PAKRAC I LIPIK U OKRUŽENJU: Kako je 6. listopada 1991. presječena posljednja „cesta spasa“
U zoru 6. listopada 1991. snage JNA i pobunjenih Srba zauzele su položaje uz cestu preko Batinjana i Gornje Obriježi. Vozila su počela upadati u zasjede, a u pokušajima da se prolaz ponovno otvori poginuli su branitelji i civili, među njima i zapovjednik obrane Pakraca Stjepan Širac
U zoru 6. listopada 1991. snage JNA i pobunjenih Srba zauzele su položaje uz cestu preko Batinjana i Gornje Obriježi. Vozila su počela upadati u zasjede, a u pokušajima da se prolaz ponovno otvori poginuli su branitelji i civili, među njima i zapovjednik obrane Pakraca Stjepan Širac.
Pakrac i Lipik pred zatvaranjem cestovnog pravca
Pakrac je već u ožujku 1991. bio poprište pobune unutar policijske postaje i intervencije hrvatske policije. Dana 19. kolovoza uslijedio je otvoreni pješačko-topnički napad pobunjenih Srba na grad i policijsku postaju. Ti su događaji pokazali da je Pakrac jedno od ranih žarišta rata, ali napad 6. listopada donio je novu vrstu opasnosti: uz borbu za gradove, ugrožena je i njihova veza sa slobodnim područjem Hrvatske.
Tijekom rujna snage JNA i pobunjenih Srba postupno su se približavale Pakracu i Lipiku, zauzimale okolna sela i držale prometnice pod vatrom. Prema povijesnom prikazu Udruge djece branitelja Pakrac–Lipik, iz Pakraca su postojala dva moguća cestovna izlaza. Jedan je vodio preko Lipika, Dobrovca i Kukunjevca prema Gaju i Kutini. Drugi je prolazio Prekopakrom, Batinjanima, Gornjom Obriježi, Malim Banovcem i Tornjem, također prema Gaju i Kutini. Pravac preko Batinjana smatrao se sigurnijim jer je Kukunjevac bio ugrožen, a prostor između Dobrovca i Lipika izložen vatri.
U noći s 5. na 6. listopada neprijateljske su snage zauzele položaje na pravcu Batinjani–Gornja Obrijež. Time je presječena najsigurnija cestovna veza Pakraca i Lipika sa slobodnim dijelom Hrvatske. Gradovi nisu nužno bili zatvoreni poput prostora bez ijednog mogućeg prolaza: drugi pravac postojao je, ali je bio nesiguran i pod vatrom. Zato se „okruženje” u ovom slučaju najpreciznije razumije kao operativno okruženje i gubitak sigurne komunikacije, a ne kao tvrdnja da baš nijedna cesta više nije postojala.
Zasjede na cesti prema Batinjanima
U ranu zoru branitelji u osobnom vozilu naišli su na neprijateljski raspored i uspjeli se povući prema Starom Majuru. Ubrzo je iz Pakraca prema Kutini krenuo Aco Bartoluci, prevozeći Milicu Sarajliju, Ivku Perđun i Ljerku Stoček. Na punktu u Matkovcu upozoreni su da se u Batinjanima puca i da nastavljaju na vlastitu odgovornost. Na ulazu u selo vozilo je upalo u zasjedu. Poginuli su Bartoluci, Sarajlija i Perđun, dok je Stoček zarobljena, a potom spašena.
Nedugo zatim sanitetsko vozilo krenulo je prema Kutini s teško ranjenim policajcem Đurom Haramustekom. U vozilu su bili policajci Dalibor Duchač i Tomislav Kuhar. Sva trojica poginula su u zasjedi. Na drugom kraju Batinjana poginuo je Svetomir Mercluft, koji je također pokušavao stići do Pakraca; njegov sin, ranjen u istom događaju, odveden je u zarobljeništvo i kasnije razmijenjen.
Napadi na vozila pokazali su da prolaz više nije siguran. Vijesti o zasjedama pokrenule su pokušaje pomoći ljudima koji su ostali na cesti i organiziranja snaga za ponovno uspostavljanje prolaza.
Romićev sokak i pogibija Krejčijeve skupine
Među prvima koji su krenuli pomoći bili su branitelji iz Velikog Banovca i okolice, okupljeni oko Marijana Krejčija. Skupina je krenula kamionom prema Batinjanima, ali je u Romićevu sokaku u Gornjoj Obriježi naišla na zasjedu. Svih devet branitelja poginulo je.
Koristili su plavi kamion FAP 1516, poznat kao „Trafika”. U objavljenom prikazu donosi i fotografiju kamiona te kartu s označenim područjem Batinjana i Gornje Obriježi. Budući da nitko iz skupine nije preživio, pojedinosti o samom tijeku borbe treba iznositi samo onako kako ih potvrđuju izvori; nije moguće pouzdano rekonstruirati svaki trenutak zasjede.
Pokušaj proboja i pogibija zapovjednika obrane
Zapovjednik obrane Pakraca Stjepan Širac okupio je branitelje i sudjelovao u pokušaju probijanja blokade. U pomoć su pozvane snage iz okolnih mjesta, među njima pripadnici garešničkog 73. samostalnog bataljuna, daruvarskog 52. samostalnog bataljuna i Posebne jedinice policije PU Bjelovar „Omega”. Širac je poginuo tijekom borbi za prolaz i pomoć stradalima.
Toga su dana poginuli i pripadnici pristiglih postrojbi, među njima Drago Živančev iz 52. bataljuna i Marijan Divjak iz 73. bataljuna. U međuvremenu je neprijatelj napredovao i u gradovima. U Pakracu je zauzeo pojedine dijelove grada, uključujući područje stare željezničke stanice, a u Lipiku je ušao u južne dijelove. Ondje je poginuo zapovjednik lipičkog voda Zdravko Mance.
Širčeva pogibija bila je težak udarac obrani u trenutku kada su Pakrac i Lipik bili pod istodobnim pritiskom, a najsigurniji cestovni pravac prema slobodnom području prekinut. Borbe oko Batinjana stoga se ne mogu izdvojiti iz onoga što se istodobno događalo u samim gradovima.
Poginuli i ranjeni
Grad Pakrac i Požeško-slavonska županija objavili su poimenični popis 19 poginulih hrvatskih branitelja:
Ivica Baschiera, Aco Bartoluci, Marijan Divjak, Dalibor Duchač, Goran Feltrin, Ivica Feltrin, Josip Feltrin, Stjepan Feltrin, Đuro Haramustek, Ivica Hrgar, Stevo Hrgar, Željko Jurić, Marijan Krejči, Tomislav Kuhar, Zdravko Mance, Stjepan Mateš, Svetomir Mercluft, Stjepan Širac i Drago Živančev.
Lokalni izvori navode i četiri poginula civila te 12 ranjenih branitelja. Među civilima stradalima u zasjedi na vozilo iz Pakraca poimence su navedene Milica Sarajlija i Ivka Perđun. U pregledanim izvorima nisam našao potpun, usklađen poimenični popis sve četiri civilne žrtve za taj dan, pa ostala imena ne navodim bez dodatne potvrde.
Brojke 23 poginula branitelja i pet civila pojavljuju se u nekim drugim internetskim prikazima, ali se ne podudaraju s poimeničnim popisom lokalnih institucija. Dok se ne utvrdi na koje se događaje ili vremenski obuhvat odnose, ne treba ih predstavljati kao potvrđen zbroj za 6. listopada.
Koliko je trajalo okruženje?
Dana 6. listopada Pakrac i Lipik ostali su bez najsigurnije veze sa slobodnim dijelom Hrvatske. No borba za ponovno uspostavljanje prolaza nije završila te večeri. U narednim danima hrvatske su snage djelovale prema Kukunjevcu, Gornjoj Obriježi, Batinjanima i Tornju. Prema prikazu Udruge djece branitelja, postrojba MUP-a pristigla u Pakračku Poljanu sudjelovala je s Omegama u borbama: 8. listopada djelovala je prema Kukunjevcu, 9. listopada prema Gornjoj Obriježi i Batinjanima, a 10. listopada prema Tornju. Koridor je i nakon toga ostao ugrožen; veća opasnost od ponovnog opkoljavanja prestala je tek nakon dolaska dodatnih snaga krajem listopada i početkom studenoga.
Zato odgovor o trajanju ovisi o tome što se smatra završetkom okruženja: najsigurnija komunikacija presječena je 6. listopada, dok su se borbe za ponovno uspostavljanje i osiguravanje koridora nastavile narednih dana, a opasnost za taj pravac potrajala je dulje.
Pričuvni sastav MUP-a i naziv „Orah”
Jedan lokalni povijesni prikaz navodi da je 7. listopada 1991. u Pakračku Poljanu stigla pričuvna postrojba MUP-a koju naziva „Orah” i koju je predvodio Tomislav Merčep. U drugim se prikazima pojavljuju nazivi pričuvna postrojba MUP-a, Merčepova jedinica ili „Merčepovci”. U pregledanim izvorima nije pronađen dokument koji potvrđuje da je „Orah” bio službeni naziv postrojbe. Zato je precizno napisati da je riječ o pričuvnoj postrojbi MUP-a, u pojedinim izvorima nazivanoj „Orah”, koju je predvodio Merčep.
Važno je da je njezin dolazak u Pakračku Poljanu zabilježen 7. listopada, dan nakon bitke za Batinjane i napada na Konstruktor. U tekstu je zato ne treba prikazati kao postrojbu koja je 6. listopada branila Šreter ili sudjelovala u pokušaju proboja kod Batinjana.
Punkt Šreter: istureni položaj pred središtem Pakraca
Upravo u kontekstu napada na grad treba promatrati i povlačenje s Konstruktora te uspostavu punkta Šreter. Ta epizoda u javno dostupnim prikazima bitke gotovo se ne spominje. Prema svjedočenju Zdenka Forića, tadašnjeg zapovjednika policijskog punkta i policijskog službenika PP Đurđevac, snage iz pravca Kusonja napale su punkt Konstruktor minobacačima i BST-ovima. Zgrada se zapalila, a Josip Đakić ranjen je i prevezen u bolnicu u Kutini. Policajci su se povukli na pričuvni položaj; povratak na Konstruktor planiran je, ali iz sigurnosnih razloga više nije bio moguć.
Forić je Konstruktor opisao kao prvi punkt na ulazu u Pakrac iz pravca sela Omanovca. Nakon njegova napuštanja, branitelji su zauzeli položaje u kućama prema gradskom groblju, među njima i kuću dr. Ivana Šretera. Novi je punkt nazvan „Šreter”. Prema istom svjedočenju, Forić je vođenje položaja, u dogovoru s ostalim braniteljima, prepustio Draženu Šemovčanu Šekiju, policijskom službeniku PP Đurđevac. Šemovčan je s približno 40 pripadnika MUP-a, ZNG-a i HOS-a organizirao obranu iz pravca Kusonja. Položaj je, prema Forićevoj procjeni, bio udaljen približno stotinjak metara od središta grada; njegov bi pad protivniku znatno olakšao ulazak u Pakrac. „Šreter” je zato bio isturena točka obrane grada, gotovo pred samim središtem. Unatoč svemu, Pakrac nikada nije pao u ruke agresorske vojske.
Izvori:
Izvor:PHB
