Branitelj još uvijek traži Hrvatsku

I makar Hrvatska, još uvijek, ne shvaća znakove i ne traži Njega, Branitelj i dalje svim srcem traži nju. Nas. U pitanju je ljubav. Hrvatska napokon ima ministra branitelja. To je general Tomislav Medved, sudionik Domovinskog rata, dobitnik brojnih odlikovanja i, kako se navodi, dobar poznavatelj problematike braniteljske populacije. Prije nekoliko dana, novi je ministar na svojoj Facebook stranici objavio tekst: ''Domovino moja, mnogo suza se zbog tebe prolilo...'', ispod kojeg se nalazila slika uplakanog djeteta pored vijoreće hrvatske zastave. Doista, mnogo se suza i krvi prolilo na ovoj napaćenoj zemlji. Mnoge su se boli i rijeke nepravdi urezale i prodrle u dušu hrvatskog čovjeka. Ne samo one koje su pristigle izvani, nego i one koje smo, jedni drugima, sami zadali. I još uvijek zadajemo. Pa je domovina teška, olovno teška... Mnoge od tih suza, siguran sam, nisu se morale proliti. Niti se tolikom patnjom zemlja trebala natopiti. A bit će uskoro natopljena i potopljena ukoliko se nešto krupno ne dogodi – s našom dušom. Jer iz duše sve počinje. Ne čitamo znakove? Oko toliko toga grozničavo brinemo, upiremo se i bacamo, a za ono najvažnije, za dušu svoju - najmanje... K tomu, nevjerojatna je činjenica kako, kao ljudi s mnogim osjetilima, ne čitamo znakove. Znakove u životnim situacijama. Situacijama oko nas i 'situacijama' u nama. Nisu nas učili, pa nismo naučili. Nismo naučili da je 'ono bitno, uistinu očima nevidljivo'. Nismo naučili da ono što nam se zbiva, ne zbiva se po nekoj zlosretnoj 'slučajnosti'. Nego s razlogom. Na primjer, zar nije znakovito koliko je dugo Hrvatska čekala na izbor ministra branitelja? Nekima nije, ali je po meni ovo zbilja znakovito. Što to? Pa to što je Hrvatska neuobičajeno dugo čekala na izbor ministra branitelja. Naime, u životu ne postoje slučajnosti. Stvar je samo u tome hoćemo li konkretne događaje prepoznati i kao znakove koji nam ukazuju na nešto bitnije u toj našoj trnovitoj, pa i ludističkoj svakodnevnici. Hrvatska je nebranjena zemlja Što hoću reći? Hoću reći da to što je Hrvatska toliko dugo čekala na izbor ministra branitelja, upućuje na jedan, vjerujem, zanimljiv zaključak. Na zaključak kako je, u svojoj nutrini, Hrvatska prilično - nebranjena zemlja. Nebranjena je od mnogih tipova karcinoma, od kojih je svaki izrazito opasan, pa i smrtonosan. Karcinomi su umrežili naše živote do tih razmjera da su nam, gotovo svima, potrebne hitne operativne mjere. Inače nam se ne piše dobro. E, ali mi bismo da na hitne operativne zahvate idu oni drugi, nikad mi osobno. Jer 'njihov' je karcinom daleko veći nego što je naš, je li tako? Mislimo da je naš karcinom nebitan, sitan i bezazlen spram drugih. Da, moguće, ali ono što je danas maleno, s vremenom, postane veliko. Postalo je već. Ukratko, Hrvatska je nebranjena od mita i korupcije. Nebranjena je od pohlepe za novcem i moći, od podobnosti i poltronstva... Nebranjena je od kukavičluka i šutnje, od gorčine i mržnje... Nebranjena je od demona prošlosti, od ideoloških i religijskih zabluda... Nebranjena je i od kojekakvih drugih ratova i rakova koji se podmuklo šuljaju po našim dušama i prave dar-mar od nas, od naših međusobnih odnosa. Ratovi se, kažu, gube najprije iznutra, kad nutrina postane dovoljno trula, iscrpljena i satrvena. Bilo da je riječ o pojedinačnom ili kolektivnom slučaju. Hrvatska, zasad, nema pravu obranu protiv svih tih karcinoma. Zadugo već, nema pravog Branitelja. U potrazi za Braniteljem Hrvatska je, eto, dobila novog ministra branitelja – Tomislava Medveda. A hoće li dobiti svog istinskog i trajnog Branitelja, ovisi o nama samima. O svačijoj odluci ponaosob. Jer svatko od nas treba obranu. Svatko od nas treba nevidljivog Branitelja. Onog kojemu bismo dopustili, bez imalo šale, da bude naš 'ministar unutarnjih poslova'. Kojemu bismo dopustili da nas dovede u red. Da naučimo štogod o istini i ljubavi, o poštenju i vjernosti. Sve dok ponosito budemo mislili kako, sami po sebi, znamo ratovati protiv 'unutarnjeg neprijatelja', nećemo ništa napraviti. Nećemo niti vidjeti tko je naš najveći neprijatelj, a kamoli znati strategiju protiv njega. Ako se ne otrijeznimo, naposlijetku ćemo izgubiti ne samo dragocjeno vrijeme, nego i svoj dragocjeni život. Samo zato jer nismo htjeli prepoznati trenutak ili vrijeme kad nam je nebeski Branitelj slao jasnu poruku. Kad nam je kucao na vrata, zvao nas, a mi mu nismo otvorili. Niti se, barem stidljivo, izdaleka i potiho, odazivali na njegove pozive. Nebranjena zemlja je ranjena zemlja. Bit će vrlo tužno ako sasvim iskrvari ili ako je rakovi izjedu, a njen Branitelj i Darovatelj krvi je svo vrijeme bio sasvim blizu, a mi ga nismo dozvali. Da nam nadu pruži, novu snagu da. Da nas od nas samih obrani, ozdravi i sačuva. Ako ga ne dozovemo, On će to poštivati, a mi ćemo ostati isti. Uskraćeni za slobodu - i spas. I makar Hrvatska, još uvijek, ne shvaća znakove i ne traži Njega, Branitelj i dalje svim srcem traži nju. Nas. U pitanju je ljubav. ''Bože moj, zazvah te, i ti si me ozdravio; izveo si mi dušu iz Podzemlja, na rubu groba ti si me oživio.'' (Psalam 38:3-4)