Sociolog i ekonomist Slaven Letica ustvrdio je u svom eseju “Hrvatsko domomrzje ili oikofobija”, objavljenom u jučerašnjem izdanju Večernjeg lista, da su Hrvati zaraženi domomrzjem (oikofobijom), koje se nezaustavljivo širi u javnom i svakodnevnom govoru. Omalovažava se sve, od zdravstva i školstva do teta u dječjim vrtićima, a o političarima da se i ne govori. Groznim uvredama i psovkama „časti” se hrvatski narod, no najviše se “hejta” potpuno nedužna hrvatska država, koju smo u ovih 28 godina pretvorili u moralnoga gubavca i noćnu moru. Epidemija domomrzja dobila je zastrašujuće razmjere, tolike da sve više ljudi vjeruje kako je u ovoj „prokletoj državi” gore nego u Srbiji, Bugarskoj ili Rumunjskoj, što je daleko od činjenica i pameti. No i ta je zaraza jedan od razloga za iseljavanje mladih te je treba što prije suzbiti. Miro Bulj, MOST-ov zastupnik: Činjenica je da su se godine svjedočenja sluganskoj politici vlasti bez suverenističkog stava prema europskim činovnicima prelile i na narod. Narod je nezadovoljstvo lošim politikama vladajućih prelio u nezadovoljstvo svime u zemlji. Mile Kekin, glazbenik:  Teze da Hrvati mrze svoju domovinu preblesave su mi da bih ih uopće komentirao. Urša Raukar, glumica: Naravno da se ne slažem s tom tezom da Hrvati mrze svoju zemlju, narod... Ta se teza pokušava nametnuti kako bi se dezavuiralo bilo kakav prigovor ili protest na nepravde i društvene anomalije. Miriše mi na totalitarističke varijante u kojima se a priori mora slaviti sve što dolazi od vlasti. To je udar na demokraciju. Zvonko Kusić, predsjednik HAZU: Potrebno nam je više društvenog optimizma i vjere u sebe. Negativni tonovi i emocije vrlo su jaki u društvu, što nije korisno ni za društvo i za državu. Miroslav Ćiro Blažević, trener: Izuzetno poštujem gospodina Leticu koji je naš istaknuti sociolog i nadasve domoljub. Svi bismo se trebali zamisliti o tome što je napisao u Večernjem listu o domoljublju i odnosu prema našoj državi, kaže Miroslav Ćiro Blažević, bivši izbornik. Tarik Filipović, glumac: Nisam čuo takvu raspravu pa ne mogu komentirati, no smatram da je takvo što glupost i nisam primijetio takav trend. Andrea Andrassy, blogerica: Ne vlada trend da ljudi mrze sve što ima hrvatski predznak, nego se jednostavno stvara averzija zbog nepravdi u sustavu koji ne funkcionira kako bi trebao. Primjerice, čovjek koji je pregazio ljude ne ide u zatvor. Hrvati ne mrze sebe i Hrvatsku, nego nepravdu i sustav. Davorko Vidović, političar: Domovinu Hrvatsku i državu Hrvatsku (aparat vlasti, institucije) valja razlikovati u ovakvim raspravama. Domovina ima emocionalnu dimenziju i ona se ne mrzi, dapače, i oni najkritičniji svoju kritiku upućuju onima koji su domovinu uzurpirali, devastirali i učinili nepoželjnom za život. Goran Dodig, političar i specijalist psihijatrije: Ne čini mi se da Hrvati mrze vlastitu državu, domovinu pa i sebe, nego se samo stvara slika da je tako. Problem je što je u javnom prostoru dominirajuća percepcija, a ne stvarnost, a percepcija je po definiciji poremećaj opažanja, subjektivna i manipulirajuća. Vlado Jukić, ravnatelj klinike za psihijatriju Vrapče: Zaista se puno javno govori ružno o svojoj državi, o svom narodu. Hrvatski narod nije ni primitivan ni nazadan, nego ga takvim nazivaju pseudonapredni i pseudomoderni, a ti pseudoindividualci i liberalno-anarhoidni tipovi vrlo su glasni i praktički su osvojili medijski prostor. Đuro Japarić, elektromonter: Hrvati ne mrze svoju državu, naprotiv! Naš je problem što nas vode činovnici koji nikada u životu nisu zaradili ni jednu kunu izvan politike. Ilija Maoduš, umirovljenik: Pljuvanje je odraz stanja društva, a u nas se radi o manjini koja optužuje druge za svoj neuspjeh. Većina je zadovoljna i sobom i državom. Mato Popović, umirovljenik:  Neki kažu da mladi koji odlaze van ne vole Hrvatsku, da je mrze, a u biti nemaju drugih opcija. Ne krivim ih. Evica Podolnjak, umirovljenica: Kaže mi unuka da je internet prepun mržnje. Ja takvo što baš i ne vidim među svojom generacijom. Izvor: Večernji list