Vijesti Top vijest
DAČIĆU, HITLER I MUSSOLINI VEĆIH I BOLJIH SLUGU OD SRBA U EUROPI NISU IMALI!
Teško da se s onim komu je laž vrlina i sredstvo za postizanje cilja može suvislo voditi bilo kakva rasprava.
Dakle, ne pada mi napamet obraćati se Malom Slobi (Ivici Dačiću) osobno, ne samo zato što bi to bilo ispod mog ljudskog dostojanstva (a bilo bi, jer s naci-fašistima ne komuniciram), nego i stoga što kod takvih argumenti ne vrijede. Naslov (ako koga zanima) jeste intoniran u formi obraćanja na osobnoj razini, ali, to je (moram priznati) samo zato da se (možda) i netko s one strane Drine „upeca“ i pročita koju rečenicu iz ovog teksta – ni zbog čega drugoga.
Dakle, ja znam da Malom Slobi (Dačiću), nekadašnjem omladincu i poltronu balkanskog kasapina Slobe Miloševića (po kojemu je i dobio nadimak), ne vrijedi ponavljati činjenice i argumente i to ne činim njega radi, a ni zbog njihovog komandanta kopnene vojske koji je prije para dana revao poput bolesnog magareta u slavu četnika i sličnih likova, nego zbog onih 10, 15 ili 20% (daj Bože da ih je i više!) normalnih Srba koji nisu zadojeni mržnjom, nacizmom i šovinizmom.
A ti Srbi znaju, uvjeren sam, da su u Srbiji već tijekom ranih tridesetih godina nacizam i fašizam bili itekako prihvaćeni u krugovima najuglednijih intelektualaca tog vremena okupljenih oko časopisa Ideje (Miloš Crnjanski, Svetislav Stefanović,Todor Manojlović, Aleksandar Belić i drugi), a u kojem se propagirao čist rasizam, u svojoj izvornoj formi. Perjanica takvog pogleda na svijet bili su vlasnik i utemeljitelj časopisa, kultni srpski pisac Miloš Crnjanski i glavni urednik istoga, Svetislav Stefanović (vidjeti što o tomu kaže pokojna srbijanska profesorica povijesti s Filozofskog fakulteta u Beogradu dr Olivera Milosavljević na svome predavanju „Tri lica jednog pisca“ održanom u okviru panela „Revizionizam u kulturi“ – 1. i 2. prosinca 2012. godine u Beogradu: https://www.youtube.com/watch?v=ED_7c2wSh7Y)
Crnjanski je inače u godinama pred Drugi svjetski rat bio dopisnik beogradskog lista Vreme iz Španjolske. Izvještavao je iz stožera generala Franca, pisao mu hvalospjeve i bio opčinjen njime i snagom njegovog oružja, dok se s omalovažavanjem, podrugljivo i uvredljivo izražavao o republikanskoj vosci. Jedina osoba koju je obožavao više od fašističkog diktatora Franca bio je nacistički vođa Adolf Hitler, kojega je imao prigodu sresti (na sastanku s europskim novinarima koji su izvještavali afirmativno o nacizmu i fašizmu, a na isti ih je pozvao sam vođa Reicha) i dugo je s ushićenjem prepričavao taj susret, na kojemu ga je „Veliki Vođa nemačkog naroda“ čak i pohvalio vezano za novinarsko izvješćivanje!
Sbija je uvela rasne zakone već u rujnu 1940. godine, a bila je Judenfrei u svibnju 1942., što je Nedić obnarodovao u kolovozu iste godine i za to dobio priznanje iz Berlina.
Srbija je imala uvjerljivo najveći broj kvislinških formacija u Europi (nedićevce, ljotićevce, Specijalnu policiju, Srpsku državnu stražu, Ruski zaštitni korpus, Ravnogorski četnički pokret, Dinarsku četničku diviziju, Četnike Koste Pećanca i još desetke drugih četničkih odreda i skupina – i gotovo su svi surađivali po potrebi sa svakom stranom u sukobu (Nijemcima, Talijanima, bugarskim fašistima, komunistima, domobranima pa i ustašama – s kojima su neke četničke vojvode imale i potpisane pismene sporazume o suradnji i priznavanju NDH).
Milan Nedić (kojega mnogi Srbi danas zovu „Srpskom majkom“ i traže njegovu rehabilitaciju), također je imao s poglavnikom NDH dr Antom Pavelićem potpisan Sporazum o razmjeni stanovništa i bio je spreman priznati NDH ukoliko dobije svoju „SveSrbiju (skraćenu „Veliku Srbiju“ koja bi u svoje granice uključila neke dijelove BiH i imala izlaz na more). Elaborat o preseljenju Hrvata i Srba i međusobnom razgraničenju izradio je brat Milana Nedića, armijski đeneral Milutin Đ. Nedić, a objavio ga je u svojoj knjizi Okupatorska podjela Jugoslavije (Beograd, 1970.) dr Ferdo Čulinović.
U Beogradu je već u kolovozu 1941. godine 545 uglednika (uz 4 episkopa) potpisalo „Apel srpskom narodu“ kojim se traži bespogovorna lojalnost naroda okupatoru i baca drvlje i kamenje na komuniste.
Srbija nije imala antifašistički rat (sve operacije su se odvijale na tlu NDH), a ASNOS – Antifašistička skupština narodnog oslobođenja Srbije formirana je tek poslije rata.
U Beogradu je tijekom cijelog rata nesmetano radio Konzulat NDH, bez ijednog ozbiljnijeg incidenta i u tom je razdoblju u glavnom gradu Srbije ubijen jedan jedini Nijemac i to u svađi s partnerima, vezano za neki šverc (tvrdnja Šešelja na srpskoj TV).
U 3 navrata su komunisti ponudili opću amnestiju četnicima (kolovoz/studeni 1944. i siječanj 1945. godine) te je za kratko vrijeme oko 300.000 četnika prešlo u partizane. Ti četnici poslije su „oslobađali“ hrvatske gradove i sela i činili masovne zločine nad Hrvatima na Križnom putu.
Najveći duhovni autoritet i srpski svetac (izmislio svetosavlje, srpsku klero-nacističku ideologiju novog doba) koji jedini od svih srpskih svetaca ima dva dana u crkvenom kalendaru, Nikolaj Velimirović Žički bio je duhovni otac Dimitrija Ljotića, zagriženi antisemit i aktivni fašist (član njegovog Zbora), veliki obožavatelj Hitlera i tvrdio je da je sveti Sava izmislio srpski nacizam, te da je on „najstariji u Evropi“ (nazivao ga je „organski nacionalizam“).
Danas se u Srbiji slave četnici (pjeva im u slavu i komandant kopnene vojske Milosav Simović), iako su oni osim nad Albancima, Hrvatima, Crnogorcima, Makedoncima, bosanskim muslimanima, počinili tijekom Drugoga svjetskog rata silne zločine i nad Srbima diljem Srbije:
u Vraniću, Čačku, Ćupriji, Boleču, Drugovcu, Trsteniku, Rajincu, Stragarima, Sevojnu, Dokmiru, Selevcu, Crnči, Valjevu, Ljigu, Gornjem Milanovcu, Kukljinu, Zvizdaru, Kruščici, Slavkovici, Darosavi, Progarevcima, Velikoj Drenovi, Malči, Jagodini, Zaklopači, Majdanpeku, Kamenici, Manojlici, Tekijama, Rudniku, Takovu, Aleksandrovcu, Ćićevcu, Zaječaru, Kraljevu, Negotinu, Grabovcu, Bučumetu, Kušićima, Mionici, Arilju, Lebanima, Grockoj, Umki, Ubu, Tamnavi, Koceljevu, Ivanjici, Boljevcu, Sikoli, Vrnjačkoj Banji, Nišu, Negotinu, Ursuli, Skakavcima, Ravnoj Gori, Ražanima, Gornjoj Gorijevnici, Brajićima, Karanu, Kosjeriću, Guči, Radalju, Lisu, Debelici, Boru, Dragačevu, Mojsinju, Rošcima, Virovu, Trbušanima, Požegi, Glumaču, Visibabi, Ježevici, Čajetini, Godoviku, Brekovu, Đurđevcu, Breznici, Rajkovcu itd., itd.
Ovdje su u obzir uzeta samo mjesta u Srbiji (ukupno 81) u kojima se pouzdano zna da su u to vrijeme živjeli gotovo isključivo Srbi.
Ako komu u Srbiji neke stvari oko četnika i njihove borbe nisu jasne, nek pogleda što o tomu piše Srbin, dr Đuro Stanisavljević, (Pojava i razvoj četničkog pokreta u Hrvatskoj 1941-1942. godine, Istorija XX veka, Zbornik radova, IV, Beograd 1962.), ili nek prošeće do Drugovca, Boleča, Vranića ili nekog drugog mjesta u Srbiji i sretne se s potomcima četničkih žrtava...pa nek njih pita što misle o rehabilitaciji Milana Nedića, Draže Mihailovića i pjesmi Milosava Simovića kojom se slave koljači i zločinci koji su ubijali čak i vlastiti narod.
Zlatko Pinter
