Te ratne 1992. godine, Uskrsni  blagdani u  Hrvatskoj,  slavili su se dostojanstveno i sa velikom ljubavlju i vjerom u  Uskrslog sina Božjeg Isusa  Krista. Mogao bih reći i sa još  više  vjere,  molitve, povjerenja i ljubavi,  sa izraženijim  nacionalnim nabojem nego danas, a kod nas  katolika sa posebno istaknutim  istinskim kršćanskim duhom,  obzirom je naša Domovina bila   žrtva yugo-komunističke i srbočetničke agresije. U svim krajevima Lijepe naše, blagdani su se slavili dostojanstveno i skromno, shodno tradicionalnim običajima kao i danas, ali  i u   mislima sa onima koji nisu bili u mogučnosti biti u krugu  svojih obitelji, jer su u to vrijeme bili po raznim bojištima naše Domovine i branili ju od najezde agresora. Velika   većina  katoličkih  obitelji,  Uskrsne blagdane  svetkovala je u krugu svoje obitelji, sa svojim najmilijima, dok  u određenom broju obitelji,   svi njeni članovi nisu bili   prisutni, jer su neki  od nas, ponosno, hrabro i dostojanstveno bili na braniku Domovine nam svete. Na  Uskrsne blagdane, prije već punih 27.  godina,  izbivao sam iz svog doma i daleko od svoje  prave obitelji, ali sam  Uskrsne blagdane proveo i proslavio u krugu svoje druge obitelji,  svojih velikih prijatelja i suboraca , ponosno na prvoj crti bojišta u zapadnoj Slavoniji, točnije u obrani grada Pakraca. Kao što je   već tada bilo i uhodano,  u to vrijeme svakih 15 - 20 dana, vršile  su se smjene izvršitelja na prvoj crti  bojišnice, a ovaj termin  je, ni sam više neznam koji put,    ponovno  došao red na mene i moju  ekipu iz đurđevačke Podravine. Obzirom smo put Pakraca kretali na samu Veliku subotu, stvari za put spremale su se na Veliki petak u večernjim satima, kojom prilikom su u rancu svoje mjesto zauzele uobičajene stvari, pretežno  rezervna čista odjeća, dvije šteke cigareta (bez kojih je bilo nezamislivo  otići na takav put),  ali ovaj put se među stvarima u rancu našlo mjesta i za nekoliko sitnica, koje inače nisu bile sastavni dio ranca, niti opreme,  koje stvari sam nosio sa sobom. Ove dodatne sitnice, bile su jedno malo, ali gledajući sa ovim vremenskim odmakom, veliko iznenađenje. Na samu Veliku subotu, te ratne 1992. godine,  u ranim jutarnjim satima, sa  krunicom oko vrata, koju čuvam još i danas, osobnim naoružanjem i opremom,  napustio sam svoj obiteljski dom, ostavio suprugu Marijanu, koja je u to vrijeme bila u visokom stupnju trudnoće, obzirom je nosila naše prvo dijete, sina Marka (koji je u ovom vremenskom odmaku, izrastao u odraslog čovjeka i postao otac, a  ja dobio titulu djed),  mamu, braću,  sestru,  ostale članove obitelji i   prijatelje. Dolaskom do već poznate lokacije sa koje smo kretali na ratište,  tamo sam zatekao svoje stare frendove Baru, Cigu, Filea, Fikija, Mujića,  Šiptara, Gubija, Šikija, Mrkog  i još neke, sjeli smo u kamion i krenuli put Pakraca. Prilikom putovanja, razgovarali smo o svemu i svačemu, a u jednom trenutku  netko  iz ekipe (ne sjećam se više tko)  osjetio je miris luka, te zapitao da li mu se to čini ili je stvarno tako, na što sam mu odgovorio da mu se pričinilo i svi smo prasnuli u smijeh i nastavili se zezati. No, pošto mojim odgovorom ekipa nije bila zadovoljna, sad su i ostali  počeli malo više obraćati pažnju na taj miris koji je podsjećao na luk, pa sam im nakon kratkog vremena rekao da ga ja nosim, kao  i sve ostalo kako bi dostojanstveno i u skladu sa našim Podravskim katoličkim  običajima mogli  obilježiti  Uskrs. Normalno, nakon te izjave  ekipa je prasnula u smijeh i kamionu nastala je opća  zezancija. Dolaskom u Pakrac,  raspoređeni smo na punkt u staru Policijsku postaju, nekih 100-ak metara udaljenoj  od četničkih položaja, a  u to vrijeme u gradu Pakracu su samo bili branitelji, pripadnici policijskih postrojbi  tadašnje PU Bjelovar i pripadnici ZNG-a iz Varaždina i Čakovca, a kakva je  situacija tada bila u gradu, dovoljno govori činjenica da  je u to vrijeme postojala samo jedna telefonska linija i ona se je nalazila u stožeru, odnosno u Policijskoj postaji koja je bila premještena u zgradu Budučnosti.. Obzirom je u to vrijeme bilo na snazi primirje, povremenio su u Pakrac dolazili pripadnici UNPROFOR-a, ali samo po danu i to ne svaki dan, jer je unatoč  službenog „primirja“, bilo je  povremenog  puškaranja i provokacija sa srbočetničke strane, ali o tome nekom drugom prilikom, obzirom je glavna tema ipak Uskrs 1992. u  Pakracu. Kad smo se smjestili, onaj smijeh i zezancija na račun mog Uskrsnog paketa su sve manje bili prisutni, nego su se dečki počeli malo po malo približavati i postavljati pitanja kada ćemo to otvoriti i probati, na što sam im jednostavno odgovorio na sam Uskrs, a to je sutra. Kako se noć približavala, svako malo je netko od ekipe došao do mene i postavljao jedno te isto pitanja, predpostavljate koje, no ostao sam kategoričan i ustrajao, a tako je i bilo, Uskrsni paket se nije dirao do nedjeljnog  Uskrsnog jutra, a  za očuvati taj paket cijelim trebala je „veće“ osiguranje od onog koje smo postavili   radi četnika koji su bili preko puta, ali smo uz dosta muke uspjeli u tome. Na Uskrsno nedjeljno jutro, samo što je svanulo, do mene je došao Cigo, probudio me i zaželio mi Sretan Uskrs, te me pozvao u prostoriju gdje smo inaće jeli. Kad sam došao, već je cijela ekipa bila za stolom i strpljivo  iščekivala što ću učiniti. Iz svog ranca izvadio sam naš Uskrsni obrok, uz pomoć Cige i Bare, rastrgali smo hostije, razrezali šunku na sitne komade, jaja također, stavili na stol zajedno sa lukom i teglicom hrena, te kruhom. Nitko ništa nije dirao, prvo smo se svi zajedno pomolili i onda prionuli Uskrsnom doručku. Pošto nas je bilo dvadesetak, Uskrsne hrane malo, svaki je uzeo nekoliko zalogaja, nismo se mogli prejesti, ali smo osjetili dašak  Uskrsnog jutra  i shodno našim Podravskim kršćanskim običajima, obzirom je cijela ekipa bila iz đurđevačke Podravine, obilježili isti. Poslije tog Uskrsa,  vidio sam i proživio svakakvih ljepota i svakakvih čuda,  a naredne Uskrse  provodio i u krugu obitelji  i radno, svaki je na svoj način bio poseban i radostan,  svaki  naredni Uskrs  donio je  neku novost u moj život, ali osjećaj tog pakračkog Uskrsnog jutra nikad neću zaboraviti. Naredni  Uskrsni doručci, sigurno su bili  obilatiji,  ali ne mogu se oteti dojmu da mi  je okus onog Uskrsnog doručka iz  Pakraca 1992.g. još uvijek  duboko urezan u sječanje i da nisam siguran da li mi je bilo koji   Uskrsni  zalogaj bio ukusniji.