OSOBNO SVJEDOČANSTVO MATE BOŽIĆA: Oči u oči s čovjekom koji me mučio

U opširnoj objavi na svojem Facebook profilu Mato Božić opisuje susret s Markom Crevarom početkom 1997. godine i iznosi svoja sjećanja na događaje povezane s predmetom K-17/92. Portal hrvatskih branitelja donosi lektoriranu verziju njegova svjedočanstva.

Tijekom mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja, Policijska postaja Vukovar bila je smještena u zgradi nasuprot Opće bolnice, u prostoru u kojem se danas nalazi Državni arhiv.

Jednoga jutra početkom 1997. godine došao sam u tu zgradu u civilnoj odjeći, u društvu kolege Tešanovića. Nisam ni slutio da ću ondje susresti čovjeka protiv kojega je samo pet ili šest mjeseci ranije vođen kazneni postupak zbog onoga što mi je učinio. Tijekom tog postupka sudac mi je rekao da će ga osuditi na kaznu zatvora.

Ne sluteći što me čeka, ušao sam za kolegom kroz jedna vrata, u malu prostoriju. Za stolom, okrenut prema ulaznim vratima, sjedio je čovjek i nešto pisao. Podigao je glavu, pogledao nas i mirno nastavio pisati.

U tom trenutku prepoznao sam ga.

Bio je to Marko Crevar, čovjek koji mi je prije pet godina držao pištolj u ustima, glumeći da će me pogubiti. Prijetio mi je nožem pod vratom, udarao me i prijetio mojoj obitelji i kolegama policajcima.

Našli smo se oči u oči. Ja sam njega odmah prepoznao, ali on očito nije bio svjestan tko stoji pred njim.

U tih nekoliko trenutaka kroz glavu mi je prošlo bezbroj misli. Što učiniti? Kako reagirati? Ispred mene je stajao čovjek koji me prije pet godina fizički i psihički zlostavljao, a sada je mirno sjedio za stolom, kao da se ništa nije dogodilo.

Ostao sam nekoliko trenutaka nepomično stajati pred njim. Nisam mogao vjerovati da ga gledam upravo ondje, u zgradi u kojoj su djelovala tijela hrvatske policije tijekom mirne reintegracije. On je nastavio pisati, ne pokazujući da me prepoznao.

Nisam mu rekao ni riječ. Okrenuo sam se i izašao iz prostorije. Za mnom je izašao i kolega Tešanović. Zabrinuto me pogledao i upitao:

„Što ti je? Zašto si problijedio?“

Nisam mu odmah ništa odgovorio. Zatražio sam samo da me odveze u Nuštar, na kontrolni blokadni punkt koji je tada bio izlazna točka za odlazak na vukovarsko područje.

Čim sam stigao, vlastoručno sam sastavio službenu zabilješku o onome što se dogodilo i predao je tadašnjem rukovoditelju iz Bjelovara, Zvonku Ančiću.

Taj susret nikada nisam zaboravio. Za mene to nije bio običan susret s čovjekom iz prošlosti. Bio je to trenutak u kojem sam se, posve neočekivano, našao licem u lice s osobom koja me mučila i prijetila mi smrću.

Crevar je tada bio fizički dostupan na području na kojem su djelovala hrvatska tijela vlasti. Smatram da je taj susret, zajedno sa službenom zabilješkom koju sam sastavio i predao nadređenom, okolnost koju je potrebno ozbiljno razmotriti pri utvrđivanju je li i zašto tada izostalo daljnje postupanje nadležnih tijela.

Uvijek sam se vodio mišlju: tko želi pronaći način, pronaći će ga, a tko ne želi postupati, pronaći će izgovor. Ne mogu tvrditi tko je i zbog čega donio odluku da se tada ne postupi drukčije, ali imam pravo postaviti pitanje zašto osoba koju sam prepoznao kao svojeg zlostavljača nije tada privedena i zašto moja saznanja nisu dovela do postupanja kakvo sam očekivao.

Mnogo godina poslije rečeno mi je da je Crevar amnestiran ubrzo nakon donošenja presude. Presudu iz predmeta K-17/92, donesenu 24. svibnja 1996. godine, nikada nisam primio. Nisam potpisao dostavnicu kojom bi se potvrdilo da mi je presuda osobno uručena. Zbog toga nisam bio upoznat sa sadržajem presude ni s pravnim lijekom na način na koji sam, prema vlastitom saznanju, trebao biti upoznat.

I danas, trideset pet godina nakon događaja, još uvijek pokušavam ostvariti svoja prava. Umjesto da mi institucije pruže jasne odgovore i omoguće provjeru svih okolnosti, prisiljen sam samostalno prikupljati dokumentaciju, tražiti odgovore i dokazivati ono što sam osobno proživio. U tome mi pomaže i Centar za mir, nenasilje i ljudska prava Osijek.

Ne tražim povlašten položaj. Tražim da se utvrde činjenice, da se razjasni postupanje institucija i da moja prava kao žrtve budu ozbiljno shvaćena.

Moj susret s Crevarom početkom 1997. godine nije samo bolno osobno sjećanje. On je i važna okolnost koju treba povezati sa službenom zabilješkom koju sam tada sastavio, sudskim predmetom K-17/92 i kasnijim pitanjima o presudi, dostavi i amnestiji.

Nakon toliko godina i dalje tražim odgovore. Ne zato što želim osvetu, nego zato što vjerujem da žrtva ima pravo znati što se dogodilo, kako su institucije postupale i zašto njezina prava nisu ostvarena.