DVOLIČNOST MILORADA PUPOVCA
„Vanjskopolitički položaj Republike Hrvatske, posebno u odnosima sa svojim susjedima, ali ne samo sa susjedima nego i općenito, vanjskopolitički položaj Republike Hrvatske je takav, da moramo sve učiniti da ga popravimo“.
Ovdje se nema što prigovoriti. I nitko dobronamjeran (pogotovu ako živi u Hrvatskoj) ne može imati ništa protiv da se i unutarnjopolitička i vanjskopolitička situacija popravi, na zadovoljstvo građana ove zemlje i naroda iz okruženja.
Dakle, saborskom zastupniku Miloradu Pupovcu puna potpora na ovakvom stavu, ali i želja da sam doprinese unutarnjoj stabilnosti Republike Hrvatske i harmoniji odnosa između srpske nacionalne manjine i većinskog hrvatskog naroda – pa će time i vanjskopolitička i ukupna situacija biti mnogo bolja, jer, koliko znamo, to je u korelaciji i ne može se promatrati odvojeno; naime, loši odnosi unutar zemlje najčešće produciraju nestabilnost po pitanju vanjskopolitičke situacije i obrnuto.
Nek mi bude dopušteno upitati zastupnika M. Pupovca što je on konkretno učinio u zadnjih 27 godina na stabilnosti Republike Hrvatske i boljitku njezinih građana, posebice vezano za normalizaciju hrvatsko-srpskih ili srpsko-hrvatskih odnosa (nakon traumatičnih ratnih događaja iz 90-ih godina)?
Možda nisam dovoljno upućen u sve što su gospodin M. Pupovac, SDSS i SNV radili na tom planu, ali prateći njegove nastupe u Saboru i medijima, nisam primijetio da je činio išta dobro i konstruktivno – ako u to ne ubrojimo povremeno dociranje poput ovog danas u Hrvatskom Saboru (2. veljače 2018.) iz kojega sam citirao rečenicu s početka teksta.
Budimo otvoreni: Milorad Pupovac od 1992. godine radi na polarizaciji hrvatskog društva stvarajući stalne tenzije na relaciji Srbi-Hrvati, pri čemu svaki, pa i najmanji (minorni) incident s hrvatske strane diže na n-tu potenciju kako bi dokazao „ugroženost“ svoje manjine, dok i najgore izgrede što ih čine ekstremne skupine Srba u Hrvatskoj previđa, prešućuje i zanemaruje, praveći se da toga nema.
Nije vrag da ne zna kako su se proteklih godina četnici postrojavali na više mjesta u Hrvatskoj u odorama „svk“ („srpske vojske krajine“) i s kokardama na glavama – primjerice, početkom veljače 2013. godine u Gvozdu, gdje su se i slikali (fotografija na naslovnici teksta)?
Zar nije čuo za skrnavljenje spomenika hrvatskim braniteljima od Vukovara i Borova sela do Splita?
Ne zna da na utakmicama u Vukovaru i Borovu mladi Srbi viču: „Ovčara!“, „Ovčara!“, „Nož žica Srebrenica“ i „Ovo je Srbija!“?
Ne zna da se svake godine za pravoslavni (srpski) Božić u istočnoj Slavoniji – pogotovu vukovarsko-borovskom kraju – puca i provocira danima, uz srbovanje i nošenje šajkača s kokardama na glavama?
Nije primijetio ni to da se na prometnim znakovima uz ceste (od Borova sela do Vukovara i Iloka) ispisuju 4 ocila i parole „Ovo je Srbija“? itd., itd.
To Milorad Pupovac ne zna?
Ni to da njegove Novosti već godinama, iz broja u broj šire otrovnu šovinističku mržnju prema hrvatskom narodu pišući kako Hrvati „ne znaju što je njihov identitet“, da je „za slijepo crijevo utvrđeno čemu služi, ali se još ne zna što je i čemu služi hrvatska suverenost“, da je ovo „Šupačka zemlja u kojoj žive Šupci“, da su „Hrvati jebeni u glavu“ itd., itd.
To je „sloboda govora i njegovanje kulture i tradicije Srba u Hrvatskoj“ i „satira“!? Taj sirovi, kočijaški, primitivni šovinizam je legitiman i prihvatljiv?
Milorad Pupovac ne smatra da je u pitanju govor mržnje niti da u takvom diskursu ima ičega spornog?
Ali zna svake godine napraviti „Bilten SNV“ i slati ga u svijet kako bi dokazao „ugroženost“ Srba u Hrvatskoj?
Zna doći u Hrvatski Sabor s trakom oko rukava – čime želi Hrvatsku prikazati kao rasističku zemlju koja provodi segregaciju prema manjinama (i to zbog jedne nespretne i nesretne izjave Ruže Tomašić na stranačkom skupu)!?
Zna donijeti selotejp u sabornicu, kako bi podsjetio nas Hrvate da su u Osijeku ubijena 3-4 Srbina, a nije ga briga za preko 1.600 Osječana koje je pobio četnički agresor u ratu!
Čita u Saboru vulgarno ANONIMNO pismo, kako bi dokazao kako Hrvati iz Vukovara mrze Srbe i Bošnjake!?
On govori o mržnji i podmeštanjima?!
Zar Milorad Pupovac nije bio na hrvatskom sudu još u lipnju 1992. godine zbog širenja lažnih vijesti i uznemiravanja javnosti, budući da je tada tvrdio (u situaciji kad je trećina Hrvatske okupirana od njegovih sunarodnjaka) kako je „pokršteno 11.000 srpske djece“ i tamo (na Okružnom sudu u Zagrebu) se branio šutnjom! Nije mu nikad presuđeno jer predmet je odvučen u zastaru, a poslije se pravdao kako je podatke o „pokrštenoj srpskoj djeci“ dobio od Svetozara Livade, ali, eto, „nije ih provjerio“!?
Što Milorad Pupovac zna o sudbini dr Ivana Šretera, budući da je (kako u svojoj knjizi Nije bilo uzalud piše Slavko Degoricija) obećao kako će sa srpskim pobunjenicima koji su ga oteli razgovarati, s tim da se puste dvojica liječnika-Srba uhićenih od naše policije u suradnji s drugo stranom? Naši su Srbe pustili (na njegov zahtjev), on svoje obećanje nije ispunio. Nikad nije objasnio je li i što poduzeo vezano za dr Šretera (kojemu se ne zna ni grob ni sudbina) – tako barem u knjizi tvrdi Degoricija.
Milorad Pupovac bi imao dosta toga objasniti hrvatskoj javnosti, umjesto da drži moralističke prodike kojih smo siti preko svake mjere.
Ne želim dalje nabrajati, ali mislim da čovjek doista mora imati poprilično debeo obraz pa se umiješati među one koji gase vatru, a prije toga ju je svojski potpaljivao na svakom koraku.
Hrvatska još uvijek čeka „svog“ Svetozara Pribićevića. On je već 1927. godine shvatio kako Srbi u Hrvatskoj bez sloge i zajedničke borbe za svoje interese s većinskim narodom ne mogu ništa postići. Zato je i okrenuo leđa Beogradu.
Milorad Pupovac je još uvijek (u mentalnom i moralnom smislu) daleko od toga.
Na našu žalost, ali i na štetu vlastite manjine koju „zastupa“ s onih 5-6 ili koliko već postotaka glasova što ih dobiva od glasačkog tijela.
Zlatko Pinter
