BAMBO, ŠUTLJIVI HEROJ IZ NAŠIH REDOVA

Možda se čak točno niti ne sjećam kad i gdje smo se prvi put sreli… u onom metežu…dok smo se upravo smještali u neke dotrajale i derutne drvene radničke barake u neposrednoj blizini prve crte, nadomak Sisku kojega su svako malo tukle četničke granate. I odmah prvoga dana, negdje iza podne, pred sam ručak poslali su nam desetak s obližnjeg položaja na Vurotu. Dvojica ranjenih…Prestali su s paljbom kad su ih naši našli i podsjetili da i mi imamo topništvo. Gledao sam kako Bambo hladnokrvno kao da se ništa značajno ne događa, oslonjen nehajno na drvo otvara konzervu i vrhom noža vješto nabada komadiće goveđeg nareska… -Ne pogađa svaka…a ako hoće, hoće, od toga pobjeći ne možeš…, uzvratio je između dva zalogaja, na moje inzistiranje kako bi se trebao skloniti s čistine. Nisam bio kukavica, ali ni preveliki junak i njegovo ponašanje mi je bilo poprilično čudno, sve dok ga nisam bolje upoznao. Bambo je na neki način sve što nam se događalo prihvaćao kao neminovnost, sudbinu… nešto što je već odavno zapisano i točno se zna kada, kako i gdje će se dogoditi, pa time nije razbijao glavu. Sviđala mi se njegova strpljivost, staloženost…ali i onaj smireni smiješak kojim je uljevao nadu i optimizam čak i onima koji su se tresli od straha pri susretu s prvim rafalima i gelerima. Tog crnoputog mršavog momka kojega su tko zna zašto (ako ne baš zbog tamnije kože) nazvali tako egzotičnim imenom, malo što je moglo izbaciti iz takta. S njim se nisi mogao čak ni posvađati. Njegov zid šutnje u slučajevima kad je smatrao da nema što reći ili da je to suvišno ili nepotrebno, bio je neprobojan i potencijalni provokatori morali su se prije ili poslije pomiriti s neumitnom činjenicom da pred sobom imaju tvrd orah. Godina 1993. Nekih značajnijih akcija u našoj zoni odgovornosti nije bilo. Povremena napucavanja s četnicima, ubitačno dosadno i monotono držanje crte, izviđanja, snimanja njihovih položaja i situacije…Gledali smo što rade, kud se kreću, gdje su im rovovi, logistika, tehnika, procjenjivali kako „dišu“… Bilo je raznih glasina – od toga da u njihovima redovima vlada rasulo, do onih koje su govorile potpuno suprotno… Bambo ničim nije pokazivao da ga se bilo što od toga dotiče. Samo bi ponekad umjesto komentara „aktualne situacije“ promrsio kroz zube: „Kad krenemo oni su ionako gotovi…“ Kratko i jasno. Kod njega nikad nije bilo dilema. O svemu je imao stav. Sasvim određen i nedvojben, bez kolebanja i zadnjih misli. Šutke je podnosio i dril koji nam je nametan od jednog nadobudnog legionara koji se za kratko vrijemem prometnuo u glavnog mučitelja u našoj bojni. Bez roptanja je izvršavao svaku zapovijed. I zato su ga zapovjednici voljeli i kao po navici uvijek slali na zadaće koje se nisu mogle povjeriti svakome. Iz obilja događaja i anegdota kojima je bilo isprepleteno tih godinu i pol našeg druženja u istoj postrojbi, u sjećanje mi se urezao jedan događaj iz Oluje. Bilo je to na potezu između Donjeg Klasnića i Žirovca, na lokalitetu Brezovog polja. Ispred nas je vojnim kamionom na obližnje brdo upravo utekla skupina četnika izmiješana s civilima. Malo dalje, na jednom raskrižju, nekoliko seljana – Srba, sjedilo je pod drvetom pokraj ceste i promatralo dim koji se dizao iz jedne od kuća. Očito nisu bili spremni na bilo kakvu komunikaciju s nama. Požar je bio udaljen nekih 300-400 metara. Gorjelo je na području u koje još nismo ušli, dakle, na mjestu koje nije bilo pod našom kontrolom. Uobičajena praksa „krajišnika“ koji su u povlačenju iz tko zna kojih razloga znali zapaliti pokoju kuću. Onda se u jednom trenutku iz skupine promatrača izdvoji mlađa žena tridesetih godina i priđe nam glasno jecajući i pokazujući na mjesto požara. Koliko smo mogli razumjeti, tvrdila je da se u kući nalazi nepokretan starac, te da će živ izgorjeti ako ga ne izvučemo. Mogla je to, naravno, biti i zamka. Oko ulaznih vrata ili na prilazima najčešće su postavljali mine…a k tomu, nije bilo jamstva da netko od naoružanih terorista još uvijek nije tamo. Konačno i krov se mogao urušiti i poklopiti one koji su unutra. Ali, nije bilo previše vremena. Satnik se osvrnuo oko sebe, pogledao nas nekolicinu u oči i znali smo da je odlučio. Nije morao ništa više reći. U sljedećem trenu Bambo je već jednom rukom dograbio sanitetsko nosilo i nakon što mu se pridružio još jedan kolega dočasnik, krenuo žustrim korakom, polupognut prema kući… Razvili smo se s lijeva i desna i osigurali im bokove. Još se nismo dobro ni snašli, a stari je već bio vani…Noseći ga prema sanitetskom vozilu koje je čekalo u blizini, Bambo mu je onako usput, preko ramena dobacio: -Eto vidiš, zemljaci ti kuću užegli, a ustaše te izvlače… Moj krajišniče… I to je bilo sve. Vojnik od glave do pete koji nije znao što znači odbiti ili ne izvršiti zapovijed. Miran i pribran kao da je prošao kroz stotinu ratova prije ovoga našeg, Domovinskog. Čovjek kojega je malo što moglo uzdrmati. Hrabar, pošten, čestit, od riječi…Takvog ga pamtim. Takav je bio Bambo. Samozatajni Ogulinac. Šutljivi junak Domovinskog rata koji bi na svaku pohvalu samo slegnuo ramenima i blago nabrao obrve. Kao da se čudi što je to upućeno baš njemu, pored tolikih drugih… Bez takvih Hrvatske ne bi bilo… Čujem da u posljednje vrijeme nije najbolje. Nekoliko ranjavanja i bolesti koje idu uz to… možda ga je sve to skupa i promijenilo… Ali, i ako jeste, ne želim znati. On je Bambo…moj prijatelj iz devedesetih… Takve ništa promijeniti ne može. I sasvim sam siguran, dok god mu srce bude tuklo, kucat će za Hrvatsku…