GENERAL PRALJAK JE DOKAZAO ISTINU I TO JE PROBLEM ZA TRIBUNAL

Od sudskog procesa koji se pred Tribunalom u Den Haagu još uvijek vodi protiv šestorice hrvatskih generala i dužnosnika Herceg Bosne (Jadranka Prlića, Slobodana Praljka, Milivoja Petkovića, Berislava Pušića, Valentina Ćorića i Brune Stojića), kako kažu analitičari, do sada nije bilo složenijeg, niti je ikad podignuta opsežnija optužnica. O razlozima zbog kojih je to tako moglo bi se naširoko govoriti, međutim, možda bi najproduktivnije bilo ipak kratko razmotriti neke od temeljnih postavki na kojima počiva ta optužnica i usporediti ih s činjenicama i argumentima. Tek u takvoj konstelaciji – pri čemu se uporišne teze optužnice uspoređuju s faktima – dobiva se potpuna slika njezine utemeljenosti ili neutemeljenosti.  

1. Ključna teza u optužnici Tribunala jeste ona o „udruženom zločinačkom pothvatu“ na čijem su čelu stajali predsjednik Republike Hrvatske dr Franjo Tuđman i ministar obrane Gojko Šušak, a pripadali su mu i general Janko Bobetko, Mate Boban i spomenuta šestorica optuženih koji su već 13 godina u pritvoru haaškog Tribunala a da im još uvijek nije izrečena pravomoćna presuda;

 

1. Kao temelj „udruženog zločinačkog pothvata“, naznačeni su „agresija Republike Hrvatske na Bosnu i Hercegovinu“ i „stvaranje HZ/HR Herceg Bosne“;

 

1. Iz ove dvije teze posljedično se izvlači zaključak kako je cilj političkog i vojnog vodstva Republike Hrvatske i Herceg Bosne bio etnički očistiti dijelove Bosne i Hercegovine od muslimanskog življa i priključiti ih Republici Hrvatskoj, čime bi se stvorila tzv. Velika Hrvatska.

  Krenimo od kraja. Gdje je, kad i od koga razrađen plan za stvaranje bilo kakve „Velike Hrvatske“, koji dokumenti takvo što sadrže i kad i kako se on provodio? Gdje je to od strane Hrvata u Bosni i Hercegovini vršeno bilo kakvo etničko čišćenje muslimana, odnosno, postoji li barem jedan jedini dokaz da je bilo kada i bilo gdje tijekom rata (1992-1995.) od strane HVO ili HV opkoljena i napadnuta ijedna muslimanska enklava?

(Izvor za fotografiju: https://hr.wikipedia.org/wiki/Bošnjačko-hrvatski_sukob:_Dolina_Lašve)

Tko je koga napadao u srednjoj Bosni (!?); crveno - područja pod srpskom kontrolom; zeleno – područja pod muslimanskom kontrolom; plavo – hrvatske enklave Kad se dobiju objektivni i istiniti odgovori na ova dva pitanja, tvrdnje o „agresiji Republike Hrvatske na B i H“ i o „zločinačkoj naravi HZ/HR Herceg Bosne“ padaju u vodu, a samim time se urušava i konstrukcija „zločinačkog pothvata“ čija je namjena više nego očita: proglasiti Republiku Hrvatsku i hrvatski narod u B i H jedinim agresorima u zlonamjernom i nakaradno definiranom „međunarodnom sukobu“. Srbi kao stvarni agresori na B i H koji su uz pomoć Srbije i „JNA“ okupirali preko 70% ove države i muslimani koji su u težnji teritorijalne kompenzacije onoga što su izgubili u sukobu sa Srbima krenuli u osvajanje hrvatskih domicilnih prostora u srednjoj Bosni ekskulpirani su, a agresorima proglašeni Hrvati koji su se jedini kontinuirano i principijelno zalagali za cjelovitu B i H, jedini je branili od početka do kraja rata i jedini prihvatili sve međunarodne mirovne planove za razrješenje krize u B i H!? I na kraju, nije li suludo tvrditi da su Hrvati koji su se praktično u tom hrvatsko-muslimanskom oružanom sukobu na najvećem dijelu fronte nalazili u okruženju Armije B i H koja je bila od 5 do 7, a na nekim područjima i 10 puta jača i brojnija od HVO-a, bili agresori!? Zar ovo nije suludo!? Koji bi se narod i koja vojska odlučili na takav samoubilački čin? Američki vojni ekspert Charles R. Schrader u svojoj knjizi Muslimansko-hrvatski rat u srednjoj Bosni – Vojna povijest 1992.-1994. dokazuje stvarnu genezu, uzroke i tijek oružanog sukoba između dojučerašnjih saveznika Hrvata i muslimana. On tvrdi da ne postoji niti jedan jedini razložan argument i ni jedna činjenica kojima bi se moglo dokazati da su rat započeli Hrvati i da su oni napali muslimane na njihovim područjima. I taj zaključak izvodi kao posljedicu dugogodišnjih studioznih proučavanja svih činjenica i okolnosti (istraživanja na terenu, iskazi preživjelih, dokumenti itd.). Dodaju li se tomu nepobitne činjenice o nespornoj i značajnoj materijalnoj pomoći koju je Republika Hrvatska pružala Bosni i Hercegovini bitno doprinoseći njezinoj obrani (od naoružavanja i obučavanja muslimana do opskrbe oružjem, streljivom, naftom, opremom, hranom, sanitetskim materijalom i drugim potrepštinama), besplatno o svome trošku i bez ikakve naknade primajući u hotele na Jadranu muslimanske izbjeglice (kojih je u jednom razdoblju bilo i preko 300.000), liječeći oko 10.000 ranjenika Armije B i H i preko 30.000 bolesnika u hrvatskim bolnicama itd., itd – sve to također besplatno, doista je tragikomično govoriti o bilo kakvoj namjeri okupacije B i H i etničkom čišćenju muslimana od strane Hrvata i Republike Hrvatske. Hrvate proglašavati „agresorima“ a zatvarati oči pred evidentnim zločinima etničkog čišćenja što su ih u srednjoj Bosni počinili Armija B i H i njezini mudžahedini koji su vršili nezapamćena okrutna zlodjela nad zarobljenici i civilima, zvjerstva kakva nisu viđena u novijoj povijesti Bosne i Hercegovine (ritualna odsjecanja glava, mučenja i sakaćenja, klanja)!? Tisuće autentičnih fotografija i video kaseta svjedoče o ovim zločincima iz islamskih zemalja kojima je isključivi cilj bio radikalna islamizacija B i H i njezino pretvaranje u terorističku bazu iz koje bi se napadala Europa. (Vidi: http://arhiv.slobodnadalmacija.hr/20010927/temedana.htm; http://www.nezavisne.com/novosti/bih/Otkriven-identitet-mudzahedina-koji-je-pozirao-sa-odsjecenom-srpskom-glavom/103343: http://www.golshan.com/nemayeshgaah/jenayat/s078.html  http://svemirac.com/slike/2011/09/otkriven-krvolok-koji-je-pozirao-sa-odsjecenim-glavama/) Umjesto suđenja ovim patološkim zločincima koji su doista vršili etničko čišćenje u B i H i od kojih i danas strahuje zapadni svijet, ovi se slučajevi zataškavaju, a Republiku Hrvatsku optužuje što je „puštala mudžahedine preko svoga teritorija“. Pri tomu se zanemaruje činjenica da su svi do jednoga imali iskaznice međunarodnih humanitarnih organizacija i da bi u slučaju sprječavanja njihovog prelaska preko teritorija Republike Hrvatske tadašnje vodstvo hrvatske države bilo optuženo za onemogućavanje humanitarne pomoći Bosni i Hercegovini. Istinu o ulozi mudžahedina u ratu u Bosni i Hercegovini (1992-1995.) u svojoj knjizi Garibi (Zenica, 2006.) zapisao je i poznati novinar i politički analitičar muslimanskog podrijetla Esad Hećimović. On tvrdi da su mudžahedini došli „oteti“ bosansko-hercegovačkim muslimanima zemlju i od nje stvoriti ono što ona nikad nije bila – islamsku državu u kojoj će vladati šerijatski zakoni. (Dijelovi knjige dostupni na: http://www.slobodanpraljak.com/MATERIJALI/IZ_TISKA/KNJIGE/Esad_Hecimovic_Garibi_Mudzahedini_u_BiH_1992_1999.pdf) Pored svega toga, Republika Hrvatska se oduvijek principijelno i iskreno zalagala za opstojnost cjelovite B i H (od referenduma o samostalnosti do priznanja ove države i njezine obrane u kojoj su ginuli i ranjavani vojnici HVO-a i HV-a kako bi se vratili prostori koje je Armija B i H izgubila od srpskog agresora), pa su i sve spekulacije i lažne tvrdnje o „podjeli B i H“ koju su planirali i provodili državni vrh Republike Hrvatske ili dužnosnici Herceg Bosne zlonamjerne objede koje nemaju nikakvoga uporišta u realnim događanjima. Naprotiv, postoje nedvojbeni dokazi, da je upravo Alija Izetbegović od jeseni 1992. godine nadalje imao sasvim konkretne dogovore s Miloševićem i Karadžićem o zamjeni istočne Hercegovine i Sandžaka (o čemu piše bivši komandant AR B i H Sefer Halilović u svojoj poznatoj knjizi Lukava strategija, str. 18-19.; dijelovi knjige dostupni na: http://www.slobodanpraljak.com/MATERIJALI/IZ_TISKA/KNJIGE/Sefer_Halilovic_Lukava_strategija.pdf)  i to nije bio jedini takav plan. Između njega i Halilovića je (prema tvrdnjama samog Halilovića koji u spomenutoj knjizi na više mjesta daje sasvim konkretne navode o Alijinom nastojanju da cijepanjem B i H dođe do etničke muslimanske države) je to bio glavni kamen spoticanja – Alija je pod uplivom vlastite pro-islamske struje i islamističkih međunarodnih krugova bio spreman na podjelu B i H u kojoj bi muslimanski narod dobio kakvu-takvu državu, dok su Sefer i njegova struja do kraja i konzekventno ostali uz jedinstvenu, unitarnu državu u kojoj će se stvoriti preduvjeti za njezinu islamizaciju uz dominaciju bošnjačko-muslimanskog naroda kao „temeljnog“ i „suverenog“. Da je Alija Izetbegović „ispod žita“ vodio politiku islamizacije i podjele B i H, svjedoči i jedan od najistaknutijih muslimanskih intelektualaca i njegovih najbližih suradnika Muhamed Filipović koji posljednjih 15-ak godina javno i otvoreno iznosi te činjenice i spominje konkretne ljude i događaje. Tu je argumentaciju nemoguće pobiti, pogotovu stavi li se sve to u kontekst tvrdnji Sefera Halilovića i mnogih drugih (Vidi: https://www.youtube.com/watch?v=g7QE6Idp3mo; https://www.youtube.com/watch?v=TJ2KvCaGJTQ9. On također tvrdi kako je Alija u dogovoru s Owenom i Stoltenbergom potpisao čak i sporazum o podjeli B i H na tri države u čemu je imao potporu Fikreta Abdića, pa i Nijaza Durakovića i mnogih drugih. (Vidi: https://www.youtube.com/watch?v=8hhGv9wxS6Y). Isto tako, javna je tajna da je Alija Izetbegović u barem dva navrata „nudio“ predsjedniku Republike Hrvatske dr Franji Tuđmanu pripojenje zapadne Hercegovine i još nekih područja Hrvatskoj, što je ovaj odbijao. Kroz cijelo vrijeme rata, Alija Izetbegović, njegova obitelj i SDA dobivali su enormne svote novca, zlata i raznih dragocjenosti kao „donacije za odbranu B i H“, što su ustvari bile investicije Turske, Irana, Saudijske Arabije i drugih muslimanskih zemalja od kojih je svaka imala svoje ciljeve u ovom dijelu Europe. I danas se među samim muslimanima u B i H još uvijek vode oštre polemike (i to u vrhu SDA i među tamošnjim intelektualcima) o tim „donacijama“ od kojih je jedan dobar dio prisvojila obitelj Izetbegović. Stoga je i njihova osobna motivacija za udovoljavanjem radikalnim islamističkim pokretima i režimima stvar koja se nikako ne smije zanemariti. Što se Alije tiče, on je sustavno radio na ostvarenju svoga sna o islamiziranoj B i H, točno onako kako je to krajem 70-ih godina zapisao u svojoj Islamskoj deklaraciji. Pročita li se ovaj spis i sve to što tamo stoji stavi u kontekst s ponašanjem Alije Izetbegovića i njegovih suradnika, nema mjesta nikakvim nedoumicama. Taj koncept islamizacije i pretvaranja B i H u kalifat, otvoreno je iznesen na Prvom bošnjačkom sabor u Sarajevu održanom 27-28. rujna 1993. godine (https://www.youtube.com/watch?v=Fox-AiKtGyA). Takvu koncepciju oštro je kritizirao i najugledniji muslimanski intelektualac i bošnjački nacionalist kojega je Alija Izetbegović svim silama nastojao privući na svoju stranu, Muhamed Filipović. Zna li se sve to, pa uzimajući u obzir i bjelodanu činjenicu da je B i H podijeljena od strane međunarodne zajednice (na „republiku srpsku“ i Federaciju), je li normalno da se jedinim krivcem za podjelu ove države i dalje smatra dr Tuđman? I to bez ijedne činjenice i ikakvoga suvislog dokaza! Nepostojeći „dogovor između Miloševića i Tuđmana u Karađorđevu“ o navodnoj „podjeli B i H“, nakon čega je Hrvatska brutalno napadnuta i razarana, a njezini građani ubijani u krvavoj agresiji kroz slijedeće četiri godine!? Je li to dokaz!? Da je bilo ikakvog dogovora između njih dvojice bi li uopće došlo do tako krvavoga rata? Da je Tuđman postigao bilo kakav dogovor s Miloševićem, zar bi ga pokušali ubiti ispaljujući rakete na njegovu rezidenciju usred Zagreba (7. listopada 1991. godine)? Treba biti lud pa povjerovati u takve nebuloze. Drugi „krunski dokaz“ je famozna salveta Paddy-a Ashdown-a, izmišljotina koju ni jedan čovjek pri zdravoj pameti ne može uzeti kao bilo kakvu relevantnu činjenicu. To je trač za žuti tisak, a ne tema za ozbiljnu raspravu. I još jedna važna činjenica: Da nije bilo hrvatskoga naroda u B i H i Republike Hrvatske, ne bi bilo ni države Bosne i Hercegovine, što je neizravno potvrdio i nasljednik Alije Izetbegovića na poziciji stožerne bošnjačko-muslimanske stranke SDA Sulejman Tihić u svojoj izjavi u Zagrebu 23. travnja 2010. godine. (https://www.vecernji.hr/vijesti/tihic-bih-bi-u-ratu-jos-gore-prosla-da-nije-bilo-pomoci-hrvatske-130714) Pa zar je moguće da itko razuman zanemari sve ove argumente i tek tako pređe preko njih? Da se prihvate kao činjenice perfidne laži i konstrukcije, a ignorira istina? Nitko nikad nije pobio ni jedan navod iz svih onih silnih izlaganja kojima je general Praljak dokazivao istinu. I razlog tomu je sasvim razumljiv i logičan: Svaka od tih tvrdnji ima svoje uporište u autentičnim izvorima i dokazima, u realnim događajima i stvarnosti u kojoj se odvijao rat u B i H. Danas – što je također svojevrstan apsurd – o dvoličnoj politici Alije Izetbegovića i muslimanskog vodstva više govore njegovi najbliži suradnici (poput Sefera Halilovića, Muhameda Filipovića i drugih), nego mediji i političari u Hrvatskoj. U pozadini haaške optužnice protiv „šestorke“ Herceg Bosne i negativne protuhrvatske kampanje čiji smo svjedoci već više od jednog desetljeća, stoje očite namjere da se prošlost redizajnira i izvrši inverzija povijesti, na jedan drzak i zlonamjeran način: beskrupuloznim izvrtanjem činjenica i lažnim prikazivanjem događaja i procesa. Jedino se Hrvatima u Bosni i Hercegovini osporava pravo na obranu, dok se u isto vrijeme šutke prelazi preko toga da su već prije početka rata u B i H (1990/91.) i prije nego su Hrvati utemeljili Herceg Bosnu, Srbi i muslimani stvorili slične organizacijske oblike za zaštitu svojih naroda. U vrlo gledanoj emisiji lokalne zagrebačke OTV (link emisije u prilogu) 2 u 9 , dana 12. ožujka 2001. godine, gost je bio general Slobodan Praljak. Služeći se brojnim video prilozima i dokumentima, on je detaljno objasnio stanje prije i u vrijeme rata u B i H – kako procese i događaje vezano za velikosrpsku agresiju, tako i one koji se tiču ponašanja Alije Izetbegovića i muslimana, te  hrvatsko-muslimanskog sukoba, pa i detalje koji pojašnjavaju logiku, opravdanost, zakonsku utemeljenost i legalitet formiranja Hrvatske zajednice Herceg Bosne (kasnije Hrvatske Republike Herceg Bosne). Dakle, u toj emisiji (među ostalim) general Praljak citira jedan od dokumenata: „U odgovoru Zorana Buntića (sada odvjetnik u Hercegovini) koji je bio ministar pravosuđa HZ HB Cirilu Ribičiču o legalnosti projekta HB (dokument se nalazi u Den Haagu): 'Pod vodstvom SDS-a, srpski narod je 9. i 10. listopada 1991. godine osnovao 'Skupštinu srpskog naroda', a 21. prosinca iste godine formirao 'Republiku Srpsku'. Muslimani su 10. lipnja 1991. godine na sastanku vodećih bošnjačkih javnih radnika kojih je bilo oko 400 iz cijele Jugoslavije i pod vodstvom SDA osnovali 'Vijeće nacionalne odbrane muslimanskog naroda' s muslimanskom 'Patriotskom ligom' kao vojnim krilom. Muslimanska 'Patriotska liga' bila je sastavljena isključivo od muslimana i činila je okosnicu buduće vojske čiji je cilj bio braniti muslimane. Hrvati su tek 18. studenoga 1991. godine utemeljili svoju HZ HB.' I potom citira odredbu Ustava B i H koja govori o pravu na obranu: „Po članku 256 Ustava B i H propisuje se: „Općine uređuju i organiziraju narodnu obranu i rukovođenje Teritorijalnom obranom i Civilnom zaštitom i drugim pripremama za obranu zemlje, a u slučaju rata na svom području organiziraju rukovođenje oružanim snagama i oblicima općenarodne obrane. Nepovredivo je i neotuđivo pravo svakog građanina B i H da brani slobodu, nezavisnost i teritorijalnu cjelovitost B i H. Predsjedništvo Skupštine općine rukovodi narodnom obranom na području svoje općine.“ (Vidi: https://kamenjar.com/ovaj-video-bi-trebao-pogledati-svaki-hrvat-kojem-je-stalo-istine/) U situaciji kad je praktično došlo do raspada države (SR B i H) u kojoj ne funkcionira ni središnja vlast niti bilo koja institucija, kada Alija Izetbegović kao predsjednik Predsjedništva te virtualne države (koja u biti ne postoji) nakon napada agresora na selo Ravno (općina Trebinje, B i H) 1. listopada 1991. godine PROGLAŠAVA NEUTRALNOST B i H i govori: „TO NIJE NAŠ RAT“ i kada Srbi i muslimani već imaju formirane organizacijske oblike obrane, uskratiti Hrvatima to pravo, ravno je zločinu. HZ/HR HB (što je sadržano u svim relevantnim dokumentima), bila je osnovana isključivo s ciljem obrane i zaštite hrvatskoga naroda u vrijeme kad je bio izvrgnut uništenju i na svim dokumentima koji su kasnije izlazili u memorandumu stoji: „Republika Bosna i Hercegovina“ i tek potom ispod: „Hrvatska zajednica Herceg Bosna“. U temeljnim dokumentima HZ HB (kasnije HR HB) stoji kako će hrvatski narod poštivati demokratski izabranu vlast u B i H, dok postoji neovisnost B i H u odnosu na bivšu ili svaku drugu Jugoslaviju. Ona je bila privremenog karaktera, uspostavljena iz nužnosti i ugašena kad je postignut dogovor o odnosima unutar B i H. Uostalom, HR HB je ušla u sastav Federacije B i H kao politička i administrativna jedinica hrvatskoga naroda, a HVO kao vojna komponenta Vojske federacije. Kako je to moguće, ako je HR HB „nelegitimna, zločinačka organizacija“? Kakav je u tom slučaju legitimitet Federacije? Jedini „crimen“ Hrvata je što su se branili i obranili. Na njima druge krivnje nema. Kao što je „krivnja“ generala Praljka to što je na haaškom Tribunalu dokazao istinu o sebi, svojim suoptuženicima i ratu u Bosni i Hercegovini na tako sjajan, briljantan način kako ne bi bio u stanju ni najbolji odvjetnik ili pravni ekspert. (Vidi: završna riječ generala Praljka:

1. dio: https://www.youtube.com/watch?v=LZdBhu9H8Jg;
2. dio: https://www.youtube.com/watch?v=-VRJ8F7eOWk)

Ni jednu konstataciju, tvrdnju ili zaključak nije iznio a da ih nije potkrijepio dokumentima i dokazima. I ni jedno pitanje nije ostavio bez odgovora. Zbog toga Praljak ispašta. U nemilosti je haaških birokrata koji su mu uskratili pravo na obranu, kažnjavaju ga zbog objelodanjivanja knjiga i dokumenata koji im ne idu u prilog na internetu, dok u isto vrijeme Sud ne reagira na opravdane primjedbe i zahtjeve vezano za status optuženika pri čemu se krše njegova elementarna ljudska prava: pravo na obranu i pravičnost suđenja. Knjige generala Slobodana Praljka i svi oni dokumenti i materijali što ih on prezentira na svojoj stranici (http://www.slobodanpraljak.com), kao i najnovija knjiga Jadranka Prlića Prilozi za povijest HR HB (promovirana u kolovozu 2017. godine) u kojoj se na 2.100 stranica argumentirano obrazlaže i dokazuje sve ono što je vezano za Herceg Bosnu i obranu hrvatskoga naroda u nametnutom ratu (1992-1995.), ostaju kao trajni podsjetnici na istinu. Za buduće naraštaje i povijest. I to ne može izbrisati nitko. Naše je jedino oružje istina i nje se moramo držati. Ona je jedini siguran putokaz i oslonac. Naši domoljubi, heroji, mučenici i uznici iz Herceg Bosne koji nepravedno optuženi čame u haaškom kazamatu već više od 11 godina, obranili su svoju čast i dokazali tu istinu. Ne zato da bi spasavali sebe, jer oni su svoju žrtvu već podnijeli kroz sve ove godine, nego da skinu ljagu sa svoga naroda i njegove borbe za opstojnost, za slobodu na koju ima pravo svaki narod pod suncem nebeskim, pa i hrvatski. Povijest će, nažalost, zabilježiti i to da ih je, na sramotu svih nas, matična domovina Hrvatska zaboravila i ostavila na milost i nemilost haaškim birokratama. Ali uz njih je narod. Svi mi u kojima kuca hrvatsko srce na njihovoj smo strani. Ako ima pravde, uskoro će biti s nama. Molimo za njih i čekamo ih s vjerom u Boga Svemogućega.     Zlatko Pinter