Ako želi preživjeti, Europa treba iznova prihvatiti samu sebe
· 6 min čitanja
Teško je posljednjih mjeseci fanaticima tzv. "europske ideje“, koju se u pravilu pogrješno izjednačuje s Europskom unijom.
Predsjednik Europske komisije Jean-Claude Juncker sve se teže nosi s bolešću išijasa (zluradi kritičari govore i o Stock – olmskom sindromu), do te mjere da ne može razlikovati parove cipela pa se na konferencijama znade pojaviti u različitim cipelama teturajući. No ako ne može identificirati par cipela, može "glupe populiste“ koji ruju, narušavaju bratstvo i jedinstvo naroda i narodnosti i dovode u pitanje same temelje EU-a.
Tzv. europski mainstream, koji danas ponajviše personificiraju njemačka kancelarka Angela Merkel i francuski predsjednik Emmanuel Macron, svojedobno su najavili paket reformskih mjera za EU, koji bi se odnosio na europsku azilantsku politiku, zajedničku vanjsku politiku i daljnji razvoj gospodarske i monetarne unije. Naravno, tu je i pitanje zasićenja novim proširenjima i problem kako državama tzv. Zapadnog Balkana ponuditi tzv. europsku perspektivu, što se smatra geopolitičkom nužnošću usred jačanja ruskog i kineskog utjecaja u tim zemljama. U tom kontekstu govori se i o stvaranju tzv. Europe više brzina.
Floskula o "jačanju Europe“ i bojni poklič protiv "glupih populista“
Reforme do sada nisu predstavljene, ali je politbiro EUSSR-a, pardon EU-a, svjesan da se Unija nalazi na vrlo klimavim temeljima (svaka kriza, bilo da je riječ o krizi eurozone ili o migrantskoj krizi, dovodi u pitanje temeljna načela te zajednice) kao rješenje za nakupljene probleme, ususret dolazećim izborima za Europski parlament, pronašao u floskuli o "jačanju Europe“ i u bojnome pokliču protiv "glupih populista“ koji bi mogli osvojiti trećinu zastupničkih mjesta u Europskom parlamentu.
O čemu se zapravo radi kad se govori o “jačanju Europe“? Radi se, dakako, o jačanju Europske unije, tj. da budemo precizniji – o jačanju bruxelleskoga birokratskog monstruma. Nedavni Macronov poziv u Bundestagu na jačanje Europe dio je upravo te strategije. Macron se zalaže za jačanje EU-a daljnjim prenošenjem ovlasti s nacionalne na europsku razinu. On je u govoru u Bundestagu bio vrlo eksplicitan: "Svatko od nas bi trebao svoje pravo odlučivanja o vanjskoj i migrantskoj politici, proračunu i porezu, morao dijeliti s drugima u korist zajedništva. Jedino će tako biti moguće svladati izazove“.
Utopistički projekt "Sjedinjenih Europskih Država“
Macronove ideje za rješenje problema EU-a svode se, dakle, na daljnju i dublju integraciju i u konačnici na stvaranje europske super-države koja bi, prema njegovim riječima, imala "europski suverenitet“. Superdržava mora imati i vojsku pa se Macron i Merkel zalažu i za stvaranje vojske EU-a, što je jedna ideja koja nije u skladu s političko-sigurnosnim realitetom (ni jedna ni druga država ne uplaćuju dva posto BDP-a za potrebe NATO-a), ali je skladu s politikom "još više Europe“ kojoj je cilj u perspektivi potpuno ukinuti nacionalne države i granice te stvoriti "Sjedinjene Europske Države“.
Riječ je, međutim, o utopističkom projektu. U Europi se nikada ne će moći primjenjivati sjevernoamerički model, a kao što je još 1981. u knjizi "Nacionalno pitanje u suvremenoj Europi“ pisao dr. sc. Franjo Tuđman: "Sva povijesna iskustva potvrđuju tezu da se budući europski savez ne može graditi na zamjeni ili nijekanju nacionalnih država, već jedino na suradnji dobrovoljno sjedinjenih europskih naroda, koji samo dio svoje suverenosti prenose na savez, koliko u europskom, isto toliko i u vlastitu interesu, baš zato da bi se mogli suvereno i slobodno razvijati“.
Masovne i nekontrolirane migracije
Tuđmanov pristup danas je posebno snažan u zemljama Višegradske skupine, no ideju dublje EU-integracije ne podupiru niti Italija i Austrija. K tome, i u Francuskoj i u Njemačkoj druge stranke po snazi ("Nacionalno okupljanje“ i "AfD“) zalažu se za Europu suverenih država.
Ključno pitanje oko kojeg se danas spore tzv. europejci i tzv. suverenisti odnosi se na masovne i nekontrolirane migracije. Zeloti "europske ideje“ ujedno su i strasni globalisti koji bi – poput Angele Merkel 2015. godine – migrante u što većem broju pozvali i dovabili u Europu (u posljednje su vrijeme, doduše, malo reterirali jer im pada politički rejting), a tzv. suverenisti, poučeni povijesnim iskustvom i zdravim razumom upozoravaju na (geo)političke, kulturološke, identitetske i sigurnosne opasnosti koje donosi masovna i nekontrolirana migracija.
Europa danas nedvojbeno predstavlja ekonomskog giganta, a njezina politička moć, iako u opadanju i manja nego pred pedesetak i više godina, i dalje je na međunarodnoj sceni vrijedna poštovanja. No, svi egzaktni podatci pokazuju da budućnost Europe kakvu danas poznajemo jednostavno ne postoji. Do kraja stoljeća jedino će Europa prema procjenama UN-a izgubiti oko 150 milijuna ljudi, dok će, primjerice, Afrika – koju s Europom dijeli tek Sredozemno more - narasti gotovo 4 puta i s više od četiri milijarde ljudi približiti se Aziji. Ako uzmemo u obzir i klimatske promjene koje će ugroziti poglavito područja s demografskom eksplozijom, jasno je kao dan da će se Europa u budućnosti naći pod još daleko, daleko većim migrantskim udarom. O tome bruxellski birokrati uopće ne govore.
Samomržnja Europljana
Nakon tzv. šezdesetosmaške revolucije, koju je intelektualno pripremila neomarksistička tzv. Frankfurtska škola, u Europi vlada protuživni stav koji na djecu gleda kao na prijetnju, što za posljedicu ima demografsko propadanje. Kad je u pitanju identitet Europe, tzv. kritička teorija spomenute škole do te je mjere transformirala mentalni sklop prosječnog Europljanina da on mrzi sve što je vezano uz njegovu povijest, kulturu i tradiciju.
Papa emeritus Benedikt XVI. u knjizi „Europa. Njezini sadašnji i budući temelji“ tako uočava čudnu i bolesnu mržnju Europe i Zapada na sebe sama. Ovi se, ističe Benedikt XVI., pokušavaju otvoriti vrijednostima izvana, ali više ne vole sami sebe. Zapad i Europa od vlastite povijesti vide samo ono što je vrijedno žaljenja i rušilačko, a više nije u stanju uočiti ono što je veliko i čisto.
"Ako želi preživjeti“ - piše Benedikt XVI. - „Europa treba iznova (...) prihvatiti samu sebe. Multikulturalnost koju se trajno i stravstveno potiče i otvoreno podupire pokatkad je iznad svega napuštanje i poricanje onoga što je vlastito, bijeg od vlastitih stvari. No multikulturalnost ne može nastaviti postojati bez zajedničkih nepromjenjivih veličina, bez orijentacijskih točaka polazeći od vlastitih vrijednosti. Ona sigurno ne može nastaviti postojati bez poštovanja prema onom što je sveto. Njezin je sastavni dio s poštovanjem ići ususret svetinjama drugoga, no to možemo činiti jedino ako sveto, Bog, nije tuđ nama samima. (...) Toynbee je bio u pravu kada je istaknuo da sudbina nekoga društva ovisi o stvaralačkim manjinama. Kršćanski vjernici bi morali shvatiti sami sebe kao takvu stvaralačku manjinu i doprinijeti tome da se Europa opet vrati onomu najboljem iz svoje baštine i na taj način bude na službu čitavu čovječanstvu“ (J. Ratzinger, "Europa. Njezini sadašnji i budući temelji“, Verbum, 2013., str. 32. -33.).
Navedenim mislima papa emeritusa bilo bi suvišno išta dodavati.
Davor Dijanović / Direktno
