Nakon Krvavog Uskrsa, sve je bilo jasno. Srpski pobunjenici koji su u svom neznanju i strahu pokazali odlučnost da se svojom tvorevinom “RSK” odvoje od Hrvatske, dodatno su potpireni govorima srpskih političara koji su počeli pohoditi područja u kojima su živjeli.

Već 1. travnja blokirane su ceste oko Vukovara, a u epicentru pobune, na barikadama s kojih se pucalo, nalazio se Vojislav Šešelj sa svojim dobrovoljcima iz Srbije. Gostujući pred TV kamerama izjavio je da bi u sastav Srbije trebala „ući srpska Slavonija, srpska Dalmacija i Dubrovnik“, dočim bi zapadna granica išla linijom „Virovitica – Karlovac – Karlobag“.

Najavio “dolazak četnika”

Isti dan Šešelj je boravio u Kninu gdje je pobunjenicima obećao da će im u pomoć poslati 10 tisuća četnika. Šešelj se potom 14. travnja opet pojavio na mitingu u Borovom selu, gdje je uz Gorana Hadžića okupljene poticao na rat. Neshvatljivo, kolovođu pobune u istočnoj Slavoniji, Hadžića, hrvatske su vlasti bez podizanja optužnice na slobodu pustile netom nakon što je s oružjem uhićen u terorističkom napadu na hrvatske policajce tijekom oslobađanja Plitvičkih jezera. Finale Šešeljevih poruka mržnje i poticanja na stvaranje Velike Srbije prekrajanjem granica zbilo se 21. travnja u baranjskom Jagodnjaku, pišu Dani ponosa. 

Srpski narodni poslanik Milan Paroški čak je nadjačao Šešeljeve poruke mržnje poručivši tamošnjim Srbima:

Velikosrbi uhićeni, pa pušteni

„One koji kažu da ovo nije srpsko možete ubiti kao kera kod tarabe“. Sutradan je hrvatska policija u Belom Manastiru uhitila Šešelja, ali ga je odmah pustila. Štoviše, ubrzo je iz zagrebačkog Okružnog zatvora na slobodu pušten i Željko Ražnatović – Arkan.

Popustljivost prema najekstremnijim ratnim zločincima poput Hadžića, Šešelja ili Ražnatovića, Hrvatskoj je vrlo brzo došlo na naplatu. Mržnjom ohrabreni srpski pobunjenici izgubili su svaku mjeru racionalnosti te su 2. svibnja u krvavom obračunu u Borovom selu ubili 12 pripadnika hrvatske policije.