji su pomagali partizanima i koji, teoretski, nisu bili krivi za silovanja, ubojstva ili paljevine – radnje po kojima su četnici notorno bili poznati. ‘Odluka o općoj amnestiji lica koja su u četničkim jedinicama Draže Mihailovića učestvovala ili ih pomagala ili su učestvovali u jedinicama hrvatskih ili slovenskih domobrana’, Službeni list Demokratske federativne Jugoslavije, 1. veljače 1945., tom 1., br. 12., str. 6. … Iz ove amnestije su isključeni ustaše, Slovenska bijela i plava straža, sljedbenici Ljotića i članovi Nedićeve administracije.”

Cohen navodi čitav niz izvora kojima potkrepljuje gornje navode: Tomašević, Jozo, War and Revolution in Yugoslavia, 1941.-1945.; The Chetniks, Stanford, California, 1975.,  str. 347., 414., 425.; Singleton, Fred, Twentieth Centuri Yugoslavia, New York, Columbia University Press, 1976., str. 97.; Clissold, Stephen, Whirlwind: An Account of Marshal Tito’s Rise to Power, New York: Philosophical Library, 1979., str. 214.; Borković, Milan, Kontrarevolucija u Srbiji: Kvinsliška uprava 1941.-1944., Knjiga I (1941.-1942.), Beograd: Sloboda, 1979., str. 331., 358.; Martinović-Bajica, Petar, Milan Nedić, Chicago: The First American Serbian Corporation, 1956., str. 212., 446. itd.

Tito primio četnike u partizane, a onda izvršili genocid u NDH nad Hrvatima!

Uzimajući u obzir sve to, postaje razumljivijom Titova popustljiva politika prema četnicima i njihovom vodstvu – bio je to jedan od načina da osigura vlast sebi i Komunističkoj partiji; u protivnom, moglo se lako dogoditi da se upravo njemu i suradnicima poslije rata sudi kao “banditima”  i ”izdajnicima” .

U svjetlu spomenutih činjenica, kolektivna amnestija, odnosno abolicija četnika pred sam kraj rata, bila je prije logična posljedica do tada vođene politike nego iznenađenje.

Opća mobilizacija koja je kasnije uslijedila u Srbiji, omogućila je i ostatku četnika da kokardu zamijeni zvijezdom petokrakom i tako se uključi u pobjedničku, partizansku vojsku.

Jedan u nizu paradoksa je i taj, da su ti isti (dojučerašnji četnici) slijedećih tjedana, u “završnim operacijama za oslobađanje zapadnih krajeva zemlje“, ovoga puta stizali kao “oslobodioci” – partizani u NDH (Bosnu i Hercegovinu i Hrvatsku), gdje su provodili masovne zločine nad tamošnjim pučanstvom, Hrvatima i Muslimanima. U svim tim događanjima Srbi nisu stradali od strane partizana, već su partizanska ubijanja bila usmjerena primarno na Hrvate, te Muslimane, Nijemce i Talijane. Ono što nisu bili kadri za vrijeme rata učiniti kao četnici, sada su nastojali nadoknaditi s petokrakama na kapama, izdašno koristeći priliku koja im je pružena.

Poslije rata, više radi toga da se umiri javnost izvan Srbije, sudilo se nekolicini četničkih istaknutih vođa na čelu s Dražom Mihailovićem i Nikolom Kalabićem, dok su na tisuće drugih zločinaca ogrezlih u krvi ostali nekažnjeni.

Uostalom, i odugovlačenje s hapšenjem samoga Mihailovića (do kojega dolazi tek 13. ožujka 1946. godine, odnosno, gotovo godinu dana nakon svršetka rata), kao i način na koji je to učinjeno, dokazuje koliko su  komunisti postupali oprezno i kalkulirali kada je bilo u pitanju kažnjavanje četničkih kolovođa; ne samo radi Engleza, nego i zbog straha da će organiziranom akcijom hvatanja četnika uznemiriti i uzburkati srpsku javnost. Zbog toga se išlo na sofisticiran i pažljiv način, tako što je OZN-a navodno vrbovala pojedine Dražine suradnike – koji su ga kasnije navodno “odali” .

Uhićenje Draže Mihailovića poslužilo je kao argument i „smokvin list“ za obračun hrvatskim mučenikom Alojzijem Stepincem i Katoličkom crkvom, jer je hrvatski narod trebalo posve nacionalno i vjerski ušutkati ili uništiti, te odvojiti od opće crkve radi manipulacije i nadzora nad njom.