NAKON DVADESET GODINA ŠUTNJE Monstumi koji su to učinili su, nakon ubojstva invalida i hrvatskog bračnog para, otišli oprati ruke i popiti vode kod srpske obitelji koja je živjela u blizini... Masakr invalida u Dvoru koji se dogodio tijekom Oluje, 08.08.1995. u poslijepodnevnim satima, ostao je lebdjeti u zraku kao najsramotnija mrlja koju zaraćene strane godinama pokušavaju isprati prebacujući krivnju jedni drugima. Za zatvaranje jedne od najstrašnijih ratnih priča više uopće nije važno ograditi Srbe, Hrvate, Dance, pa i Bošnjake koji su se kobnog dana našli u Dvoru. Važno je, radi konačnog mira mučki ubijenih bolesnika i njihovih obitelji, doznati istinu… U vihoru Oluje, srpska kolona je u paničnom zbjegu sa sobom iz petrinjske bolnice preko Šamarice povela teško oboljelih devet invalida od kojih je veći broj bio u invalidskim kolicima. Oboljeli od različitih oblika retardacija smješteni su u osnovnu školu u Dvoru koja je udaljena dvadesetak metara od baze UNPROFOR-a u kojoj su bili smješteni Danci. Upravo danska vojska bila je, u tom trenutku, jamac sigurnosti za nesretne bolesnike… Iako su masakr promatrali sa male udaljenosti, danski vojnici nisu učinili ništa: – Hol je bio prepun mrtvih ljudskih tijela, neki su ležali na podu, neki u invalidskim kolicima, neki na klupi. Bili su pobijeni izbliza, rafalima iz automatskih pušaka. Još i sada pamtim nesnosni smrad i rojeve muha, bilo je to nešto najružnije i najužasnije što sam vidio u ratu – kazao je svojedobno Predrag Begić, bivši pripadnik 2. gardijske brigade, koji je u oslobođeni Dvor ušao 9. kolovoza kao pripadnik 151. samoborske brigade, dakle, dan nakon masakra. Toga dana, osim mentalnih bolesnika invalida u kolicima, u Dvoru u blizini škole ubijeni su bračni par Danica i Nedjeljko Ivelić, Hrvati koji su ostali u Dvoru tijekom okupacije, a zaklani su u svojem domu, zadnjeg dana rata. Monstrumi koji su to učinili su, nakon ubojstva invalida i hrvatskog bračnog para, otišli oprati ruke i popiti vode kod srpske obitelji koja je živjela u blizini: – Nisu govorili hrvatskim jezikom, ali niti jezikom Bošnjaka ili državljana tzv. Republike Srpske Krajine… Govorili su srbijanskim naglaskom – svjedočila je ova obitelj koja je i sama srpske nacionalnosti. Tih dana na području Dvora križalo se pet različitih vojski: Hrvatska vojska, UNPROFOR, vojska RSK, Armija BiH, te vojska RS-a. No, po dosadašnjim istraživanjima i spoznajama, niti jedna od tih vojski u datom momentu, u poslijepodnevnim satima, nije bila na mjestu pokolja. Zapovjednik Srpske vojske Krajine Mile Novaković javno je potvrdio kako je “ustaše iz Dvora protjerao 08.08.1995. u ranim jutarnjim satima” što se poklapa s izjavama hrvatske strane da su se tog istog jutra “po zapovijedi morali povući”. Sasvim je, dakle, bjelodano da hrvatskih postrojbi u vrijeme pokolja koji se dogodio u poslijepodnevnim satima toga dana u Dvoru nije bilo. No, po Banovini se već od tog kobnog dana priča o “šestoj vojsci” koja je izgledala potpuno jednoobrazno, bez ikakvih oznaka, dobro naoružana i posve odmorna. Vojska koja nije imala nikakvog doticaja s Olujom i koja je posve svježa poslana u ovo područje u kojem se dogodio pokolj invalida. Obzirom na pisanu izjavu zlokobnih “Crvenih beretki” koja tvrdi kako su “06.08.1995. iz Bosanske Kostajnice poslani na osiguranje izbjegličke kolone u Dvor na Uni koja se kretala prema Bosanskom Novom”, te činjenicu da je srpski par koji je zločince okarakterizirao kao “vojnike koji su govorili srbijanskim jezikom”, sasvim je bjelodano da su masakr nad invalidima i hrvatskim bračnim parom krivci pripadnici “Crvenih beretki”. “Šesta vojska”, kako su je interno nazvali neumorni tragači za istinom s Banovine, nalazi se na video zapisu koji su snimili danski vojnici, pripadnici UNPROFOR-a, a na kojem se vide vojnici koji se kreću prema školi. Na snimci se mogu čuti i pucnjevi… Kretanje “šeste vojske” prema osnovnoj školi “Dvor” vidi se na 3:0 minuta videa: