U logoru Manjača 1991. prvotno su bili zatvoreni Hrvati iz Hrvatske, a 1992. u logoru su ih naslijedili Bošnjaci i Hrvati s područja Prijedora, Banjaluke, Sanskog Mosta, Bosanskog Novog, Ključa, Bosanske Krupe, Bosanske Dubice i drugih mjesta koja su gravitirala na području Manjače. Prema neslužbenim podacima, kroz logor Manjača prošlo je oko 5.000 ljudi. Zatočenici na Manjači bili su uglavnom Bošnjaci, uz bosanske Hrvate i tek poneki bosanski Srbin. Velika većina zatočenika bili su civili, maloljetnici i starije osobe, duševno hendikepirani muškarci, naveo je Haaški tribunal. U neposrednoj blizini logora pronađena je masovna grobnica sa posmrtnim ostacima 540 žrtava, za koje se pretpostavlja da su logoraši. Vijeće Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju u Haagu smatra da je tijekom transporta i batina umrlo više od šest zatvorenika po dolasku prve grupe u Manjaču. Zatvaranjem logora Omarska, zatočenici su prevezeni u logor Manjaču. Jedan prijevoz zarobljenika izvršen je 6. kolovoza 1992. Put je trajao cijeli dan. Po dolasku u logor Manjača zatočenici su morali cijelu noć provesti u zaključanom autobusu. Haaški tribunal smatra da su te noći policajci, bosanski Srbi koji su bili u pratnji autobusa prozvali tri muškarca da izađu. Slijedeći dan ta trojica muškaraca iz autobusa viđeni su mrtvi. Prije nego što je zatvorenicima dozvoljeno da uđu u logor, jedan policajac je jednog od njih ubo nožem, a drugom prisutnom je naredio da felgom traktora udara po njegovom lešu. Na pismenu molbu “Merhameta” dostavljenu komandi 1. krajiškog korpusa 10. srpnja 1992. pušteno je između 110 i 120 zatočenika, među kojima su bili maloljetnici, stariji i bolesni pojedinci. U kolovozu i rujnu 1992. pušten je još jedan broj zatočenika. U prosincu 1992. logor Manjača je zatvoren, a oslobođene zatočenike zbrinuo je Međunarodni komitet Crvenog križa, te je 536 zatočenika prebačeno u logor Batkovići prije raspuštanja logora Manjača. Osnivanje logora Manjača je bila jedna od glavnih zatočeničkih lokacija u autonomnoj regiji Krajina, a u nju su slati zatočenici iz raznih općina ARK-a i drugih logora i zatočeničkih objekata na teritoriji ARK-a, jesu činjenice utvrđene u Međunarodnom krivičnom sudu za bivšu Jugoslaviju u Haagu. Osoblje Manjače, bilo je pod komandom 1. krajiškog korpusa, a koji su činili pripadnici vojne policije bosanskih Srba. Komandant logora u Manjači bio je potpukovnik Božidar Popović. Zatočenike su držali u velikim pretrpanim štalama za stoku, u kojima su provodili većinu dana, sjedeći ili ležeći. Bilo je nešto slame i deka, ali događalo se da zatočenici leže na golom betonu. Unutra se teško disalo od smrada. U logoru nije bilo tuševa ni praonica, niti tekuće vode. Logor je bio zaražen ušima. Zatočenici su za nuždu koristili kante, a tek kasnije su dobili poljske nužnike od dasaka. Prehrana u logoru bila je daleko od dovoljne; zatočenici su dva puta dnevno dobivali nešto između juhe i gulaša sa kriškom kruha. Neki su bili tako izgladnjeli da su iz očaja jeli travu. Što se tiče vode, ono što su zatočenici dobivali bilo je tragično neadekvatno, kako količinom tako i kvalitetom, jer je voda bila iz jezera. Nezdrava voda uzrokovala je među logorašima crijevne i stomačne tegobe epidemijskih razmjera. Među zatočenicima je bio i priličan broj dijabetičara, ljudi s visokim krvnim pritiskom i povrijeđenih. Međutim, “ambulanta” u logoru, u kojoj su radili logoraši, nije imala dovoljno lijekova ni sanitetskog materijala. Zatočenike na Manjači stražari su prisiljavali da obavljaju teške fizičke poslove. Jednom prilikom kada se na posao nije javio dovoljan broj ljudi, zatočenik zadužen za tu štalu dobio je daskom takav udarac da mu je pukla ključna kost. Logor Manjača nekoliko puta su obišli predstavnici Međunarodnog komiteta Crvenog križa i bosanske muslimanske humanitarne organizacije “Merhamet”. Obje organizacije napisale su izvještaje i dostavile humanitarnu pomoć koja se sastojala od hrane, deka, odjeće, obuće i lijekova. Poslije tih posjeta, krajem kolovoza 1992., uvjeti u logoru su se poboljšali, posebno što se tiče količine hrane koja se davala zatočenicima. Zatočenici su redovno podvrgavani premlaćivanju. Premlaćivanja su nerijetko bila selektirana. No, svi su zatočenici sistematski premlaćivani prilikom dolaska.Tada su zatočenike tukli vojni policajci iz redova osoblja logora, kao i oni iz pratnje koja ih je dovela na Manjaču iz njihovih matičnih općina. Premlaćivanja su se odvijala i prilikom ispitivanja. Između ostalog, zatočenike su tukli šakama, nogama, pendrecima, drvenim motkama, kundacima pušaka i električnim kablovima. U nekim slučajevima, ta su premlaćivanja bila tako teška da su za posljedicu imala teške ozljede. Nakon iživljavanja, nad slabijima od sebe, zatočenicima, neki su poslani u ambulantu, a neke su morali i fizički prenijeti do nje. Premlaćivanja zatočenika vršila su se pred očima drugih zatočenika. Zatočenici su se morali držati pokorno i smjeli su podići glavu samo kada bi im se neko neposredno obratio. Premlaćivanja su na Manjači vršili uglavnom pripadnici vojne policije koji su radili kao stražari u logoru. Među najbrutalnijim logorskim stražarima bili su Željko Bulatović (zvani Fadil Bula), Zoran nepoznatog prezimena (zvani Zoka), Pop i Špaga. Neki zatočenici u logoru su pretučeni na smrt. Zatočenika Omera Filipovića, uglednog građanina Ključa, svakodnevno su tukli i on je 28. srpnja 1992. umro od posljedica teških batina. Kad je Esad Bender došao u logor Manjača na njemu su se već jasno vidjele modrice i drugi tragovi batinanja. Jedne noći 28. lipnja 1992. ili oko tog datuma prozvali su ga da izađe iz štale u kojoj su zatočenici bili smješteni. Nedugo po svom povratku ujutro, Esad Bender je umro od posljedica batinanja koje je pretrpio te noći. Jedan bosanski Hrvat, pripadnik HVO-a, odveden je u samicu logora odakle su drugi zatočenici čuli njegovu vrisku i udarce. Potom je ispaljen jedan hitac, a nakon toga je uslijedio tajac. Zatočenicima je naređeno da njegov leš umotaju u deku. Haaški tribunal uvjerio se da je od lipnja do studenog 1992. u logoru Manjača najmanje deset zatvorenika umrlo od posljedica batinanja ili sporadičnih ubojstava. Logor je zatvoren krajem 1992. zbog međunarodnog pritiska, ali je opet na neko vrijeme otvoren u kolovozu 1995. Procjenjuje se da je između 3.000 i 8.000 ljudi prošlo kroz logor. Broj ubijenih je nepoznat. Međunarodni sud za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije navodi da je neosporno utvrđeno da je barem 10 osoba ubijeno na toj lokaciji. Druge procjene sežu i do 50. Izvorni članak pogledajte OVDJE