Skandal u Batinjanima: Izjednačavanje žrtava NOB-a i Domovinskog rata izazvalo buru

Najavljeno otvorenje obnovljenog spomenika u Batinjanima, zakazano za 17. rujna 2026., na Dan branitelja Grada Daruvara, izazvalo je snažne reakcije dijela javnosti i braniteljskih krugova. Kritike su usmjerene ponajprije na činjenicu da se na istom spomen-obilježju nalaze imena poginulih pripadnika NOB-a i hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata, prenosi portal dugopolje.org.

Dok se hrvatska javnost bavi brojnim drugim temama, u daruvarskom kraju priprema se događaj koji bi, prema ocjenama dijela branitelja i građana, mogao prerasti u ozbiljan politički i moralni skandal.

Za četvrtak, 17. rujna 2026. godine, najavljeno je svečano otvorenje obnovljenog spomenika u Batinjanima. Sam datum nije slučajan: riječ je o Danu branitelja Grada Daruvara, danu koji za hrvatske branitelje ima posebno značenje.

A upravo na taj dan trebalo bi biti otvoreno spomen-obilježje na kojem se, prema dostupnim informacijama, zajednički obilježavaju pripadnici NOB-a i hrvatski branitelj poginuo u Domovinskom ratu.

Ako je cilj bio poslati poruku pomirenja, postavlja se pitanje: pomirenja na čijoj šteti i čijem zaboravu?

17. rujna – Dan branitelja, a ne dan relativiziranja Domovinskog rata

Za one koji su zaboravili ili nikada nisu željeli znati što 17. rujna znači Daruvaru, treba podsjetiti: 17. rujna 1991. hrvatske su snage oslobodile vojno skladište „Polom“, u jednoj od ključnih akcija za obranu daruvarskog područja.

To nije tek datum u kalendaru.

To je dan hrvatskih branitelja, dan borbe za slobodu i dan sjećanja na ljude koji su riskirali i dali svoje živote kako bi Daruvar ostao hrvatski grad.

I upravo zato mnogi s nevjericom gledaju na odluku da se istoga dana otvara spomenik koji simbolički stavlja žrtve različitih povijesnih razdoblja pod isti znak.

Je li to slučajnost ili svjesna politička poruka?

Branitelji imaju pravo postaviti to pitanje.

Goran Pustaj – 18-godišnji hrvatski branitelj uz imena pripadnika NOB-a

Najbolniji dio cijele priče jest ime Gorana Pustaja, 18-godišnjeg hrvatskog branitelja koji je poginuo 1991. godine.

Mladi čovjek koji je svoj život položio u obrani Hrvatske danas bi, prema informacijama koje su izazvale reakcije javnosti, trebao biti upisan na istom spomeniku s više desetaka lokalnih pripadnika NOB-a.

Tu prestaje svaka ozbiljna rasprava o običnoj obnovi spomenika.

Jer pitanje više nije samo što piše na ploči, nego što ta ploča poručuje budućim generacijama.

Može li se žrtva hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata staviti u isti spomenički okvir s pripadnicima formacija iz potpuno drugog povijesnog i političkog konteksta, a da se pritom ne relativizira značenje Domovinskog rata?

Za brojne hrvatske branitelje odgovor je – ne može.

NOB nije isto što i Domovinski rat

Hrvatska je svoj ustavnopravni poredak izgradila na vrijednostima suvremene hrvatske države i Domovinskog rata.

Zato je posebno opasno kada se pod krinkom „zajedništva“, „pomirenja“ ili „očuvanja baštine“ pokušavaju izbrisati povijesne granice između različitih ratova, ideologija i političkih sustava.

Nije problem u tome da se istražuju sve žrtve.

Nije problem ni u tome da se dostojno obilježe mrtvi.

Problem nastaje kada se sve žrtve stave u isti politički i simbolički okvir, bez razlikovanja okolnosti u kojima su stradale.

To nije pomirenje.

To može biti – relativizacija.

Što se dogodilo 1945., a što 1991.?

Batinjani imaju svoju tešku povijest.

Prema navodima koji se iznose u javnosti, područje je 1945. godine bilo poprište poratnih likvidacija i stradanja hrvatskog stanovništva. Desetljećima se o mnogim takvim događajima šutjelo.

A onda je 1991. ponovno došlo do oružanog sukoba i pobune protiv hrvatske države.

U toj borbi poginuo je mladi Goran Pustaj.

Zato branitelji s pravom pitaju: kako je moguće da se danas njegovu žrtvu stavlja na isto spomeničko mjesto s imenima ljudi čiju povijesnu ulogu dio hrvatske javnosti smatra duboko problematičnom?

Ako se već želi govoriti o pomirenju, onda se najprije mora govoriti o istini.

A istina ne može biti selektivna.

Dok se obnavlja spomenik, masovna grobnica čeka odgovor

Posebno zabrinjavaju navodi o mogućem masovnom grobištu hrvatskih žrtava iz svibnja 1945. godine na području iste općine.

Prema javno iznesenim informacijama lokalnog branitelja Mateše, riječ je o evidentiranom, ali još uvijek neistraženom lokalitetu na području šumskog predjela, uz navedene koordinate 45°36’35.9″N 17°17’33.1″E.

Ako postoji osnovana sumnja da se na tom području nalazi masovna grobnica, onda hrvatske institucije imaju moralnu obvezu utvrditi što se ondje dogodilo.

Ekshumacija, identifikacija i dostojan pokop žrtava ne smiju biti političko pitanje.

Ne može biti normalno da se za obnovu spornih političkih simbola pronalazi novac i organizacija, dok potencijalna mjesta stradanja hrvatskih žrtava desetljećima čekaju istraživanje.

To nije odnos prema povijesti kakav zaslužuje hrvatski narod.

Markovac: ista priča, drugi spomenik

Batinjani, čini se, nisu jedini slučaj.

Kao dodatni primjer kritičari navode spomenik u Markovcu, gdje dominira crvena zvijezda petokraka sa srpom i čekićem, dok su imena poginulih boraca ispisana ćirilicom.

Za dio hrvatske javnosti takvi simboli nisu neutralni.

Pod tim simbolima nije postojala samo antifašistička borba; oni su kasnije bili povezani i s komunističkim sustavom koji je obilježio desetljeća hrvatske povijesti, a početkom 1990-ih upravo su se simboli bivše Jugoslavije pojavili i u kontekstu pobune protiv hrvatske države.

Zato pitanje nije smije li se proučavati antifašistička prošlost.

Naravno da smije.

Pitanje je zašto se hrvatskim građanima danas pokušava prodati ideja da je svaki simbol i svaki pripadnik NOB-a automatski dio iste pozitivne povijesne priče.

Povijest nije bajka.

I nije dopušteno iz nje izrezivati ono što nekome politički ne odgovara.

HVIDRA Daruvar – gdje je granica „pomirbe“?

Posebno teško pitanje odnosi se na ulogu HVIDRA-e Daruvar.

Prema navodima iz objave, u realizaciji projekta sudjeluju Udruga antifašista i HVIDRA Daruvar, dok se spomenik nalazi na zemljištu područne škole čiji je osnivač Bjelovarsko-bilogorska županija.

Ako je to točno, onda javnost ima puno pravo pitati:

Zašto krovna braniteljska udruga sudjeluje u projektu koji dio branitelja doživljava kao izjednačavanje njihove žrtve s pripadnicima NOB-a?

I još važnije:

Gdje završava pomirba, a počinje relativizacija?

Pomirenje je vrijedno samo ako se temelji na istini.

Pomirenje ne znači da žrtva hrvatskog branitelja mora biti stavljena uz bok svima koji su kroz povijest nosili oružje.

Pomirenje ne znači zaborav.

Pomirenje ne znači odustajanje od vlastite povijesti.

A ponajmanje znači da hrvatski branitelji moraju šutjeti kako bi politički projekt „zajedništva“ izgledao ljepše.

Deset godina „pomirbe“ – a tko pita branitelje?

U javnosti su već ranije zabilježene aktivnosti vodstva daruvarske HVIDRA-e usmjerene prema kontaktima s ratnim veteranima iz Srbije i JNA, što se u kritičkim osvrtima opisuje kao dio dugogodišnje politike „pomirbe“.

Samo po sebi, razgovarati nije grijeh.

Ali razgovor bez istine postaje predstava.

Ako se želi pomirenje, onda treba jasno reći tko je bio agresor, tko je branio Hrvatsku, tko je stradao i zašto je do rata uopće došlo.

Bez toga nema pomirenja.

Ima samo političkog marketinga.

Dosta je šutnje

Ono što se događa u Batinjanima nije samo pitanje jedne ploče, jednog spomenika ili jednog datuma.

To je pitanje kakvu povijest ostavljamo djeci koja će sutra prolaziti pokraj tog spomenika.

Hoće li ondje naučiti da je Hrvatska izborena krvlju hrvatskih branitelja?

Ili će naučiti da su svi ratovi, sve ideologije i sve žrtve zapravo jedno te isto?

Ne, nisu.

NOB i Domovinski rat nisu isto.

Komunistička Jugoslavija i suvremena Republika Hrvatska nisu isto.

Napadač i branitelj nisu isto.

I konačno – žrtva hrvatskog branitelja koji je poginuo braneći svoju domovinu ne smije postati dekor u projektu kojim se nekome drugome pere povijest.

Hrvatski branitelji nisu protiv istine.

Upravo suprotno.

Oni traže da se konačno utvrdi cijela istina – i o 1945. i o 1991., i o žrtvama komunizma i o žrtvama velikosrpske agresije.

Traže da se istraže grobišta.

Traže da se poštuju mrtvi.

Traže da se ne brišu razlike između agresora i branitelja.

I traže ono što bi u svakoj ozbiljnoj državi trebalo biti potpuno normalno:

da se hrvatska povijest ne prepravlja radi današnjih političkih interesa.

Ako je projekt u Batinjanima doista zamišljen kao simbol pomirenja, neka organizatori javnosti odgovore na jednostavno pitanje:

Zašto se za „pomirenje“ ponovno traži da hrvatski branitelji zaborave?

Jer Hrvatska ne smije graditi budućnost na zaboravu svojih mrtvih.

A pogotovo ne na zaboravu onih koji su za njezinu slobodu dali život.