ČETNIČIJA U HRVATSKOJ DIO#4 (Koliko je u Pupovčevom,partizanskom Srbu bilo četnika?)

Krajem listopada 1941. počinje formiranje glavnih četničkih jedinica. Osnovani su pukovi ”Petar Mrkonjić” i ”Onisim Popović”. Prvim pukom su zapovijedali Živko Brković i Momčilo Đujić i to na području Golubića, Plavna, Strmice, Kninskog polja i Topolja. Na čelu drugog puka je bio Pajo Popović, a puk je obuhvaćao područje Kosovske doline i dijela Drniške krajine. Istodobno je za područje Bukovice osnovan četnički odred kojim je zapovijedao Vlado Novaković. Na području Grahova je osnovan puk ”Gavrilo Princip” pod zapovijedanjem Branka Bogunovića. Ove su jedinice osnovane na teritorijalnom principu, glavna im je zadaća bila da brane sela, ali se računalo i sa mogućnošću ukljućivanja jednog broja ljudi u operativne jedinice koje bi djelovale i u drugim krajevima. Vojna organizacija se vidi iz dokumenta SNOP-a (Srpski narodnooslobilački pokret) u kojem se daju osnovne smjernice kako bi puk ”Petar Mrkonjić” trebao biti ustrojen. Vojnu formaciju čine ”četnički odredi”. Sjedište puka je u Crnim Potocima, sastoji se od četiri bataljona, od kojih je jedan iz crnoluške općine, jedan iz grahovske i dva iz kninske. Zastava je četnička, mobiliziraju se svi muškarci od 18 do 60 godina koji su sposobni za borbu, a koji ne potiču iz sumnjivih i izdajničkih srpskih kuća. Svi polažu zakletvu.(2) Dolaskom vojvode Ilije Trifunovića-Birčanina u Split u rujnu 1941. organizacija četnika počinje poprimati ozbiljnije konture. Tako on povezuje Dobroslava Jevđevića i Petra Baćovića u Hercegovini, Uroša Drenovića, Manu Rokvića i Branu Bogunovića u zapadnoj Bosni, Momčila Đujića u sjevernoj Dalmaciji i Stevu Rađenovića i Paju Omčikusa u južnoj Lici, na način da se formira jedinstvena vojna komanda koja će uskoro djelovati kao štab četničkih odreda za Hercegovinu, Dalmaciju, zapadnu Bosnu i Liku.(3) Nakon stvaranja četničkih pukova, nastala i ideja o organiziranju tih istih jedinica u veću vojnu formaciju. Tako Živko Brković daje podatak da je on u studenome 1941. apelirao na zapovjednike pukova da se osnuje divizijski štab. Konkretne akcije su započete u siječnju 1942., pa je tako u povodu pravoslavnog Božića upućen proglas srpskome narodu u ime ”Štaba četničkih pukova Dinarske divizije u Dinarskim Alpama”.(4)

Momčilo Đujić

Što se tiče samog formacijskog ustroja autori već spomenutog Elaborata ističu da je potrebno da sva  dosadašnja izvršena formiranja ostanu na snazi sve dok se ne pređe na novu formaciju, pa tako i  dotadašnji komandanti pukova, bataljona, četa i vodova jer ih je izabrao narod, a iste te komandante pukova treba unaprijediti Kraljevim ukazom u čin četničkih vojvoda(5) i istim ih ukazom postaviti za komandante. Konkretne pripreme za osnivanje štaba divizije uslijedile su početkom veljače, tako Živko Brković 7. veljače šalje pismo četničkim komandantima u kojima apelira da svi komandanti iz Srba, Gračaca, Drvara, Grahova, Petrovca, Glamoča, Kljuća, Mrkonjić Grada i ostalih susjednih pukova, odmah pošalju svoje predstavnike u Divizijski štab, da otpočnu sa zajedničkom komandom i zajedničkim naređenjima.(6) Konstituirajući sastanak je održan u Bos. Grahovu i na njemu su osim četničkih komandanata prisustvovali i talijanski obavještajni oficiri Marussi (Vice Marušić) i Guido Lucich Rochi (Gvido Lučić Roki). Talijanski oficiri su na tom sastanku predlagali za komandanta Dinarske divizije majora Rašetu (bivšeg oficira jugoslavenske vojske), no tom se prijedlogu suprotstavio Đujić i sam preuzeo na sebe dužnost komandanta divizije.(7) Na taj je način Đujić potisnuo Brkovića (s kojim je dijelio funkciju zapovjednika puka) i istakao ambiciju da bude vođa četničkog pokreta na tom području. Tim Đujićevim činom se  pojavila prva naznaka budućih sukoba između četničkih komandanata Dinarske divizije  koji su težili što većoj samostalnosti, ali i prestižu. Tablica 1.  Brojno stanje četničkih jedinica iz srpnja 1942. (prema četničkim podacima)(8) Štab Dinarske divizije je izdao 15. veljače proglas kojim se poziva srpski narod na borbu protiv ustaškog režima, te talijanskog i njemačkog okupatora. Digao se je srpski narod sa zavjetnom mišlju i odlukom: da za svagda uništi ustašku krvavu državu i nosioce njene vlasti, da protjera sa svojeg ognjišta drskog fašističkog okupatora koji je u prošlom ratu opljačkao obale našeg plavog Jadrana…Digao se je srpski narod da progna mrskoga Germana koji po drugi  put raspinje na krst stradanja i muka našu majku Srbiju i staru našu postojbinu veliku Slavensku Rusiju…Mi smo organizovali našu narodno-oslobodilačku vojsku, vojnu i civilnu vlast. Naše čete svrstane u pukove već se nalaze na putu ostvarenja velikog dela oslobođenja. Po snežnim planinama, po razbacanim selima, povezani u jedinstven front, od Vardara do Jadrana, pod komandom već legendarnog Draže Mihailovića-kao izraz naše snage i najveća zaloga za slobodu srpskog naroda.” Ističe se da će se posebnim proglasom uputiti apel ”poštenim Hrvatima – ukoliko ih ima i koliko ih ima”, jer i dalje oni snose svu odgovornost za sudbinu hrvatskog naroda. Đujić se u ovom proglasu potpisao kao ”Privremeni vršioc dužnosti Komandanta – komandant puka ”Petra Mrkonjića”.(9) Kako je već ranije napomenuto,  u ožujku 1942. je nastao dokument pod naslovom ”Elaborat dinarske divizije”. On je spominjan kada je bila riječ o programskoj osnovi četničkog pokreta, pa ću ovdje samo istaknuti koliko je on značio za samu Diviziju, odnosno da li je prihvaćen kao konkretna podloga za organiziranje četničkih snaga.

Branko Bogunović

Mane Rokvić

Elaborat završava unaprijed pripremljenim tekstom koji govori o ”konferenciji komandanata pukova Dinarske divizije, pod posredništvom zastupnika komandanta Dinarske divizije popa Momčila Đujića’‘, a koja se trebala održati u Splitu. Na konferenciju u Split trebali su doći komandanti pukova (Đujić, Popović, Bogunović, Omčikus, Rokvić) i prihvatiti Elaborat čije su odredbe morali ”smatrati kao zakon i svetinju” i garantirati ”svojom čašću da će raditi u duhu eleborata, smatrajući kao jedinog vođu Srpske vojnočetničke organizacije ”Ministra rata Dražu Mihailovića, divizijskog đenerala”, kao i da će izvršavati naređenja ”komandanta Dinarske divizije, kojeg narod izabere, a ukazom potvrdi Ministar vojske, general Mihailović”.(10) Do konferencije u Splitu nije došlo, ali izgleda da je u ožujku došlo do sastanka u selu Pečancima kod Bos. Grahova, na kojem su Đujić, Bogunović i Popović položili zakletvu. S obzirom i da su oficiri koji su napisali elaborat obnašali visoke funkcije u štabu Birčanina, može se izvesti zaključak kako je elaborat zaista imao karakter projekta koji mora izvršiti Dinarska divizija. Odgovor na pitanje u kojoj mjeri su navedeni ciljevi i zadaci elaborata uspješno izvedeni, pokušati ću i ja dati u ovome radu.(11) Funkciju komandanta Dinarske divizije je preuzeo na sebe vojvoda Birčanin, uz prethodno izjašnjavanje komandanta pukova, a za zamjenika je odredio pukovnika Dimitrija Uzunčevića. Štab divizije je uspostavljen u Splitu i načelnik je postao generalštabni kapetan I. klase Radovan Ivanišević.(12) Do kraja svibnja 1942. Đujić je obnašao dužnost zastupnika komandanta Dinarske divizije i komandanta puka ”Petra Mrkonjić”, ali je zbog neuspješnih napada na partizane smijenjen, a na njegovo je mjesto došao pukovnik Dimitrije Uzunčević. Đujić je ostao samo komandant puka ”Petar Mrkonjić”.(13)

Formiranje Dinarske četničke oblasti i podjela na korpuse

Krajem 1942. počela je reorganizacija četničkih jedinica u sastavu Dinarske divizije, jer se radilo na pokušaju obuhvaćanja još veće teritorijalne nadležnosti. Sve su četničke jedinice trebale biti formirane u korpuse, kao najveće vojne jedinice. Pojam Dinarske divizije se polako gubio i sve više je bio zamjenjivan pojmom Dinarske četničke oblasti(14), koja će  imati ulogu sjedinjavanja svih četničkih vojnih snaga na području Hrvatske osim u Slavoniji.(15) Pukovnik Dimitrije Uzunčević je postavljen za glavnog inspektora četnika Dinarske oblasti, a na njegovo mjesto zapovjednika Divizije postavljen je Đujić i to naredbom štaba bosanskih, ličkih, dalmatinskih i hercegovačkih vojnočetničkih odreda od 11. prosinca 1942. (na toj će dužnosti ostati sve do predaje 1945. saveznicima u Sloveniji). Za načelnika njegovog štaba postavljen je major Marin Stude. Pukovi su reorganizirani u četničke brigade i svrstani u 501. (Kosovski) i 502. (Dinarski) korpus. Za komandanta 501. korpusa postavljen je major Miloš Radojlović, a za komandanta 502. kapetan I klase Živadin Mladenović. U 501. korpusu bile su dvije brigade, a u 502. korpusu tri brigade.(16).  Od treće brigade 502. korpusa formiran je u ožujku 1943. korpus Velebit, a komandant mu je bio Milivoje Vuksanović. Korpus Velebit je bio stacioniran na prostoru od Ervenika do Zatona i od rijeke Zrmanje do željezničke pruge prema Gračacu.(17) Ta je reorganizacija bila povezana s mogućnosti mobilizacije stanovništva u četničke jedinice, što je bio najveći problem četničkog rukovodstva. Brojno stanje korpusa nije odgovaralo stvarnoj snazi koju bi ta formacija morala imati po vojnim standardima, što vidimo i iz jednog izvještaja komandanta korpusa Velebit iz listopada 1943. u kojem on šalje brojno stanje komandantu Dinarske četničke oblasti. Prema tom popisu u prosječno u svakoj od tri brigade velebitskog korpusa ima oko 450 naoružanih ljudi, što ukupno daje brojku od 1380 ljudi.(18) Za usporedbu sa ovim korpusom, treba reći da je partizanski 8. korpus (dalmatinski) imao u prosincu 1943. ukupno 17.754 vojnika, a u travnju 1945. je imao oko 49.100 vojnika.(19) Na rukovodeće položaje je raspoređeno 11 oficira i 16 podoficira, dok su svi ”narodni prvaci” Tromeđe, osim popa Đujića, potisnuti u drugi plan. Đujić je pokušavao dovesti u red Diviziju, pa je uveo različite kazne, uključujući batinjanje i strijeljanje. Dok vojvoda nije formalno preuzeo komandu Dinarske vojne oblasti i Dinarske divizije, sudstvo i kaznene mjere su određivali komandanti pukova. Đujić je sudstvo unificirao 31. prosinca 1942., pa je tako donio ”Uredbu o prekim vojno-četničkim sudovima” koji su mogli izreći samo smrtnu kaznu. Sudom je predsjedao ili ”kaluđer” Nikonor Kalik(20), ili mornarički podoficir Marko Veber. Sjedište suda je prvo bilo u Strmici, a potom na Kosovu. Prijeki sud je izricao samo smrtne kazne, ili oslobađao optužene, a redovni vojno-četnički sudovi mogli su izricati kazne batinjanja (10-50 udaraca), smrtne ili novčane kazne, kazne okivanja nogu i ruku, kotrljanja u bačvi nabijenoj ekserima ili odsjecanja manje važnih ekstremiteta.(21) U veljači 1944. Dinarska četnička oblast je naredbom komande DČO razgraničena na šest sektora, na kojima se planiralo osnovati po jedan korpus. Tako je plan bio da se formira I. Bosanski korpus koji bi obuhvaćao područje Bos. Grahova, Livna, Glamoća i područje ispostave Drvar, zatim II. Bosanski korpus (obuhvaćao bi Bos. Petrovac, Bos. Krupu, Bihać, Cazin, Novi i Dvor na Uni), I. Lički korpus (Gračac, Lapac i Udbina), II. Lički korpus (obuhvaća područje od granice I. Ličkog korpusa i II. Bosanskog te dolinom rijeka Une i Kupe prema Sušaku), I. Dalmatinski korpus (teritorij između rijeka Cetine i Krke od Dinare do Jadrana) i II. Dalmatinski korpus (teritorij između rijeka Krke i Zrmanje, odnosno Velebita od Mokrog Polja i Radučića do Jadrana). Na tim područjima se trebala osim vojne uspostaviti i civilna vlast.(22)Dinarska četnička oblast je trebala obuhvatiti područje sjeverne i srednje Dalmacije, Like, Korduna, Banije, Gorskog Kotara, Hrvatskog primorja i zapadne Bosne. Đujić je sebe smatrao za glavng komandanta četničkih jedinica na području cijele oblasti.(23) Đujić je naredio da se do kraja veljače 1944. provede potpuna vojna organizacija, no korpusi nisu mogli biti osnovani, unatoč prisilnoj mobilizaciji i teroru, tako da je reorganizacija uglavnom potvrdila staro stanje. Djelovali su I. Lički i II. Dalmatinski korpus(24) (on je podijeljen na 9 sektora na kojima su djelovale slijedeće brigade(25): benkovačka, zadarska, obrovačka, biogradska, skradinska, đevreska, kistanjska, bjelinska i krupska).

Upravna i politička organizacija Dinarske četničke oblasti

Usporedo s reorganizacijom vojnih jedinica četnički pokret u Dalmaciji je poduzeo odgovarajuće mjere za jačanje svojih političkih i građanskih upravnih struktura, pa je tako početkom 1943. organiziran centralni četnički odbor u Splitu. On se pokušao nametnuti kao rukovodeće političko tijelo četničkog pokreta u Dalmaciji, no to mu nije uspjelo jer je Oblasni četnički odbor u Kninu, sa Stevom Rađenovićem na čelu, pokazivao sudržanost smatrajući da splitski odbor treba funkcionira kao poluotvorena kancelarija okrenuta okupljanju nacionalnih snaga u primorskim mjestima, propagandi i skupljanju novčane pomoći. Svi ostali vojnički i nacionalni problemi trebaju i dalje ostati u nadležnosti generalštaba Dinarske četničke oblasti. (26) Početkom 1943. je na osnovu naređenja Štaba Dinarske oblasti, Oblasni četnički odbor proširen, pa je u svom sastavu imao 7 sekcija: upravnu, financijsku, tehničku, prosvjetnu, sudsku, sanitetsku i sekciju za smještaj i ishranu izbjegllica (o tome se brinula župa Bribir Sidraga – Kotarski aprovizicioni odbor u Kninu je od 1. siječnja do 25. srpnja 1943. isporučio Oblasnom četničkom odboru živežnih namirnica u vrijednosti od 15.937.393 kune za ishranu 9.866 izbjeglica dok je sveukupna pomoć četnika svojim izbjeglicama iznosila 3.500.000 kuna.(27) Financijska sekcija je dolazila do novčanih sredstava putem ”razreza” novčane pomoći od bolje stoječih obitelji u Kninu, naplaćivanjem 2 posto poreza na promet, dobrovoljnim prilozima, od pomoći župe Bribir-Sidraga i Guvernatorata za Dalamciju, te višekratnom ispomoći jugoslavenske izbjegličke vlade u Londonu koja je stizala na Dinaru dilplomatskim tajnim kanalom preko Švicarske u Opatiju i preko Mihailovićeve Vrhovne komande. Najveći dio sredstava je ostajao u Štabu Dinarske oblasti, dok je samo mali dio stizao do građanskih četničkih institucija.(28) Prosvjetna sekcija je vodila brigu o kulturno-propagandnim priredbama, organizaciji školske nastave za djecu izbjeglica i u selima koja su se nalazila pod kontrolom četničkih jedinica. Javne priredbe su imale isključivo propagandni karakter i bile su prožete  velikosrpskom ideologijom. Izradili su i ”Srpski nacionalni nastavni program” za osnovnu školu, pa su čak tražili od župe Bibir-Sidraga potrošni materijal, novčana sredstva i prostorije za ”đačka odjelenja”.(29) U svibnju 1944. je i osnovan Nacionalno-prosvjetni odbor Dinarske četničke divizije, a u srpnju je uslijedilo i osnivanje Oblasnog nacionalno-prosvjetnog odbora za čitavu Dinarsku oblast. Sredinom kolovoza 1944. održana je u Kosovu konferencija učitelja i profesora, no  međutim pokazalo se da među prosvjetnim radnicima vlada odbojnost prema četnicima i njihovoj akciji.(30) U ljeto 1943. djelovalo je na području Dinarske oblasti 18 seoskih, 5 općinskih i 2 sreska četnička odbora. Njihov je rad često prekidan uslijed promjena vojno-političke situacije i uglavnom su radili na prikupljanju materijalne pomoći vojnim jedinicama i djelomično u održavanju javnog reda.(31)

Podređenost Dinarske četničke divizije komandi Draže Mihailovića

Mihailović je nastojao uspostaviti kontrolu nad svim četničkim odredima u Jugoslaviji, pa je zato slao oficire koji su trebali preuzeti zapovijedništvo. Poslao je majora Boška Todorovića kao svog glavnog delegata u kolovozu 1941.u Bosnu i Hercegovinu i majora Jezdimira Dangića u istočnu Bosnu. Todorović je ubijen od strane partizana u veljači 1942., pa je njegovo mjesto popunio vojvoda Ilija Trifunović-Birčanin, imenovan od strane Mihailovića komandantom svih četničkih snaga u jugoistočnoj Bosni, Hercegovini, Dalmaciji, Lici i zapadnoj Bosni. Mihailović je slao oficire i u Sloveniju, Crnu Goru, Dalmaciju, Liku i ostale dijelove Bosne i Hercegovine.(32)

Dragoljub Draža Mihailović

Skoro svi ljudi koje je Draža poslao da preuzmu komandu na područja izvan Srbije bili su mladi oficiri kraljevske vojske. Ti su oficiri u nekim slučajevima bili brzo prihvaćeni (kao u Crnoj Gori), ali u drugim su imali ograničen uspjeh zbog domaćih komandanata koji su uglavnom bili bez vojne naobrazbe, ali su imali podršku u svojim sredinama i nisu olako prepuštali svoju komandnu poziciju. Dobroslav Jevđević je zadržao svoj utjecaj među četnicima sve do kraja rata, iako ga nije imenovao Mihailović, dok su potpukovnik Ilija Mihić i major Slavko Bjelajac u Lici imenovani od strane Draže i uspjeli su lokalnim četnicima nametnuti svoju komandu. U Sloveniji je imenovani komandant, pukovnik Jakob Avšić, odmah prešao partizanima, a njegov načelnik štaba major Karlo Novak je preuzeo komandu.(33) Kada je početkom 1942. postao ministrom u jugoslavenskoj vladi Mihailović je i službeno postao vođa ogranka legitimne jugoslavenske vlade u ”otadžbini” i imao je njene prerogative u ime kralja. (34) Momčilo Đujić je u pismu od 19. siječnja 1942. obavijestio zapovjednika puka ”Gavrilo Princip”, Branka Bogunovića, da je kod njega došao kurir Draže Mihailovića koji treba izvršiti inspekciju pukova, te je donio razne naredbe i instrukcije, kao i štambilje i pečate za sve pukove.(35) Vojvoda Birčanin piše u pismu Draži Mihailoviću da je dobio njegovu punomoć za rad: ”izveštavam vas da sam sa radosnim uzbuđenjem pročitao Vaše pismo i punomočije za rad, koje mi je moj kurir g. Kovačević pre izvesnog vremena doneo.”(36) Birčanin je redovito izvještavao Mihailovića o zbivanjima na području nad kojim je imao kontrolu kao komandant Štaba zapadnobosanskih, ličkodalmatinskih i hercegovačkih vojnočetničkih odreda. Piše Draži kako je odmah po dolasku u Split počeo aktivno sudjelovati u organizaciji i akcijama Đujićeve narodne vojske, koji je uz pomoć oficira koje je poslao Birčanin formirao 5 pukova koji su poslije uklopljeni u Dinarsku diviziju. Birčanin piše kako je već u siječnju osnovana divizija, čiji su ga komandanti pukova izabrali za komandanta i uputili mu predstavku da se primi dužnosti.”Ja sam preko mojih oficira u stvari komandovao ovom divizijom počev od njenog formiranja, ali sam se definitivno rešio da primim dužnost tek kad sam od Vas zvaničnom naimenovan”.(37) Za vrijeme Birčaninove bolesti, njegov načelnik štaba, Radovan Ivanišević, je u izvještaju Mihailoviću naveo kako vojvoda Birčanin treba ići na razgovor sa Roattom, pa traži od Mihailovića da mu kaže da li da prekine ili produži kolaboraciju s Talijanima.(39) ”Ministar” Mihailović je 11. prosinca izdao punomoć majoru Zahariji Ostojiću za rukovođenje operacijama protiv jedinica NOV i POJ u Bosni, Lici i Dalmaciji: ”ovlašćujem generalštabnog majora Zaharija I. Ostojića(40), da u moje ime kao delegat Vrhovne komande rukovodi operacijama, koje se preduzimaju za tučenje komunista u Dalmaciji, Lici, zapadnoj i istočnoj Bosni. Dužnost je svih starešina i poverenika da mu u svakom pogledu izlaze u susret i izvršavaju njegova naređenja… Ima pravo kontrole organizacije i svih ostalih poslova, kao pravo postavljanja pojedinaca na potrebne dužnosti, a takođe i pravo privremene smene nepogodnih lica.”(41) Nakon smrti Birčanina u veljači 1943., Draža je za njegovog nasljednika poslao potpukovnika Mladena Žujovića-Aćimovića, koji je na tom položaju ostao sve do kapitulacije Italije. Imao je funkciju komandanta zapadne Bosne Like i Dalmacije. Žujević, 23. kolovoza 1943. prenosi naređenje ”ministra” Draže Mihailovića podređenim jedinicama kojim se i službeno stavljaju u sastav Jugoslavenske vojske u otadžbini. ”Naređujem: danom prijema ovog naređenja sve četničke jedinice na području zapadne Bosne, Like i Dalmacije ulaze u sastav Jugoslavenske vojske u otadžbini na čijem čelu stoji jugoslavenski ministar vojske, mornarice i vazduhoplovstva, načelnik štaba vrhovne komande armijski general Dragoljub Mihailović. Sve one ustaničke jedinice koje su do sada djelovale bilo samostalno, bilo van okvira jug. vojske u otadžbini, ući će u sastav jug. vojske. Starešine takovih jedinica staviti će se na raspolaganje komandantima vojske koji se na dotičnom sektoru budu pojavili…One četničke jedinice i oružani odredi, ma kog naziva, do kojih ovo naređenje nije doprlo, pristupiti će izvršenju ovog naređenja čim sa njegovom sadržinom budu upoznati.”(42) O ulozi Mihailovića u Hrvatskoj izvijestio je M. Milovanović predsjednika jugoslavenske vlade u izbjeglištvu, Slobodana Jovanovića 15. siječnja 1943. ” General Mihailović nije se pojavljivao sa svojim trupama na teritoriji sadašnje Hrvatske, ali je verovatno da on ima svagde svoje ljude. Za Split se pouzdano zna’’(43).

Sukobi unutar Divizije

”Narodni prvaci” Tromeđe su nakon njegovog dolaska na čelo Dinarske divizije i Dinarske oblasti pokušali Đujića na sve načine potisnuti, smijeniti pa čak i ubiti. Nazivaju ga porugljivo raspopom jer je svećeničku mantiju zamijenio talijanskom oficirskom pelerinom i uniformom. Protivnici Đujića se se sastajali kako bi dogovorili oduzimanje komande Đujiću, pa su se tako u u Kninu sastali Mane Rokvić, Vlado Novaković, Birane Bogunović, Pero Rajak, Milan Cvjetičanin, Milan Šućur, Marko Crljenica, Ljubo Vukić i drugi. No Đujić je bio lukaviji i sposobniji od njih i polako je nalazio načina da da ih bez puno buke odstrani, pa je koristio čak i svoje ”udarne trojke”. Artiljerijski poručnik Đorđe Nikolić je u Dražinom štabu optužio Đujića za zagonetnu smrt oficira i za pripremanje atentata na majore Petra Baćovića i Miodraga Paloševića.(44) Radovan Ivanišević je poslao pismo Zahariju Ostojiću u kojem iznosi kako su nakon smrti vojvode, njegovi prvi suradnici upali u: ”neku zakulisanu igru i borbu za vlast. Svaki od njih smatra da bi mogao biti nasljednik, radi čega sa podozrenjem gleda na ostale. Razvila se jedna gruba intriga kojoj ne znam prave granice…No od svih nadalje su otišli Grđić i Bjelajac. Oni su se proglasili za vojnopolitičke vođe Like (Gornje i Donje), prema tome i cela Mihićeva i pola Đujićeve teritorije i naslednike vojvodine, što su saopštili javno kako narodu u Lici, tako i talijanskoj komandi.” O ovim pokušajima uspostavljanja samostalne komande, Ivanšević je u nastavku naveo kako je o svemu obaviješten Mihailović i da je u jednoj depeši odgovorio: ”Zaključci pojedinaca u pogledu komandovanja i izbori učinjeni bez moga znanja, bez ikakve su važnosti. Mogu da politiziraju ljudi kao Grđić, koji nisu opasni jer nemaju vojske.” Zbog toga se Mihić povukao očekujući da Mihailović riješi pitanje nasljednika.(45) Mane Rokvić je, nakon što ga je Đujić isključio iz četničke organizacije, napisao Đujiću pismo u kojem ga teško optužuje. Tako mu na teret stavlja da je zajedno sa Radovanom Ivaniševićem ”otrovao” vojvodu Iliju Birčanina, te da je s Ivaniševićem pronevjerio 5 milijuna lira. Optužuje Đujića i za ubojstvo pukovnika Nikole Uzunčevića, a isto tako i za ubojstvo Živka Brkovića i to ovim riječima: ”Naredio si da se ubije srbski junak sa Tromeđe Živko Brković, jer si se bojao da on preuzme komandu nad četničkim odredima, koja mu je pripadala. Koliko si platio onom mladiću iz Medka, kad ti je u Otriću saopšteno da je ubijen i da je to tvoje naređenje izvršeno?”. Rokvić napada Đujića i za 3 pokušaja atentata na njega (”sva tri atentatora su ubijena iz moje ruke”). Optužuje Đujića za strijeljanje vješanje oko 350 Srba, zbog čega je nanešena velika šteta četničkoj organizaciji. Rokvić zbog ovih djela traži smrtnu kaznu za Đujića.(46)