ĐAKULA OPET PROVOCIRA BRANITELJE

I danas, kada je Pakrac, ali Bjelovarski kraj zavijen u crno, zbog pogibije hrvatskih vitezova u mjestu Kusonje, dana 08. i 09. 09. 1991. godine. Njih 20 je položilo živote za slobodnu državu Hrvatsku, a za to nije odgovarao glavni i odgovorni naredbodavac SAO „Zapadne Slavonije! Današanje obilježavnje pogibije hrvatskih branitelja, nakon 26 godina, ali i 24 godine obilježavanja stradavanje troje ljudi prilikom paljenja svijeća i polaganja vijenca, među kojima je bila i majka jednog od poginulog branitelja. Među prisutnim bio je i saborski zastupnik, predsjednik HVIDR-e, Josip Đakić, koji je u Pakracu dva puta ranjen. Prvi puta u jesen 1991. godina, baš granatiranjem iz mjesta Kusonja, a drugi puta 1993. godine prilikom obilježavanja pogibije hrvatskih bojovnika koji su na današnji dan upali u četničku zasjedu, njih 18 je poginulo u kući u kojoj su se sakrili, dvoje je poginulo u pokušaju izvlačenja istih. Preživjeli su masakrirani, a svi zajedno zakopani u Rakovom potoku. Josip Đakić je u svom obraćanju prozvao glavnog i idejnog vođu srpske pobune u ovom kraju, aboliranog Veljka Đakulu, koji za svoje zločine ne bi to smio biti, već dgovarati za zločine koji su počinjeni u ovom kraju. Prozvao ga je i odgovornim za smrt dr. Ivana Šretera, te da zna mjesto gdje je zakopan. Strah i trepet za vrijeme Domovinskog rata u Zapadnoj Slavoniji, nakon VRO „Bljesak“ ispao je kao „mirotvorac“, te je zbog tog čina aboliran, a zločini koji su počinjeni u ovom kraju od strane srbočetničke bande gurnuti su pod tepih. I od tog dana, Pakracom, slobodno šeta „naš“ Veljko i koristi svaku priliku za provokaciju hrvatskih branitelja i građana Pakraca. Nije to propustio niti danas, na dan, kada bi trebao biti u svojojem kutku, zatvoren i sjećati se zločina koji su počinjeni za vrijeme njegove vladavine tijekom rata. To bi učinio da ima imalo stida i srama, da ima obraza. No njegov obraz je kao đon na cipelama. Branitelji, rodbina i svi ostali, koji su danas došli odati počast stradalima i 1991. godine i 1993. godine, nakon protokolarnog djela otišli su u jedan ugostiteljski objekt, poznat po tome što se u njemu ponajviše sakupljaju hrvatski branitelji. No vrag neda mira, slobodni i abolirani, Veljko Đakula, zna da će svojom nazočnošću izazvati gnjev i srdžbu, a opet i svijestan da mu se ne smije ništa dogoditi, došao je na svoju kavicu i te se svojim ciničnim smješkom cerekao okupljenim braniteljima znajuči kakvu poruku šalje. Dražen Šemovčan - Šeki