EKSKLUZIVNA ISPOVIJEST PETRINJKE 'Zatrpana sam bila četiri sata, čula sam kako me traže, ali oni nisu čuli mene. Spasio me pas!'

13.03.2021. 19:15:00

Gabriela Cindrić (23) iz Petrinje nakon dva i pol mjeseca od katastrofalnog potresa ispričala nam je što je proživljavala pod ruševinama, od čega je najviše strahovala, a što joj je davalo nadu...

Strah, nevjerica, nada i panika izmjenjivali su se u mislima i grudima Gabriele Cindrić (23) iz Petrinje dok je satima zatrpana u mraku pod tonama šute čekala spas. Klaustrofobija joj nije nimalo olakšavala užas koji je preživljavala, a tlo je i dalje podrhtavalo. Svaki drhtaj zgrade značio je dodatno urušavanje cigala na krhko žensko tijelo...

Nisam se mogla ni milimetar pomaknuti. Telefon pod zarobljenom rukom konstantno je vibrirao. To mi je bila jedina utjeha jer sam si ponavljala: ‘Traže me’. Agonija je trajala satima - priča nam ova mlada referentica za javnu nabavu u Gradskoj upravi Petrinje. Taj dan 29. prosinca i u Petrinji je osvanuo bajkovito vedar. U Zagrebu su se na društvenim mrežama dijelile fotografije duplih duga na bistrom zraku koji se mogao nožem rezati. A onda u 12.19 sati budna Banovina proživljavala je noćnu moru. Gabriela kao da je bila glavni akter petrinjskog filma katastrofe.

Znate kako ljudi uvijek misle da bi u nekim izvanrednim situacija znali odreagirati i spasiti se. To misle svi koji nisu doživjeli prirodnu katastrofu. Nemate vremena za razmišljanje. Morate reagirati odmah, a trešnja tla vam onemogućuje kretanje - priča nam mlada Petrinjka. U trenucima kada se zgrada počela tresti našla sam se u šefovom uredu gdje sam privremeno radila nakon onog prvog, blažeg potresa. Strop se počeo urušavati. Blokirao je vrata, a ja sam samo razmišljala kako da se domognem stola. Od snažne trešnje i gibanja zgrade ne možete se kretati. Uspjela sam dograbiti stolicu koju sam pomakla ne bi li se sakrila pod stol no toga trena stop se srušio na mene. Ta stolica mi je spasila život, sačuvala mi je glavu. A stol je u trenu bio smrskan. Da sam ga se domogla ni mene ne bi više bilo – priča nam Gabriela kako je preživjela.

Lijeva ruka bila joj je na trbuhu, a desna podignuta uz glavu. Nekoliko kubika šute potpuno ju je prikliještilo. Nije mogla ništa. Mobitel joj je ostao pod laktom no nije ga se mogla domoći.

Koncentrirala se na disanje 

- Činilo mi se da je prošlo puno vremena od potresa do trenutka kada sam postala svjesna situacije. Možda sam bila u nesvijesti. Ne znam. Instinktivno sam pokušala ustati i tek tada shvatila da sam zarobljena. Ne znam i sama kako sam sve to preživjela jer sam klaustrofobična. Pokušava sam duboko disati da me ne obuzme panika – priča Gabriela čija agonija je tek počinjala kada je osvijestila trenutak da je sama, pod pitaj Boga koliko cigli i šute, ne znajući da li itko zna da je gore, kada će je naći, hoće li nova podrhtavanja tla urušiti i ono malo prostora koji je imala za disanje... Jedino bol nije osjećala.

Četiri sata živjela je u potpunoj neizvjesnosti. Na trenutke joj se budila, kaže, nada da će biti sve u redu, a u sljedećem trenu pomišljala je da bi bilo najbolje da joj nešto udarilo o glavi i da se sve napokon završi.

- Nakon onog prvog udara uslijedili su i manji potresi. Svako to podrhtavanje dodatno je pomicalo šutu koja je padala po meni. Već sam počela očajavati. Ili neka prestane, ili neka već nešto padne na glavu i sve završi, pomislila sam. No zvuk mobitela bi me vratio. Ti pozivi su mi značili sve jer sam po njima znala da me ipak traže. Čula sam ljude kako me dozivaju i prolaze u blizini. Vrištala sam no mene nitko nije čuo. Kako je vrijeme prolazilo glasova je bilo sve manje i onda je odjednom sve utihnulo. Pomislila sam: “Gotovo je, to je to došao mi je kraj...” - prisjeća se Gabriela.

Kako život inače slaže svoje priče tako se i Gabriela našla na krivom mjestu u krivo vrijeme jer toga dana uopće nije trebala biti na poslu. Bila je na godišnjem odmoru. U uredu se našla jer su je kolege zamolili da organizira nabavu potrebnu za popravak ureda koji su stradali dan ranije u nešto slabijem potresu. Nitko nije vjerovao da će nakon tih 5 stupnjeva po Richteru sutradan udariti 6,4. Gabriela je tako posao obavljala u šefovoj sobi, a jedan poziv mijenja sve.

Jedan poziv mijenja sve 

- Taman sam bila izašla iz ureda kada me nazvao jedan dobavljač pa sam se morala vratiti. Tada se zgrada počela tresti, a betonska gromada zapriječila mi je izlaz kroz vrata – prisjeća se Gabriela. Dok je ona vodila životnu borbu sama pod ruševinama, njezini roditelji, sestre i zaručnik Kristijan Jukić (27) borili su se s neizvjesnošću. Vatrogasci, statičari, policajci i svi ostali koji su odmah pohrlili na teren na njihove vapaje da opet provjere zgradu uzvraćali su smirivanjem. Govorili su im da neka ne rade paniku jer su već ondje prošli pet puta i da nema nikoga.

Zaručnik Kristijan više nije mogao čekati. Odlučio ju je sam potražiti no u tom naumu su ga u prvi mah spriječili vatrogasci. Zgrada je bila opasna jer se konstantno nešto urušavalo pa nisu dali nikome prići. Kristijan je pričekao da skrenu pogled s njega pa se približio Gabrielinim kolegama raspitujući se jesu li je vidjeli. Nitko ništa.

Sjetio se kako mu je Gabriela pričala za stražnji ulaz pa je pohitao tamo i ušao u zgradu. Hodao je preko šute i prašine od sobe do sobe. Ništa. Gabrieli ni traga. Ugledao je sobu u koju od šute nije mogao ni ući. Potpuno je bila zatrpana. U očaju je kleknuo i zaplakao.

Majka molila HGSS za pomoć 

Nije znao da li da moli Boga da je ondje ili da nije jer nije vjerovao da bi pod tom ruševinom itko preživio. Gabriela je i tada vjerojatno dozivala i vikala u nadi da će je netko čuti, ali od šute, buke i komešanja iz vana njezini vapaji nisu dopirali ni do zaručnika. Ni njezini roditelji nisu odustajali.

Majka je ugledala pripadnike Hrvatske gorske službe spašavanja i zamolila ih da pomognu. Odmah su pojurili prema zatrpanoj sobi, a priskočili su i vatrogasci iz JVP-a Novska. Nakon njih je stigao i Ogulinac Kruno Stipetić sa svojim potražnim belgijskim ovčarom Dracom.

Draco ju je i pronašao. Tada kreće nova borba jer spasioci nisu znali kakav iz prizor očekuje. Hoće li se obitelji i zaručniku vratiti s radosnom ili bolnim vijestima. 

- Prvo sam ugledala lice Kristijana iz HGSS-a. Bodrio me: “Gabi kraljice legendo izdrži oš malo...” Žbuka mi je padala po glavi i u usta i pomislila sam pa neću se valjda sada ugušiti - kaže Gabriela. S hematomom na bedru, natučena završila je na operaciji na zagrebačkom Rebru. Oštećen joj je živac na nozi i još se uvijek oporavlja.

- Tek kada su me iskopali i maknuli stolicu osjetila sam bol. Imala sam veliki hematom na bedru zbog kojeg sam završila na operaciji. Baš na tome mjestu imam tetovažu lava preko koje sada ide rez – otkriva nam Gabriela. Novu godinu dočekala je u bolnici daleko od najmilijih i zaručnika, a svaka petarda i vatromet podsjećali su se na tutnjavu koja prethodi strahovitom potresu.

- I danas imam noćne more, ali borim se. Imam prekrasnu obitelj uz koju mi sve lakše pada. Jedino što mi je nesnosno je ovaj osjećaj nemoći. Naime, hodam i dalje na štakama i stalno nekoga moram moliti za pomoć od dodavanja čaše vode nadalje. To me izluđuje. No proći će i to samo oporavak traje kako liječnik kaže živac se regenerira po milimetar svaki dan – kaže Gabriela.

Crne misli trudi se držati po strani i dane provoditi razmišljajući o svadbi. Sa svojim zaručnikom je već sedam i pol godina i svoju vezu će okruniti brakom čim korona posustane jer žele da njihov dan slave svi njihovi prijatelji i članovi obitelji što epidemiološke mjere trenutno ne dozvoljavaju. Od potresa Gabriela slavi dva rođendana – 29. srpnja kada ju je majka donijela na svijet i 29. prosinca kada je majka molila HGSS da joj pronađu kćer.

Za kraj ističe: "Uz veliku zahvalu HGSS-u, JVP Novska, gospodinu Stipetiću vlasniku psa Drace, zahvalu bih uputila i svojim prekrasnim roditeljima. Ponosna sam što ih imam, zahvalna sam za sve što su radili za mene kada mi je bilo najteže, za svaku pomoć, riječ utjehe i ohrabrenja..."

Izvor: 24 sata

Izvorni autor: Anamaria Burazer

Autor:

Važna obavijest:

Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu PDN dopušteno je samo registriranim korisnicima.

Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu PDN te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.