Europejac Vučić treba otvoriti KOS-ove arhive

Kada se posjet srpskog predsjednika Aleksandra Vučića Hrvatskoj očisti od dnevne banalizacije i medijskih spinova i svede na svoju sadržajnu bit: otvaranja hrvatsko-srpskog dijaloga u procesu novog restrukturiranja država na postjugoslavenskom prostoru, otvaraju se bitna pitanja. Treba li Hrvatska sudjelovati u tom procesu? Što kroz njega može postići? I kako to može učiniti? Bila bi potpuna politička ludost, ili alternativno – djelovanje protivno temeljnim nacionalnim interesima, da hrvatska državna politika isključi samu sebe iz tog procesa, u trenutku kada se američka politika aktivno vraća u jugoistočnu i srednju Europu. Alternativa je - 'region' Zašto? Zato što iskustvo pokazuje da se ni jedan ozbiljan međudržavni spor Srbije i Hrvatske, kako ni bilo koji drugi spor sa susjedima, ne može riješiti, a osobito ne u hrvatsku korist, bez američke potpore. Tako je to bilo od "Oluje" do današnjih dana. Rješenja nikad nisu bila idealna, ali alternativa je uvijek bila rejugoslavizacija, balkanski "region". Danas, kada je jugoistočna Europa poprište pravog rata za podjelu zona utjecaja između SAD-a i Rusije, uz velike njemačke i turske ambicije na Balkanu, Hrvatskoj je strateško partnerstvo s SAD-om jednako potrebno kao i 1995. Zato se poziv hrvatske predsjednice Grabar-Kitarović srpskom predsjedniku Vučiću dogodio u pravom trenutku. Jer, nije Hrvatska ta koja u ovom slučaju određuje dinamiku procesa. Niti je uvrijeđenost zbog ciljano provokativnih izjava Vulina ili Vučića razlog za traženje odgode. A da je to bio poziv koji ne bi bilo pametno odbiti shvatio je i Aleksandar Vučić. I odmah se spremno odazvao pozivu hrvatske predsjednice, koji jest (negiranjima unatoč) dio novog američkog angažmana u jugoistočnoj Europi. Nije mu bilo drago da proces počinje kao međudržavni, u Zagrebu, a ne kao regionalno sijelo na nekom Brdu kod Kranja. I činio je sve ne bi li izazvao odgodu iz sigurnosnih razloga. Hrvatske se mudre glave dakako uvijek spremno uhvate na taj mamac. Šešeljevskim rječnikom – kao som na durdubak. Partnerstvo sa SAD-om Nakon susreta, izgovoreno je što će biti mjerilo uspjeha tog procesa za njegove pokrovitelje: da Hrvatska i Srbija riješe granični spor (dunavske ade) do 2020. godine. Dakle, do hrvatskog predsjedanja EU-om. Hoće li i kako će Hrvatska urediti druga otvorena i sporna pitanja sa Srbijom: od nestalih i pitanja suđenja za ratne zločine, do ratne odštete, zaštite manjina i politike prema BiH, ovisi o osmišljenosti, pripremljenosti i koordiniranosti hrvatske državne politike i o čvrstoći strateškog partnerstva sa SAD-om. A to je ono čega se pribojavam. Jer i nedavni je Vučićev posjet Zagrebu pokazao da Hrvatska nema državnu politiku, već je nastoji nadomjestiti event-menadžmentom, da se umjesto usuglašenosti oko nacionalnog interesa sastoji od međusobne kompeticije i podmetanja između premijera i predsjednice, iz kojeg se pak sve više vidi da ne postoji niti suglasnost oko izbora i značaja strateškog partnerstva. Prilika u kojoj se nalazi Hrvatska u ovom novom preustrojavanju jugoistočne Europe je velika, no jednako je velika i opasnost da ona bude propuštena. Maksimalan bi učinak bio da Hrvatska postane inačica Izraela u jugoistočnoj Europi: privilegirani američki partner, stup obrane zapadnih vrijednosti i središte regionalne stabilnosti, država koja će zauzvrat dobiti američku zaštitu i potporu u rješavanju svojih problema sa susjedima. U takvu se koncepciju ulazi požurivanjem izgradnje LNG-a na Krku i kupnjom izraelskih borbenih zrakoplova, koja, kako se moglo vidjeti iz elemenata ponude objavljenih u Jutarnjem listu, ne znači samo kupnju zrakoplova već i kupnju koncepta obrambene, znanstveno-tehnološke i gospodarske budućnosti. Tek tako pozicionirana Hrvatska može tražiti i dobiti pomoć u rješavanju svojih problema sa Srbijom i drugim susjedima. Jedan od prvih zahtjeva srpskom predsjedniku Vučiću za koji bi hrvatska predsjednica trebala zatražiti partnersku potporu naoko je vrlo lagan. Tek da otvori arhive Uprave bezbednosti JNA (kolokvijalno KOS-a, modelskom blizancu sovjetske službe GRU) od 1985. do 1992. godine. To je ključ koji skriva odgovore na pitanja o nestalima, koji skriva odgovore o protivnicima europeizacije i zagovornicima regionalizacije Balkana, o protivnicima LNG-a i zaljubljenicima u ruski plin, o starim jugoslavenskim komunističkim oligarhijama koje, oslonjene na Rusiju, i dalje upravljaju novim državama proizvodeći korupciju, nered i kaos, bilo da su ogrnuti internacionalnim ili nacionalnim zastavama. Sukob svjetova Novi europejac Vučić nema baš ni jedan javno obranjiv razlog to odbiti. Jer riječ je o zajedničkim arhivima, danas nepostojeće vojske, danas nepostojeće države, danas nepostojećeg komunističkog režima. Kada bi to Vučić učinio, više se uistinu ni zbog čega ne bi trebao ispričavati. I uistinu bi bio europejac. A ako odbije? Onda barem znamo tko uistinu upravlja postjugoslavenskim državama. I zašto se veliki hrvatski regionalci i internacionalci zajedno s velikim Hrvatima tako zdušno trude omalovažiti, ismijati, politički zastrašiti i eliminirati predsjednicu Grabar-Kitarović prije sljedeće epizode procesa, koji u aktualnom sukobu svjetova Hrvatskoj otvara vrata – na zapadnom krilu. Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija