Jedan od sudionika akcija koje su se prije 31 godinu odvijale na širem varaždinskom području bio je mr. sc. Marijan Kostanjevac, pukovnik u mirovini i jedan od zapovjednika postrojbe koja je osvajala varaždinske vojarne, a koji danas živi u Zagrebu. Nakon Domovinskog rata na Hrvatskom vojnom učilištu "Dr Franjo Tuđman“, predavao je dočasnicima i časnicima te studentima, odnosno vojnim kadetima u Zagrebu, Splitu i Zadru, a koji je s nama podijelio nepoznate detalje o "padu" Barutane, važnog vojnog skladišta nekadašnje JNA u Novoj Vesi.
Godine prolaze, sjećanja nam blijede, ali ove godine ćemo se prisjetiti događaja malo poznatog i opisanog, a odnosi se na osvajanje skladišta oružja i opreme u Novoj Vesi. Listajući lokalne novine Varaždinske Vijesti od 24. 9. 1991. godine u kronologiji ratnih događanja u Varaždinu i okolici 1991., samo je kratko navedeno kako je u subotu, u 19 sati 14 min, dana 21. rujna 1991. braniteljima se predalo 22 vojnika sa “Barutana” NOVA VES Domovinski rat - Sjećanje na branitelje zapovjednikom, koji su čuvali skladište oružja “Barutana” u Novoj Vesi. 1 U mnogim stručnim radovima i novinskim člancima koji opisuju ratna događanja u Varaždinu 1991., ovaj poduhvat branitelja nije opisan.
Ovih se dana obilježava 31. obljetnica “Varaždinskih dana rata” i mi ćemo se prisjetiti događanja koji se odnose na predaju skladišta JNA, poznate "Barutane" između Varaždina i sela Nova Ves. Tom prometnicom prolazimo svakodnevno i možemo uočiti devastirane objekte koji su nekada bili veliko skladište oružja i opreme 32. Korpusa bivše JNA u kojima je čuvano i oružje varaždinske teritorijalne obrane. U vojnom skladištu “Barutana” Nova Ves godinama je JNA skladištila velike količine opreme, oružja i streljiva, a od svibnja 1990. godine i sve što je bilo oduzeto teritorijalnoj obrani općine Varaždin. Malo se zna na koji su način branitelji bez ispaljenog metka i žrtava zauzeli ovo skladište. U monografiji „104. brigada Hrvatske vojske“, tiskanoj u rujnu 1994., od strane zapovjedništva brigade, poručnik Mladen Janušić navodi kako je početkom rujna 1991. osobno otišao porazgovarati sa zapovjednikom skladišta, podoficirom, starijim vodnikom imena Radenko Magazin, a kojeg je poznavao od ranije te ga nagovarao da dopusti ulazak hrvatskoj vojsci u skladište, ali zapovjednik Radenko Magazin nije pristao na njegovu ponudu. Nakon predaje kasarne “Jalkovečke žrtve” oko podneva u četvrtak 19. 9.1991. prevođene komandantom potpukovnikom Vladimirom Davidovićem, osvajanja drugih vojnih objekata u Varaždinu te velikog skladišta opreme i oružja na Banjšćini, po zapovijedi zapovjednika obrane pukovnika Rukljića, istog dana oko 15,00 sati (19. rujna 1991. godine) branitelji Mladen Janušić i Vladimir Leskovar, otišli su u Novu Ves na pregovore oko predaje skladišta, a usput im se pridružio Željko Lukinić. Prilikom dolaska do ulaza u kompleks skladišta JNA tzv. “Barutana”, branitelji su pozvali zapovjednika straže i vojnike bivše JNA koji su čuvali skladište na predaju. Kazali su im kako je većinu objekata u Varaždinu već zaposjela Hrvatska vojska. Zbog određene doze nepovjerenja i straha zapovjednik, Radenko Magazin, po činu je bio stariji vodnik 3 , mladić, star 22 godine, nije bio spreman pristati na predaju ni pod kojim uvjetima. Tek kada su mu predočili njegovu putovnicu (pasoš), koju su uzeli iz kase
u kancelariji bivše vojarne Jalkovečke žrtve, komandir straže“ Barutane” odlučio se je predati Hrvatskoj vojsci s 22 vojnika u četvrtak 19. rujna 1991. godine oko 16,15 sati.
Evo kako je Vlado Leskovar opisao razvoj ove situacije: “Bez ikakvog straha došli smo pred puščane cijevi prestrašenih vojnika bivše JNA, a koji su bili ukopani u rovovima duž ograđenog i miniranog skladišnog prostora uz prašnjavu makadamsku cestu. S obzirom da su ranije noćima slušali detonacije, a nekoliko granata je palo i eksplodiralo u neposrednoj blizini skladišta, postojala je realna mogućnost da samo jedan od njih opali jedan metak, a mi koji smo došli nenaoružani budemo pobijeni na toj cesti. Činjenica je kako i njima u takvoj situaciji nije bilo lako. Nekoliko su dana bili bez hrane i struje, imali
su samo dnevne suhe obroke, a zalihe pitke vode su im bile pri kraju. Na našu sreću, uspjeli smo ispregovarati predaju. Kada danas razmišljam o tome, koliko smo samo sreće imali, s koliko smo doze hrabrosti i ludosti išli obaviti tu zadaću, moramo se zahvaliti i dragom Bogu što smo ostali živi.
Sjećam se kada smo izašli iz vozila uzdignutih ruku, bez oružja i tražili od stražara da zovu svog komandira na razgovor, a istovremeno smo pozvali i ostale vojnike da se približe, da im pojasnimo u kakvim složenim uvjetima se nalaze te da su njihovi mladi životi neposredno izloženi besmislenoj pogibiji.
Slušali su nas i počeli su napuštati svoje borbene položaje. Sve više su nam se približavali s oružjem u rukama, bez obzira na poruke njihovog komandira da se udaljimo dok nisu počeli pucati po nama.
2 U stručnome radu: Zauzimanje vojarni JNA u Varaždinu i predaja 32. varaždinskog korpusa JNA” autora Ivice Hrastovića, nema spomena o zauzimanju tako značajnog skladišta kao što je bila “Barutana” Nova Ves.
3 32.klasa SVŠ KoV Sarajevo 1983-1987 rodom iz Konjica (BiH), Domovinski rat - Sjećanje na branitelje
Tih pola sata i više trajalo je čitavu vječnost, dok se u jednom trenutku nisu otvorila vrata, vojska je izašla bez oružja spremna na predaju, sjećam se da su neki plakali, ali opet bili su veseli što se sve tako završava i prekida se agonija koju su proživljavali. Nakon toga pustili su nas u prostor skladišta gdje smo
im dalje objašnjavali situaciju i čekali smo da naša vojska autobusom stigne i izvrši se primopredaja straže nad tim skladištem. U međuvremenu komandir straže predao nam je ključeve od objekata, a mi smo obavili pregled čitavog kompleksa. Nakon dolaska hrvatskih branitelja, vojnici bivše JNA s istim autobusom otišli su u prostorije šumarije, tu su dobili toplu hranu i civilnu odjeću, a sljedećeg dana pušteni su svojim mjestima prebivališta.
Slika 2. Vlado Leskovar (lijevo) ispred vinarije nakon osvajanja vojarne „Kalnički partizani“.
područja RH.
Hrvatski branitelji ponovo su došli u posjed oružja teritorijalne obrane Varaždin. U skladištu u Novoj Vesi nalazilo se više od 1500 komada raznog pješačkog naoružanja, 1 500 000 komada streljiva različitog kalibra i 1200 raznih protuoklopnih sredstava, što je dovoljno da se naoruža jedna pješačka brigada te još dva i pol borbena kompleta za oklopno mehaniziranu brigadu, kojom je do tog trenutka zapovijedao zloglasni potpukovnik bivše JNA Berislav Popov, kasnije na Varaždinskom sudu osuđen u odsutnosti na 15 godina zatvora zbog počinjenih ratnih zločina.
Za to vrijeme naše su snage ojačavale su položaje oko kasarne „Kalnički partizani“ u kojoj su se nalazile i najjače snage 32. mehanizirana brigada bivše JNA. Moja postrojba, prisjeća se zapovjednik Marijan Kostanjevac, je bila na prvoj crti napada između odvodnog kanla hidroelektrane Varaždin i ceste Varaždin – Sračinec. Dan kasnije, s pristiglim oružjem, ojačali smo svoje snage, bili još odlučniji osvojiti i ovo zadnje uporište omrznute vojske. Zbog predaje 32. Varaždinskog korpusa već u siječnju 1992. godine u Srbiji je podignuta optužnica protiv zapovjednika korpusa generala Trifunovića i sedmorice najodgovornijih zapovjednika. Optužilo ih se zato što se nisu borili i što su dopustili Hrvatskoj vojsci da se domogne oružja i opreme korpusa. Među optuženima našao se i stariji vodnik Radenko Magazin, rođen 1968.godine u Konjicu u Bosni i Hercegovini.
Slika 3 Optužnica od 30. 1. 1992.
Vojno tužiteljstvo u Beogradu 5 okrivilo je R. Magazina da je “kao zapovjednik straže kod skladištu Nova Ves, znao da predstoji napad na ovo skladište od strane paravojnih formacija Republike Hrvatske i umjesto da obavlja svoju osnovnu i jedinu dužnost i uporno brani skladište, dozvolio je pripadnicima paravojnih formacija da u periodu od 15. do 21. 9. 1991., godine pet puta dolaze do ovog skladištu i pozivaju njegove vojnike na predaju ne poduzimajući ni jednu radnju da ih u tome spriječi, uslijed čega su vojnici bili izloženi konstantnom pritisku, što je imalo za posljedicu slabljenje njihovog borbenog morala, a 21. 9. 1991., prihvatio je razgovor s pripadnicima MUP-a koji su u njegovoj prisutnosti ponovo pozivali vojnike na predaju i prijetili da će ih uništiti, vojnici su tada postupili po zahtjevu pripadnika MUP -a, i njih 20 odložilo je oružje, napustilo položaje u skladištu i predalo se.” (Vidimo da se i dalje navodi kao datum 21. 9. 1991., što svakako ide u korist Radenku.)
4 Nakon što što su napustili Hrvatsku, Trifunović, Davidović i Popov optuženi su i od strane Hrvatske. O tome postoji opsežna literature objavljena u tisku i društvenim mrežama.
5 Vojni tužitelj potpukovnik mr Momir Koprivica uputio je Vojnom sudu u Beogradu 30. 1. 1992. “Optužnicu” za
osmoricu zapovjednika 32. korpusa bivše JNA u Varaždinu.
“Okrivljeni Magazin priznao je gore navedene činjenice, a u svojoj obrani istaknuo kako nije ispalio metak na protivnika, jer ga je vojska 21.9. 1991. samovoljno napustila. Skladište nije uništio jer nije uspio dobiti vezu sa svojom nadređenim zapovjednikom od kojeg je želio dobiti dopuštenje za uništenje
skladišta”.
Tužiteljstvo mu je odbacilo obranu zato što je pet puta dozvolio predstavnicima MUP-a, da mu dolaze pred skladište i pozivaju vojsku na predaju te kako nije ništa poduzeo da to spriječi kao i vojnike da napuste skladište. Nadalje, tužiteljstvo je smatralo kako je morao biti svjestan što sve čuva u skladištu i da pripadnici paravojnih formacija ta sredstva žele prisvojiti, pa ipak je u ruke neprijatelja predao neoštećena sredstva. Tužiteljstvo isto smatra kako nije trebao tražiti odobrenje od nadređenog zapovjednika da uništi skladište, a njegovo pravdanje smatra se kao pokušaj ublažavanja krivične odgovornosti koju sud ne bi trebao prihvatiti.
Što se dalje događalo sa Magazinom i je li bio osuđen ne znamo, jer se dalje u drugim postupcima protiv generala Trifunovića njegovo ime ne spominje. Vlada je 2009. godine donijela odluku da skladište „Nova Ves-Barutana“, Varaždin više nije perspektivno za Hrvatsku vojsku i nekretninu je predala Gradu Varaždinu za izgradnju logističkog, sabirnog i distributivnog centra poljoprivrednih proizvoda. Poljoprivredna zadruga “Varaždinsko povrće”,
prvo je zakupila nekretninu, a zatim je 2021.vlada odobrila prostor barutane prodati poljoprivrednoj zadruzi.
Nadamo se da će bar neka spomen ploča podsjećati djelatnike i posjetitelje na slavne događaje iz 1991. godine kada smo se borili za naše oružje koje je bilo ovdje čuvano od strane tada već okupatorske jugoslavenske vojske; oružje kojim su se naoružali pripadnici naše vojske i krenuli u obranu Lijepe naše.
Pripremio: mr. sc. Marijan Kostanjevac, (pukovnik u mirovini)
Važna obavijest:
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu PDN dopušteno je samo registriranim korisnicima.
Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu PDN te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.