Sjeverozapadni dio Republike Hrvatske nalazio se pod kontrolom V. vojne oblasti JNA sa sjedištem u Zagrebu, a u Varaždinu je bio smješten 32. mehanizirani korpus kopnene vojske JNA koji je upravljao garnizonima i vojnim objektima u Varaždinu, Čakovcu, Bjelovaru, Koprivnici, Križevcima, Virovitici, Daruvaru i dijelom u Zagrebu. U sastavu korpusa nalazile su se oklopno-mehanizirane, motorizirane, artiljerijsko-topničke, protuoklopno artiljerijske, inženjerijske i druge postrojbe. Zapovjedništvo korpusa u Varaždinu predvodio je general-major Vladimir Trifunović. Prema svojoj ukupnoj snazi korpus je bio jedan od najjačih korpusa JNA. Važnost blokade varaždinske vojarne bila je zbog velikog naoružanja i opreme 32. korpusa koji je bio izravna prijetnja gradu, te opasnost spajanja mehanizirane brigade iz Varaždina s jedinicama iz Koprivnice i Bjelovara. Cilj nakon blokade svih vojnih objekata u Varaždinu i okolici bio je pregovorima pokušati ostvariti predaju najvažnijih objekata, no u slučaju neuspjeha planirano je zauzimanje vojarni vojnom akcijom. Već 14. rujna 1991., nakon naredbe predsjednika Tuđmana, svi su vojni objekti, te prometnice oko njih i grada bili blokirani, te započinje psihološki i informativno-propagandni rat od 15. do 22. rujna. Krizni štab Varaždina inzistirao je na predaji korpusa, no korpus je planirao proboj iz vojarni uz prijetnje bombardiranja grada ukoliko im se ne omogući izlazak. JNA je dio tenkova postavila na prostoru između Drave i odvodnog kanala Hidroelektrane Varaždin i usmjerila prema gradu i Hidroelektrani, a iznad grada su svakodnevno letjeli zrakoplovi JNA. Iako su hrvatske snage nastojale izbjeći sukob, 15. rujna 32. korpus raketirao je varaždinsko uzletište i započeo minobacački napad na grad. Dva dana kasnije iz vojarne „Kalnički partizani“ otvorena je minobacačka vatra po gradu i položajima HV, a iz vojarne „Jalkovečke žrtve“ otvorena je vatra po postrojbama Policijske uprave Varaždin i ZNG, koji su vršili pasivnu blokadu tog objekta. Borbe i pregovori trajali su i sljedećih dana. U zoru 18. rujna osvojen je Dom JNA i objekt „Ivančica“, a bez borbe osvojene su vojarne „15. maj“ i „Pekarska“. Vojarna „Jalkovačke žrtve“ osvojena je 19. rujna gdje je JNA u borbama pobijedila samu sebe, kada su naši radioamateri, uhvativši frekvenciju iz vojarne „Kalnički partizani“ iz koje je granatiran grad, naveli vatru na vojarnu „Jalkovačke žrtve“. Nakon sedmodnevne blokade vojarni u Varaždinu, 22. rujna napokon se predala i Komanda 32. korpusa i 32. brigade, posljednja uporišta JNA u Varaždinu. Oficirima i vojnicima osigurana je građanska odjeća i sa svojim su obiteljima prevezeni u odredišta koja su odabrali. Nakon predaje 32. varaždinskog korpusa, HV je došla u posjed sljedećeg naoružanja: - 74 borbena tenka T-55 (sovjetski) - desetak tenkova druge namjene (laki amfibijski tenkovi PT-76, tenkovi nosači mostova, tenkovi za izvlačenje - 48 oklopnih transportera za pješaštvo OT BVP M-80 - 18 borbenih oklopnih vozila s protuzračnim topovima - 6 topova Gvozdika 122 mm (sovjetski) - 6 višecijevnih bacača raketa tipa Plamen - 4 VBR-a tipa Oganj - 18 top-haubica 155 mm i 12 152 mm s potrebnim prijevoznim sredstvima - oko 180 topova kalibra manjeg od 100 mm - više bitnica minobacača od 60, 82 i 120 mm - oko 25 000 cijevi pješačkog naoružanja - oko 250 raznovrsnih vozila i inženjeerijskih strojeva - stotine tisuća tona streljiva i eksploziva - veće količine sredstava veza i ostalog ratnog materijala. Hrvatska je stekla ogromnu količinu oružja iz varaždinskih vojarni koja su upućena na bojišta od Vukovara, Osijeka, Vinkovaca do Like, Dalmacije i dalmatinskih otoka. Izvorni članak možete pogledati OVDJE