Dan kada je uništen Viduševac i 37 sela i zaselaka s hrvatskim stanovništvom na desnoj obali rijeke Kupe

Dan kada je uništen Viduševac i 37 sela i zaseoka s hrvatskim stanovništvom na desnoj obali rijeke Kupe ostao mi je u dubokom sjećanju. Poginuli i ubijeni su mnogi a za dio njih se i danas ne zna gdje im je počivalište. Sela su temeljto opljačkana i spaljena a danas neka od njih više i ne postoje. Šume i šikare učinile su svoje a ostala su samo sjećanja da su tu nekad živjeli Hrvati. Da su uzgajali „blago“, sijali žito a svoju djecu slali u škole kojih, također, danas uglavnom više nema. Nedjeljom su išli na misu u župne crkve u Viduševcu, Bučici i Maloj Solini a o godovima misa se slavila u kapelama. Neke crkve su obnovljene a kapele, kao primjerice u Bišćanovu, Turčenici i mnoge druge, nemaju ni traga. Velik dio ovog uništenja snimali su revni neprijateljski snimatelji a materijale ostavili Hrvatskoj vojsci poslije bježanije u pobjedonosnoj „Oluji“. Snimke svjedoče o počiniteljima ali nitko za ovaj zločin nije odgovarao. Sjetimo se zajedno tih dana kroz tekst objavljen u knjizi Marjana Gašljevića „Dnevnik jednog Tekuta“. NIJE SRETNO KRENUTI PA SE VRATITI (pedeseta stranica) „Dan je počeo kao i mnogi do tada.“ Pričala mi je kasnije majka: „Spremala sam nešto za jelo, a otac je otišao dotjerati krave s obližnjeg pašnjaka. Odjednom je počeo napad, ali mnogo jači nego prethodnih dana i mjeseci. Izašla sam pred kuću da provirim što se događa. Iz pravca Gline tutnjili su tenkovi. Otac je dotjerao krave do voćnjaka ispod kuće. Granata je pala među krave, Pisava i Šarava su ležale dok se dim razilazio. Utrčala sam u kuću i uzela pripremljeni zavežljaj s dokumentima, te počela bježati prema Vujčevoj šumi. I oca sam vidjela da ide u tom pravcu preko vrtova.“ Prethodnih dvadesetak dana svašta se događalo na prostoru od Petrinje do Šašne Grede. Na vrlo neobičan način, Zapovjedništvo Operativne grupe sudjelovalo je u tim događajima ili, bolje rečeno, nije sudjelovalo. Očito nam nije bilo dovoljno što su na jednoj strani bili četnici, a na drugoj bi strani, po logici stvari, trebali biti mi, Hrvati i građani Hrvatske, koji Hrvatsku smatraju svojom domovinom vrijednom i najveće žrtve. Čak i u tim trenucima ego pojedinaca bijaše ispred potreba naroda i domovine. Tako mi Vejovisa, neću o tim stvarima, kao niti o «BBB-ima». Mirta (pozivni znak u Viduševcu) javlja o silovitom napadu iz pravca Gline. Žestoka topnička i minobacačka paljba po cijeloj crti obrane, a krenula je, izgleda, i cijela tenkovska satnija. Od zaglušne kakofonije eksplozija jedva čujemo Mirtu. Taman sam pokupio osobno naoružanje, Božo je već na vratima moje sobe. Nije mi trebao ništa reći. Divlje sam vozio dobro poznatim putovima. Već poslije Kravarskog susrećemo prve traktore, ljudi pokušavaju spasiti što se spasiti može. Slutim zlo. Od Pokupskog preko Pokola sve veća gužva. U Velikoj Solini kod škole i doma pravi krkljanac. Gardisti, policajci i civili dolaze i odlaze, svi u žurbi, neki i u panici, nitko pouzdano ne zna što se događa. Mato u Domu pokušava improvizirati zapovjedno mjesto. Doktor Šterk sa sestrom Željkom u školi je improvizirao ambulantu. Pune su im ruke posla, nastrijeljeni, polomljeni, natučeni… Pokušavam pronaći svoje veziste. Kakva veza, nitko se ni s kim ne čuje. Jedni su s kampanjolom na Žutaku, pokušat će tu zaustaviti četnike. Drugi su s UAZ-om uzeli još nekoliko gardista i spustili se na Selkovački put kako bi na tom pravcu zaustavili četnike. Neke policijske i gardijske skupine još su zaostale u Viduševcu i Šatornji i vode borbe. U općoj strci nitko gotovo i ne primjećuje granate koje, iako ne intenzivno kao na početku napada, ipak malo po malo padnu u blizini doma i škole. Prema informacijama, četnici danas očito ne namjeravaju nastaviti dalje od Viduševca. Veliko je to selo, treba vremena da se pobije ono staraca što nije moglo ili nije htjelo pobjeći. Koliki je to posao, opljačkati sva ona dobra što ostaviše «krvoločne ustaše»? Sa Žutaka se više ne vidi toranj Svetog Franje. Neposredno iznad groblja, četnici su postavili jako borbeno osiguranje. Poslije pobjedonosne «Oluje» gledao sam originalne videokasete glinskog liječnika koji je snimao sve ove događaje. Redom je snimao lica postrojenog «glinskog bataljuna» ojačanog «brezovopoljskom četom». Kako ih nije sram danas prolaziti kroz Viduševac i ostala sela i gradove Hrvatske? Zar mogu biti zavedeni oni koji su, na istim kasetama, divljački skrnavili crkvu i hvalili se svojim «pothvatima» u kameru sa «štolom» oko vrata, sve one «babe» što se «keze», pljačkaju i pale? Ako su, kako kažu, bili kuhari, i od «kuhara» je to previše! Ni za koga od mojih najbližih ne znam gdje su i jesu li uopće živi? Oni rijetki koje srećem, na znaju niti za sebe, a kamoli za nekog drugog. Među policajcima i gardistima ne mogu naći brata, negdje je na položaju, kažu. Gdje li su mi otac i majka? Jesu li uspjeli pobjeći? I oni su, kao i mnogi u Viduševcu, vjerovali da Viduševac ne može pasti. Što četnici imaju s ovim selima, jer to su sve isključivo sela nastanjena Hrvatima, zašto bi njih dirali? Previše, ponajprije staraca, ostalo je i bespoštedno je pobijeno u ovim selima. Jedina krivnja bila im je što su Hrvati, a mislili su da nikome ništa nisu krivi jer su se, uglavnom, i s Bogom izmirili. U sumrak «dodivljali» su i moji dečki s UAZ-om i kampanjolom. Oko Doma i Bože okupljaju se preostali policajci i gardisti, sve uglavnom domaći dečki, s izuzetkom voda iz Druge gardijske. Razmjenjuju se informacije. Božo ne prihvaća činjenicu da se gotovo ništa ne može uraditi. Vrlo upitno je i stanje na našem lijevom i desnom boku. Nemamo baš nikakvih informacija jesu li četnici i dokle napredovali po komunikacijama Prekopa-Hađer-Mala Solina-Stankovac. Za nas je posebno opasno na desnom krilu, da nam ne odsjeku odstupnicu ulaskom iz Bovića u Taborište i Bučicu. Božo odlučuje da se ide u nasilno izviđanje i pokušaj protunapada ako se stvore uvjeti. Ovako malobrojni, iako s prednošću dobrog poznavanja terena, imamo male šanse, posebno ako znamo da gotovo uopće nemamo pješačkog protuoklopnog naoružanja. Pokušat ćemo lijevo od ceste u Mihelićev jarak i onda se razviti. Na našu nesreću, četničko osiguranje je budno i jako. Zamijetili su nas i odmah počeli puškomitraljeskom paljbom, a teren osvjetljavaju raketama. Priljubljeni uz zemlju čekamo da paljba bar malo utihne kako bismo se mogli izvući. Meci praskaju po krošnjama, a javlja se i PKT svojim basom „tak – tak – tak“. U mrklom mraku pred Domom, Božo mi zapovijeda da odem u Sisak i pokušam prikupiti nešto ljudstva, a on ide u Zagreb vidjeti ima li ikakvog pojačanja, te bi sutra pokušali vratiti izgubljene položaje. Do tada, traži od momaka da zadrže sadašnje položaje. S čim, pita netko. Nekoliko ‘zolja’ nije odradilo, a sada ih gotovo i nemamo, a kamoli nešto jače? Pokušat ćemo dostaviti nešto do jutra. Umoran, shrvan tugom i rastrgan mislima, brigama i sumnjama, vozim prema Sisku. Koga da nađem, gdje? Iz Druge, koja je i tako rastrgana na sve pozicije gdje se treba boriti, upućeno je odmah nešto ljudstva nauštrb drugih položaja. Marijan i mali Kruno pokupiše sve raspoložive inženjerce i odmah, još za noći, odjuriše. Ostali baš i ne misle da bi s nama iz Operativne grupe trebali «petljati», jedino je Šika uvijek spreman i voljan, ali i njemu treba vremena da prikupi svoje ljude, a da previše ne oslabi svoje položaje. Ni o kome svom nemam nikakvih informacija. Stražar me zove da me trebaju neki ljudi pred zgradom. Silazim, a odmah ću i produžiti, samo kamo? Prema Viduševcu? Solini? Bučici? Pred zgradom cijela obitelj jednog mog vezista. Otac, mati, sestra, supruga. Počeše pljuvati po meni. «Ti si ga ubio!» «Radi tebe je poginuo!» «Tebe je slušao»!» «Tko??? Ma nije poginuo, otkud vam to? Evo, sada ću vam ga dati na vezu da ga čujete.» Stražar s nevjericom gleda što se događa, vraćam se u zgradu oprati pljuvačku sa sebe. Kažu, nije sretno krenuti, pa se vratiti. DAN KAD SAM ZADNJI PUT ZAPLAKAO (pedeset i druga stranica) Na Rauberbirtu me zaustavi policija: «Kud ćeš?» Prije nego «dobro jutro». Ne znam je li na policajca više djelovao moj pogled ili pištolj koji sam držao na krilu i uvijek kada bi me netko zaustavljao, posebno na famoznim, divljim »check-pointovima», uzeo bih ga u ruku, za svaki slučaj. Samo je mahnuo rukom – prolazi, dok je gutao knedlu. Razočaran i bijesan vozio sam se sam u Nivi natrpanoj s desetak „zolja“ i nešto streljiva. Ne, ni na koga se nisam ljutio, bijes u meni podgrijavala je nemoć. Kada sam vidio neke od dečki koje sam sinoć ostavio u Velikoj Solini kako mi mašu pred školom u Pokupskom znao sam da je vrag uzeo šalu. Ostatak ekipe je ostao tamo na položaju, izvješćuju. Nastavljam do Taborišta, odmah na izlazu iz Pokola praktički zadnji naš položaj. Ima još dečki po šumi uz cestu, kažu, pokušavaju zapriječiti. Pokušavam doznati kako je desno od nas, sliježu ramenima. Računam na Bučicu, a tamo, kino. Od smjera južno i zapadno počinje ometajuća, uglavnom minobacačka i tenkovska paljba. Vrijeme prolazi, Bože ni od korova. Inženjerci izlaze iz šume niže ceste. Nose malog Krunu svega krvavog. Pogođeni su na zadnjoj duploj krivini na izlazu iz Pokola, auto je ostao rasturen u šumi. Netko je odvezao Krunu, a mi se pripremamo za obranu. Osjetili su, mrcine, da smo tu pa im se ne žuri. Imaju oni sistem, istjerat će nas strpljivom topničkom paljbom. Nevjerojatno ti je to kada si bespomoćan i kada nemaš čime uzvratiti. Trpiš, trpiš i odjednom poludiš, ili te dokrajče ili pobjegneš. Javljaju nam da se izvlačimo. U Bučici je, kažu, klimavo, ali Božo je doveo jednu jaku postrojbu iz Zagreba pa ćemo s njima sve riješiti, rekao je da mu se žurno javim. Božo je stvarno doveo jednu kompletnu bojnu iz Zagreba, nalazim ih u lovačkoj kući iznad Pokupskog. Puni kamioni dobro opremljenih i naoružanih gardista. Odriješit, mlad, crn čovjek zapovijeda ovom postrojbom. Na karti ih upoznajem sa situacijom, a Božo daje naputke. Dečki su samouvjereni i brzo kreću preko mosta na Kupi. Čim su se spustili niz Pokupsku Slatinu prema Bučici uletješe u topničku vatru. Frka. Kakva je to gungula nastala. Postrojba još do tada nije osjetila istinsku borbu i pogibelj. Do predvečer samo rijetki ostadoše na desnoj obali Kupe. Tu i tamo i na Pokupsko počeše padati granate. Božo šizi, zapovjednik zagrebačke postrojbe više nije tako samouvjeren, ono što i pokušava zapovjediti nitko ne sluša, gotovo cijela bojna je već u Cvetnić Brdu. Odlazim tamo da ih pokušam nagovoriti da bar zauzmu položaje na lijevoj obali Kupe, da bi spriječili eventualni pokušaj prelaska. Kako sam došao, još sam brže otišao. S Božom i inženjercima spuštamo se do mosta, Božo posred ceste, mi po jarku. Štitit ćemo inženjerce dok naoružaju most. Ležim iza nekakva busena, stisnuo pušku i gledam. Božo mlatara rukama nasred mosta, promukao je od dvodnevnog vikanja. Niže mosta kroz pješčani plićak baulja gardist, prepoznajem Ivu, kapetana prve klase, zapovjednika gardijske satnije. Izvlačim ga uz strmu obalu. U totalnoj je komi, pregladnio, mokar, raskrvavljenih nogu od dugotrajnog hodanja. Pokušali su pružiti otpor, no onako malobrojnima, četnicima nije bilo teško razbiti ih. Raspituje se za svoje dečke. Na brzinu ga odvozim do škole da ga pokrpaju, a ono dvadesetak gardista raspoređujem uzvodno više mosta iznad gaza. Iz Zagreba dobivamo izričitu zabranu rušenja mosta. Dok se lagano mrači, crkvica Svetog Trojstva na brdu s onu stranu Kupe zaklanja sunce, a pramenovi magle otkidaju se od plitke Kupe i, kako sunce klone, tako oni ispužu uz obalne vrbike. Neprirodna tišina nadvila se nad dolinu. Još uvijek, tu i tamo, preko mosta, a češće preko plićaka pristižu ljudi iz Zaloja, Bučice, Slatine… Unezvijereni, izgubljeni, još uvijek ne mogu shvatiti strašne događaje koji se upravo zbivaju. Odvezao sam se do križa na raskršću prema Jamnici iznad Pokupskog. Sjedim na kamenom podnožju križa, a dole ispred mene mrak je sakrio kupsku dolinu. Cijelo obzorje, tamo istočno od Stankovca i Gračenice do Zaloja i Lasinje tamo zapadno, gori. Ne vidim vatre, gori nebo. Oči su mi se napunile suzama, zakotrljale niz lice. Dugo, dugo sam ostao ondje sjediti, nešto se slomilo u meni. Pred kućicom na stočnom placu u Pokupskom, gdje sam ostavio nekoliko dečki da se odmore s preostalom hranom i streljivom, uza zid se stisnuo čovjek. Mrak se polako razilazi pred prvim znacima jutra, prohladni pramenovi magle tjeraju jezu niz leđa. Vidim, stariji čovjek, sedamdesetak godina, u tankom kaputiću trese se od hladnoće. Odmah tu, uz prvi gelender, zavezane su tri krave. Preko jedne prebačen je zimski kaput. «Da mi se junica ne prehladi», objašnjava mi čovjek. Što mu imam kazati kad niti ja ništa ne razumijem. Pozovem ga unutra da se okrijepi i ugrije. Odmah u svitanje obiđem dečke na položajima uz Kupu. Ništa se ne događa. Idila jutra kao da sluti još jedan crni dan u ovoj prekrasnoj dolini. Uopće ne znam gdje sam se razišao s Božom. S desetak dečki zatekao sam se kod kamiončića koji je dovezao hranu, na trgu ispred pošte, ambulante i što ja znam što je sve bilo u toj zgradi, kad je zatreslo. Prijepodne, deset sati, prekrasan, sunčan dan u ovom lijepom mjestu prelijepe kupske doline, kad se na njega sručio orkan topničke, tenkovske, minobacačke i raketne paljbe. Nastala je strka, ljudi traže skloništa, trče na položaje uz Kupu, očekuje se poslije topničke pripreme neprijateljski napad i na Pokupsko. Zajedno sa zatečenim dečkima bacam se u hodnik te zgrade. Salve eksplozija raketa VBR 128 mm odvajaju te od poda da bi te ponovno lupile o isti taj pod. Zalegao sam uz sama vrata i promatram trg. Odjednom dvojica gardista pretrčavaju. Eksplozija. Jedan ostaje mirno ležati dok se drugi, skvrčen, vrti kao zvrk. Umiri se i zapomaže. Svi dečki, kao po zapovijedi, pogledaše me. Procjenjujem, uzet ću kamiončić koji mi je najbliže i jedino vozilo, privesti ga ranjenicima, uvući ih u kabinu i onda pravac sanitet u Hruševcu. Uvučem glavu u ramena i potrčim do kamiona. Taman sam sjeo u kabinu i da ga upalim, kad je nešto bljesnulo. Samo bijeli, jarko bijeli bljesak od kojeg bole oči, samo oči, ništa drugo. Marjan Gašljević