Danas je 17. rujna što znači da je prošlo točno 25 godina od nastanka dokumenta na prvoj slici – zapovjedi glavnog štaba koju potpisuje “zamjenik komandanta” Stjepan Šiber. Inače, Šiber, po nacionalnosti Hrvat, kao i Srbin Jovan Divjak, bivši je jugo-oficir koji je tobože odlučio “braniti Bosnu” a Muslimanima je dobro došao, kao i Divjak, dakle kao smokvin list koji bi trebao prekriti činjenicu da je tzv. ABiH bila jednonacionalna vojska. Prema tome, angažman ove dvojice je čisto peglanje svoje slike prema vani. Odmah u točki 1. zapovjeda se “obustava borbenih dejstava” (dakle opet jugo-oficirska retorika) U točki 2. govori se o slučajeva kad “Armija BiH ima pravo dejstvovati”, pa u zadnjoj rečenici kaže “…ukoliko dođe do ugrožavanja stanovništva na teritoriji koju kontroliraju jedinice Armije BiH od strane srpskih agresorskih paravojnih formacija ili udruženih snaga ovih formacija i postrojbi HVO.” Postoji izreka “s kim si takav si”. Pa je Šiber, očito provodeći previše vremena sa Sunitima i sam postao Sunit, pa bestidno izvrće, i to upravo dok njegova Armija BiH “u sadejstvu” sa srpskim agresorskim paravojnim formacijama napada HVO na području Mostara. A to dokazuje i druga slika, to je isječak iz knjige Esada Šejtanića “Hercegovci na ognjenim vratima Bosne”. Inače, Esad Šejtanić je bio nekakav oficir ABiH u Mostaru, nekakav nižerangirani “komandant” kao što piše u tekstu, ove njegove citate u Haagu rabio je i general Praljak, jer tu se jasno vidi o čemu je zapravo riječ: Odmah u prvom odjeljku piše kako su “linije prema Srbima bile borbeno neaktivne” pa je “cvjetao šverc”. Odnosno, za razliku od onog sporazuma s Tuđmanom kojeg je Izetbegović potpisao 14. rujna, a isti taj dan njegovi rade pokolj u Uzdolu (koji se u hrvatskim medijima prikriva možda i zato jer ga je predvodio bivši pripadnik HOS-a Enver Buza) a sutradan Arif Pašalić izdaje zapovjed za napad na Hrvate uz pomoć srpskog topništva, ovaj put, nakon potpisanog sporazuma sa Srbima, Alijini jurišnici poštuju prekid vatre, crta bojišnice prema Srbima se umiruje, a počinje “cvjetati šverc”. Pametnom dosta. Desno u drugom odjeljku po sredini jasno se piše o “direktnoj artiljerijskoj podršci” srpske strane kao i o “isporuci kritičnih MS” (MS su materijalna sredstva, uglavnom se pod tim podrazumjeva prije svega streljivo a zatim i druga oprema za vojne namjene). Skroz desno dolje u zadnjem odlomku čovjek sam svjedoči kako je bio na liniji dodira sa Srbima gdje je dogovarana srpska topnička potpora, a Muslimane je u tom dogovaranju sa Srbima predvodio Safet Oručević, a to je pak isti onaj koji danas izigrava nekakvog humanitarca i borca za ljudska prava pa ima nekakvu udrugu koja se zove “Centar za mir” i svake godine dodjeljuje nekakve nagrade “zaslužnima” za njihovu stvar i kad navedem činjenicu da je prošle godine tu nagradu dobio Stjepan Mesić a ove godine Carmel Agius, time sam sve rekao. Također, na današnji dan prije točno 25 godina Hrvatska vojska se nakon enormnog pritiska međunarodne zajednice povukla iz medačkog džepa. I time sam završio s iznošenjem kronologije događaja koja je dovela do “pisma šestorice” kojom se traži ostavka Predsjednika Tuđmana, a koje je u “Erazmus Gildi” lansirano 20. rujna 1993. godine, i bilo uvod u pokušaj državnog udara koji je, hvala dragom Bogu, bio neuspješan, jer da je uspio, danas ne bi bilo ni Hrvatske ni Hrvata u BiH. I zato ja tvrdim da ta današnja “desnica” kojoj je idejni vođa Ivo Banac koji je bio kolovođa te svinjarije i to po narudžbi Josipa Manolića nije nikakva desnica nego obična nakupina detuđmanizatorske pro-AVNOJ gamadi, kojoj bi u svakoj normalnoj državi bilo suđeno za veleizdaju, jer kad ti koristiš međunarodni pritisak koji je nastao zato jer si od srpskih terorista u čistoj operaciji zauzeo tri sela u svojoj državi, dok ti u isto vrijeme muslimanski teroristi hrvatskoj djeci pucaju u zatiljak iz neposredne blizine, ti to koristiš da bi rušio demokratski izabranu vlast i provodio puč, to ne može biti ništa drugo nego teška veleizdaja. I ako je general Praljak vagao hoće li popiti onaj otrov ili neće (za slabije informirane, da general nije popio onaj otrov on bi danas bio na slobodi) ovakve stvari mogle su biti jezičac na vazi. Jer, što će ti život kad se ne možeš nastaviti boriti za istinu, kad nemaš s kim? Dana 19. ožujka 1998. godine Predsjednik Tuđman je posve učvrstio svoje uvjerenje o tome što se izvodi na haškom sudu i gdje to smjera, a to je završilo točno tamo gdje je on i pretpostavljao da će završiti ako se to ne pokuša spriječiti svim mogućim sredstvima. I zato je utemeljio skupinu pod nazivom “OA Haag”, koja je trebala opertivno pratiti sve događaje na haškom sudu i štiti hrvatske interese onako kako su Srbi pred istim sudom štitili svoje a Muslimani svoje interese. I dobro nam je krenulo, Ivo Josipović i Ivan Šimonović dobili su za nas proces za sub-poenu kojom se tražila kompletna dokumentacija Ministarstva obrane RH u sklopu predmeta Blaškić, čime smo dobili dobru podlogu za zaštitu svojih interesa. Međutim, 2000. godine vlast se mijenja, na Pantovčak stižu Stjepan Mesić i Tomislav Karamarko, Mesić dila dokumente dok Karamarko pod krinkom “reforme obavještajnog sustava” “razvaljuje OA Haag”. I to je dijagnoza hrvatskog društva i dan danas, a terapija i lijek za to su samo jedno, a to je da se restaurira OA Haag kojem na čelu ima biti osobno Markica Rebić (i nemojte me više pilati da vam nikad nisam dao niti jedno ime) i da provedu lustraciju detuđmanizacije svim sredstvima ognjem i mačem, i da se više nikad ne dogodi da nekakvi mesići-manolići, banci-karamarci dođu u situaciju određivati stanje stvari u hrvatskoj državi! Predrag Nebihi